INTERVJU - FRANKO DOTA

„Coming out je cjeloživotni čin koji nikad ne završava“

ritn by: Bojana Guberac | 08.06.2022.
INTERVJU - FRANKO DOTA: „Coming out je cjeloživotni čin koji nikad ne završava“
Od prve Povorke ponosa u Hrvatskoj prošla je 21 godina. Otprilike toliko godina imaju mnogobrojni mladi koji su proteklog vikenda ponosni na svoj identitet domarširali do posljednje stanice Povorke – zagrebačkog parka Ribnjak. Pa iako klima u državi i dalje dobrim dijelom nije benevolentna prema pripadnicima LGBTQ populacije što je briljantno ilustrirao slučaj promptno crnom bojom prefarbane klupice duginih boja koju je gradska vlast nedavno postavila kao instalaciju na Zrinjevcu, LGBTQ zajednica ove godine itekako je imala razloga za slavlje. Povijesnom presudom nalaže se da istospolni parovi mogu zajedno pristupiti procjeni za posvojitelje i ne smiju biti diskriminirani temeljem svoje seksualne orijentacije. Povodom Mjeseca ponosa razgovarali smo s Frankom Dotom iz Zagreb Pridea.

Od prve Povorke ponosa u Hrvatskoj prošla je 21 godina. Otprilike toliko godina imaju mnogobrojni mladi koji su proteklog vikenda ponosni na svoj identitet domarširali do posljednje stanice Povorke – zagrebačkog parka Ribnjak. Pa iako klima u državi i dalje dobrim dijelom nije benevolentna prema pripadnicima LGBTQ populacije što je briljantno ilustrirao slučaj promptno crnom bojom prefarbane klupice duginih boja koju je gradska vlast postavila kao instalaciju na Zrinjevcu povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije koji se obilježava 17. svibnja, LGBTQ zajednica ove godine itekako je imala razloga za slavlje. Povijesnom presudom Visokog upravnog suda nalaže se da istospolni parovi u Hrvatskoj mogu zajedno pristupiti procjeni za posvojitelje i ne smiju biti diskriminirani temeljem svoje seksualne orijentacije.

Povodom Mjeseca ponosa razgovarali smo s Frankom Dotom iz Zagreb Pridea. S njim smo se našli u vrtu jazz bara Bacchus. Dok svira lagani jazz Dota na početku razgovora vadi iz ruksaka zastavu duginih boja. Do nje je došao na ne baš najljepši način. Naime, nakon što je krajem svibnja društvenim mrežama odjeknula snimka maturanta koji se penje na stup i trga zastavu, slučajni prolaznik odlučio je istu vratiti. Dok razgovaramo o stanju u sustavu i društvu veteran LGBTQ aktivizma zrači nepatvorenim optimizmom.

Inače, Franko Dota je povjesničar, novinar i aktivist za ljudska prava, od 2007. godine uključen u hrvatski LGBTIQ kroz organizaciju Povorki ponosa te je među suosnivačima udruge Zagreb Pride. U suradnji s drugima iz organizacije 2010. godine pokrenuo je „Rozi Megafon“, stalnu službu pravne podrške LGBTIQ žrtvama nasilja i diskriminacije. Radio je na javnim kampanjama zagovaranja, suradnje s medijima i institucijama, komunikaciji i pregovorima s policijom, radu s političkim strankama i drugim OCD-ima, organizaciji okruglih stolova i konferencija. Stekao je znanstvenu subspecijalizaciju iz polja LGBT studija, te doktorirao 2017. godine na Filozofskom fakultetu Zagrebu suvremenu povijest s temom „Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj“.

Franko Dota
Detalj s ovogodišnje Povorke (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Presuda Visokog upravnog suda stigla je baš sad uoči Mjeseca ponosa. Kako si je dočekao?

