Prije nešto više od mjesec dana objavljena je nova knjiga Jeana Zieglera, pod naslovom "Promijenite svijet!: Zašto moramo srušiti kanibalistički svjetski poredak". Ugledni švicarski sociolog i oštri kritičar globalizacije, koji je u svojoj bogatoj karijeri gotovo cijelo desetljeće obnašao i dužnost posebnog izvjestitelja UN-a o pravu na hranu, u ovoj knjizi poziva na radikalne promjene koje će zbaciti "diktaturu financijske oligarhije" i umjesto toga uspostaviti društveni sustav koji se neće bazirati na korporativnoj dominaciji i eksploataciji. Ziegler pritom nade polaže u nove društvene pokrete i civilno društvo koje se bori protiv sistema što uzrokuje radikalnu društvenu nejednakost. Povodom objave knjige, Ziegler je dao intervju za bečki list WirtschaftsBlatt, čiji vam prijevod donosimo u nastavku.

Razgovarao: Arne Johannsen/WirtschaftsBlatt

Za Lupigu preveo: Hrvoje Šimičević

Jean Zigler - "Najvećih 500 korporacija kontrolira 52,8 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda. Imaju moć koja je u povijesti nezabilježena" (FOTO: Rama/Wikimedia)

U podnaslovu vaše zadnje knjige konstatirate da moramo zbaciti svjetski kanibalistički poredak. Što je kanibalističko u današnjem svijetu?

- Prvenstveno potpuna nejednakost. Prema izvješću Oxfama, jedan posto svjetske populacije drži u rukama istu količinu bogatstva kao 99 posto stanovnika. S druge strane, u 122 takozvane zemlje u razvoju svakih pet sekundi od gladi umire jedno dijete, što je svakodnevni masakr. Sve se to događa iako je UN-ovo globalno izvješće o hrani potvrdilo da bi postojeća poljoprivredna proizvodnja mogla prehraniti 12 milijardi ljudi, što je znatno više od postojeće populacije. Sve to su posljedice globalne diktature financijskoga kapitala. To je kanibalistički svjetski poredak kojeg napadam.

I ja sam vlasnik dionica, pa prema tome i ljudožder?

- Ukoliko je riječ o štednji koja doprinosi investiranju u gospodarstvo, onda to ima smisla. To, dakako, ovisi o kompanijama: trebale bi biti dio realne ekonomije i proizvoditi nešto korisno, a ne oružje. Ako pak imate puno dionica i dobivate visoke dividende, bez ikakvog rada, onda idete prema toj opasnoj zoni. 

Jesu li korporacije krive za svako gladno dijete u Africi?

- Najvećih 500 korporacija kontrolira 52,8 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda. Imaju moć koja je u povijesti nezabilježena.

Te, dakle, kompanije treba kriviti za svjetsku glad?

- Problem je u sustavu. Ovim je kompanijama jedino u interesu maksimizacija profita, bez ikakve socijalne i političke kontrole. Riječ je o sustavu strukturalnog nasilja. Poznajem direktora korporacije Nestle, Petera Brabeck-Letmathea. Vrlo je pristojan čovjek. No, da svake godine ne ulaže svu energiju da dioničarima poveća dobit za 15 do 20 posto, brzo bi bio smijenjen. To se odnosi i na sve druge top menadžere. Posljedica toga je da se hrana podvrgava tržišnim spekulacijama koje joj povećavaju cijenu, čineći je nedostupnom milijunima ljudi. Cijena tone pšenice udvostručila se u zadnjih pet godina. Sasvim legalno ostvaruju se veliki profiti. S druge strane, europska politika dampinga hrane, koja subvencionira zbrinjavanje viškova u Africi, pogoršava problem. Zbog ovakve strategije EU-a u Dakaru se njemačko sezonsko povrće može kupiti za duplo nižu cijenu od domaćih proizvoda, što je suludo.

Je li onda bolje uništiti ovu hranu?