- Mislim da smo svi presudu, cijela LGBTQ zajednica, dočekali s velikim zadovoljstvom. Za nju je zaslužna u prvom redu višegodišnja upornost, hrabrost i ustrajnost Mladena Kožića i Ive Šegote, i naravno Duginih obitelji koje su njihovu želju i borbu da im se omogući pravo pristupa posvojiteljstvu uspješno i bez rezerve podržavale. Ono što s druge strane pokazuje ta presuda jest da je čitava ta situacija besmislena, jer su se njih dvojica godinama morali iscrpljivati po sudovima. Gotovo sve presude, mislim i na onu o udomiteljstvu, su na kraju završile u našu korist, ovdje konkretno u korist jednog para koji je tužio državu i dobio. Cijela situacija koju imamo u sustavu je postala neodrživa jer nema smisla stalno pisati žalbe i tužbe da bismo ostvarili neka prava kao parovi, od poreznih olakšica pa sve do posvajanja. Treće što je jako važno je da smo barem u sferi reguliranja prava životnih partnerstva, kroz zakon i sada sudske presude, izjednačeni s heteroseksualnim parovima u braku što mislim da je rezultat i plod 20 godina LGBTQ aktivizma. Jednakost formalnopravna je dobrim dijelom postignuta u toj sferi. Vidjet ćemo što će biti u praksi, kako će se sustav u budućnosti odnositi prema životnim partnerima i partnericama, kako onima u formalnom tako i onima u neformalnom partnerstvu. Nadajmo se da će se presuda poštivati, da neće biti nekih novih zapreka. U konačnici bi svima bilo najbolje da se pravo na roditeljstvo posvajanjem za istospolne parove regulira zakonom, kako se više ovakve situacije ne bi nikada ponovile.

Kada govorimo o sustavu na državnoj razini, što je sljedeće na čemu treba raditi?

- Na svemu se radi paralelno, ali u svakom slučaju u ovom regulatornom smislu sigurno prava trans i interspolnih osoba. Prvenstveno o njihovim pravima u sustavu medicinske skrbi gdje su kontinuirano u nepovoljnom položaju – od nerazumijevanja do ponižavanja. Njihovo dostojanstvo se na dnevnoj razini gazi. Također bitan je proces promjene oznake spola na dokumentima i života u vlastitom rodnom identitetu gdje smatramo da bi proceduralne prepreke koje sad postoje trebale biti u mnogo čemu manje. Regulativu bi trebalo poboljšati tako da bude više na strani trans osoba, da se bolje prepoznaju njihove potrebe, i to svakako slijedi u idućim godinama. Uz to, treba raditi na društvenim procesima. U školstvu smo gotovo u cijelosti neprepoznati. Recentno istraživanje koje je provela doc. dr. sc. Marina Štambuk govori o potrebi mladih koji su u suštini na dvije razine, ne znaju s jedne strane kome se obratiti kada su diskriminirani, ponižavani i ismijavani. Tu se treba uvesti sustav zaštite i prijave, a na drugoj razini sustav treba prepoznati naše živote i postojanje. I to baš mladi hoće, žele razgovor o LGBTQ temama na svim razinama školstva. A to se mora učiniti kroz Građanski odgoj, Seksualno i Zdravstveno obrazovanje, ali i kroz pozitivne i relevantne historijske prikaze LGBTQ života i kulture u raznim predmetima društveno-humanističke grupe.

Očekuješ li da ćete to uspjeti? Jer imamo u državi snažan otpor, čak i prema stvarima koje se tiču heteroseksualne djece, primjer za to je Seksualno obrazovanje. Na koji način educirati nastavnike i nastavnice?

- Zalaganje u tom smjeru postoji već dugo. Radi se i na edukaciji nekih nastavnika i nastavnica koji su voljni dolaziti na izvaninstitucionalne edukacije, neke organizacije imaju dobru suradnju sa školama i to je sve hvalevrijedno i dobrodošlo, međutim najvažnije će biti kada s najodgovornije instance, a to je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, budu prepoznate i regulirane te vrijednosti. Trenutno se ne čini da je ova današnja garnitura na vlasti tome sklona, ali zagovarački i drugi napori neće stati. Zato što danas nešto nije neposredno dohvatljivo ne znači da treba odustati i da u nekoj bližoj ili, ako baš mora biti, daljnjoj budućnosti to bude neće biti i ostvareno. To pokazuje borba Kožića i Šegote. Treba biti ustrajan. 