- Franz Fischler bio je jako dobar povjerenik za poljoprivredu u EU, vjerojatno najbolji. Za vrijeme mandata izmislio je kemijsko zbrinjavanje viškova hrane. No, nakon negodovanja javnosti, politika dampinga je opet vraćena. Brojni afrički farmeri u tome kontekstu nemaju šanse za opstanak. EU proizvodi glad u Africi. Kada, međutim, izbjeglice dođu u Europu, baca ih se nazad u more. To je apsolutno licemjerno. Dodajte tome ukupnu zaduženost najsiromašnijih zemalja. Nemoguće je uložiti novac u poljoprivredu, jer sve završava u rukama banaka koje su dale kredite. Prošle godine korporacije su kupile 41 milijun hektara obradive zemlje uz pomoć Svjetske banke u subsaharskoj Africi. Bilo bi dobro da je riječ o društveno odgovornom poslovanju. No, u stvarnosti, seljaci prodaju zemlju, na kojoj se sadi hrana koja se potom izvozi u Europu i druge zemlje s visokom kupovnom moći. Riječ je o čistoj zemljišnoj grabeži.

"Sve se to događa iako je UN-ovo globalno izvješće o hrani potvrdilo da bi postojeća poljoprivredna proizvodnja mogla prehraniti 12 milijardi ljudi" (FOTO: Lupiga.Com)

Što mogu učiniti nacionalne vlade po tom pitanju?

- Ljudi su kreirali postojeće društveno uređenje, pa ga tako mogu i promijeniti. Uvjerili su nas da je nemoć i nemogućnost promjene inherentna demokraciji, što, dakako, nije točno. Riječ je o neoliberalnoj obmani prema kojoj su zakonitosti tržišta prirodne datosti koje se ne mogu promijeniti. To je krivo, jer se radi o takvoj ideologiji. Austrijskog ministra financija ništa ne sprječava da u lipnju u Washingtonu na konferenciji MMF-a ne glasa za velike kreditorske banke, nego za gladnu djecu, kroz prizmu dugova najsiromašnijih zemalja. Burzovne špekulacije na hrani već se sutra mogu zakonski zabraniti, kad bi to doista željeli napraviti.

Je li, međutim, doista tako lako riješiti situaciju? Politike, naime, ne kreiraju poslove, već kompanije. Kao rezultat toga imaju i određenu moć, koja ne može biti poništena zakonskom odredbom u parlamentu.

- Ne poričem kako su kompanije dale veliki doprinos u tehnološkom razvoju i znanju. Ali, njihovo djelovanje ne bi smjelo ostati nekontrolirano. Ukupna imovina banke UBS je tri puta veća od nacionalnog dohotka u Švicarskoj, što je opasno za ovu zemlju. 

Što vlade mogu učiniti po tom pitanju?

- Francuski je parlament odlučio da kompanije koje posluju s dobitkom ne mogu otpuštati radnike. To je jedna smislena mjera protiv nezaposlenosti. Grčka se vlada protivi aktualnim politikama. S ovom visinom dugova, ova je država za dva mjeseca uništena, ako se dugovi ne blokiraju. 

Njemački ministar financija Schaeuble rekao bi: ako netko mjesečno zarađuje tisuću eura, a troši dvije tisuće, nećeš riješiti njegov problem brišući mu dugovanje. Je li u krivu?

- Apsolutno je točno da su prijašnje grčke vlade tolerirale korupciju u velikim razmjerima, kao i utaju poreza. No, tamo je situacija dramatična. Ljudi u Ateni traže hranu u kontejnerima, uvjeti života su doista mizerni. No, unatoč tome, moraju uštedjeti još više novca da bi otplatili kamate njemačkim bankama, što je duboko nehumano. Banke su, naime, suučesnice u situaciji, jer su velikodušno posuđivale novac, svjesno znajući da ga nikada neće moći vratiti. Riječ je o nelegitimnom dugu. 

Vaša knjiga je jako pesimistična...

- Ne, mislim da uopće nije pesimistična. U njoj se opisuje potpuno novi fenomen, civilno društvo na globalnoj razini koje se brani protiv nepravdi i diktature financijskoga kapitala. Na Svjetskom socijalnom forumu u Tunisu okupili su se predstavnici 8.000 nevladinih organizacija. To su novi socijalni pokreti iza kojih ne stoji bilo koja stranka. Od međunarodne mreže Attac, pa sve do inicijative malih farmera, tamo se rade stvarno velike stvari.

Veliki sljedeći konflikt biti će oko sporazuma o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU (TTIP). Kako će to proći?

- Mislim da je to Armagedon, konačna bitka. Nadam se da TTIP neće biti usvojen. Slobodna trgovina donosi puno manje ekonomskog rasta od očekivanog. S druge strane, većina stvari koje imamo, poput radničkih prava, kvalitetnih okolišnih i prehrambenih standarda, je u opasnosti. Usvoji li se TTIP u postojećoj formi, odlučna bitka će biti izgubljena.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: UN Geneva/Flickr