Da se malo vratimo na zakone. Mi zapravo uglavnom nemamo problem sa zakonima već s provođenjem istih pa čak i kada se provode, imamo i dalje atmosferu u društvu koja je negativna, a posljednjih godina svjedočimo i eskalaciji nasilja prema LGBTQ osobama. Smatraš li da imamo generalno problem s povećanjem nasilja pa se to odrazilo više i naspram LGBTQ populacije?

- Službene statistike pokazuju da imamo porast nasilja u svim sferama, ne samo prema LGBTQ populaciji. Međutim, kada dođe do porasta nasilja u društvu, onda su ranjive i manjinske skupine one koje su najviše na udaru. Porast nasilja je zabrinjavajući, a ranjive skupine ga najviše trpe. To je ono što se događa zadnjih nekoliko godina osjetno i u Zagrebu i u Hrvatskoj općenito. Zagreb Pride ima službu za pomoć i podršku žrtvama nasilja i diskriminacije "Rozi megafon" dostupnu 0-24 koja bilježi razne pozive od manjih incidenata do slučajeva teškog fizičkog nasilja pa i mi vidimo trend porasta nasilja. Mlađa LGBTQ populacija je emancipiranija, svjesnija, otvorenija i iskrenija prema sebi i svijetu, ali onda postaje i vidljivija na ulici i u školi pa je jasno da su onda nažalost i izloženiji nasilju. Statistika kaže da su najčešće počinitelji nasilja mlađi muškarci koji stvaraju klimu netrpeljivosti, homofobije i transfobije u javnom prostoru i da nikad ne znaš kada te netko može pogoditi u glavu. Fizičko nasilje je posebice poraslo u pandemiji.

Luka Pešun
"Mlađa LGBTQ populacija je emancipiranija, svjesnija, otvorenija i iskrenija prema sebi i svijetu" - Franko Dota (FOTO: Luka Pešun)

I u Rijeci je prošle godine u tjedan dana zabilježeno nekoliko slučajeva fizičkog napada. Je li te to iznenadilo da se baš u Rijeci dogodilo takvo što, jer u razgovoru s tim ljudima saznali smo da im je upravo to bio šok?

- Meni nije bilo iznenađenje. Rijeka se doživljava kao jedan od otvorenijih i tolerantnijih gradova, no nemojmo zaboraviti da jedan dio mlađih koji je izložen danas ekstremističkom sadržaju i inim sadržajima mrzilačkog karaktera koji onda mogu biti pretočeni i u verbalno i fizičko nasilje u stvarnom životu više ne živi samo u Rijeci nego i u digitalnom prostoru. A i u školama se ne govori dovoljno o suzbijanju homofobnog nasilja, možda se u Rijeci malo više govori nego drugdje, ali nedovoljno. Tako da nisam iznenađen da je neki grad zabilježio porast kao Rijeka lani, jer Hrvatska nema potpuno otvorenog grada. 

Bi li se onda složio da je edukacija ključ?

- Da, je. Edukacije koja ide u više smjerova. Ona je i društvena kroz medijski prostor, kako se govori o LGBTQ temama u javnom prostoru, a kako u političkom. Određeni političari s desnog spektra svoje konzervativne vrijednosti na koje, jasno, imaju pravo, artikuliraju na problematičan način, što smo vidjeli s MOST-om. Jedno je ne podržavati određene zakone ili inicijative, što je njihovo legitimno demokratsko pravo, ali drugo je stigmatizirati i izlagati čitavu jednu manjinsku skupinu nasilju i pretvarati je u žrtvenog jarca. A onda tu dolazimo i do jasno promišljenih edukativnih kampanja i mjera unutar školskog i visokoškolskog sustava.

Kako komentiraš nedavno zabranjivanje zastava Hoda za život? Smatraš li da će to imati negativne posljedice u budućnosti?

- Koliko je meni poznato iz tiska, gradonačelnik Tomislav Tomašević im je uskratio privolu za podizanje zastava, odnosno simbola skupini koja promiče određene poruke koje su u potpunom raskoraku s vrijednostima demokratski izabrane vlasti u Zagrebu. Bilo bi neobično da odjednom Možemo! mijenja stavove. Također, vrijednosti koje Hod za život promiče nisu zapisane niti u jednom dokumentu javne naravi koji se Hrvatska obvezala poštivati. Govorimo o dokumentima na razini EU, nacionalnim i na razini Grada. Zašto to govorim? Jer je podizanje duginih boja svojevrsna obveza koju Grad Zagreb ima kroz razne preporuke, a ovo podizanje zastava Hoda za život nije nigdje zapisano. Grad pod Milanom Bandićem je odlučio prigrliti njihovu poruku. To je bilo pravo tadašnje gradske uprave. Zastave duginih boja se podižu na temelju tri dokumenta – Strategija europske komisije za LGBTQ ravnopravnost, Nacionalne politike za ravnopravnost spolova RH koju je donio Sabor i Zaključka Gradske skupštine Grada Zagreba iz 2014. godine, dakle iz vremena vlasti Bandić-HDZ, pa onda i iz 2021. godine, da se grad obvezuje da će obilježavati Međunarodni dan protiv homofobije, bifobije, transfobije i interfobije. Uostalom, Hodu za život nije jamčeno pravo na zastave, ali jest pravo na okupljanje i nitko im to pravo nije uskratio.

Kada smo kod zabrana, misliš li da bi imalo smisla i efekta za zajednicu da se, primjerice, zabrane vicevi o gej osobama?

- Prostor satire i humora ne trpi zabrane, tako da ne bi imalo efekta. Osobno se protivim bilo kojem obliku cancel kulture satire, humora i umjetnosti, oni moraju biti slobodni od toga. Međutim, postoje društveni trendovi koji unose nove, nadam se, bolje vrijednosti. Danas nije moguće raditi masne i krajnje neprimjerene šale na račun gej muškaraca, a da se baš cijela publika smije, bez da itko pomisli da to nije OK. Bilo bi bolje da nam ti vicevi ne budu smiješni pa ih ni komičari neće pričati. Kroz ljudsku povijest se ismijavalo kojekakvim pojavama koje danas smatramo uobičajenim i nitko više ne zbija takve šale jer se nitko njima ni ne smije.

Govorili smo o mladima, koji savjet bi dao nekome tko je mlad i promišlja kako se deklarirati, a strah ga je s obzirom na tvoje iskustvo osobe koja je javno gej? I koliko vremena je potrebno da ti postane ipak barem malo lakše?

- Coming out je cjeloživotni čin koji nikad ne završava. Mi se znamo šaliti u kolektivu Zagreb Pridea da kad idemo na poštu poslati nešto pa tražimo R1 na udrugu da smo se outali na šalteru. To je na razini anegdotalne šale, ali i pokazuje kako coming out nije nešto što završava u krugu obitelji i prijatelja, i da će ga svaka LGBTIQ+ osoba prolaziti na razne načine kroz cijeli život, ponekad negdje gdje i ne očekuje ili nije spremna. Svaki novi coming out s vremenom ipak postaje lakši, a i na neki nas način dodatno osnažuje. Ako je okolina podržavajuća, naravno da će biti lakše. Ali da se vratim na prvi dio tvog pitanja. Bitno je živjeti slobodno i u cjelini svoj identitet i život. Koliko god da se katkada nekome čini da je lakše živjeti u ormaru, dugoročno nije lakše živjeti u strahu, autohomofobiji, neprihvaćanju samoga sebe i u tom smislu mlađim osobama mogu reći da puteva ima mnogo, da postoji puno organizacija koje pružaju pomoć i razne oblike podrške. Svakako bih pozitivno zaključio. Bit će dobro. Na kraju uvijek bude dobro, pogotovo kad se živi slobodno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Luka Pešun

 

Reflektor

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

    15.08.2022.

    Sofija Kordić

    STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

  2. UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

    05.08.2022.

    Jerko Bakotin

    UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

  3. PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

    23.07.2022.

    Marko Tomaš

    PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije