Do sada neobjavljene muzičke teme kompozitora Kornelija Kovača (1942. - 2022.) za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine odštampane su na vinilu za izdavačku kuću Fox & His Friends Records. Prvobitno komponovane za dokumentarni i reklamni film „Raport iz Sarajeva“ reditelja Miodraga Zdravkovića 1982. godine, ove muzičke teme prethode zvaničnim pjesmama i audio logotipima koje je čuveni jugoslovenski kompozitor komponovao za ceremoniju otvaranja XIV. Zimskih olimpijskih igara. 

Snimci na izdanju „Raport iz Sarajeva (XIV. Zimske olimpijske igre 1984)” dijele isti muzički pristup melodiji i strukturi Kornelija Kovača početkom i sredinom osamdesetih: istraživao je, kako navode izdavači, mogućnosti sintisajzera, svjež iz saradnje u Londonu sa čuvenim kompozitorom Hansom Zimmerom i skoro deceniju otkako su on i njegova Korni grupa dijelili Evrovizijsku binu sa ABBA-om u Brightonu. Takođe je sarađivao sa Berniejem Marsdenom (Whitesnake), Paulom Jonesom (Manfred Mann) i Andyjem Paskom (Landscape). I ovdje je Kornelije Kovač, kako kažu iz Fox & His Friends Records, insistirao na svježini harmonijskih slojeva u kombinaciji sa plesnim, gotovo klupskim ritmom.

Povodom objavljivanja ove dragocjene ploče, a u povodu obilježavanja četiri decenije od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, razgovarali smo sa filmskim i muzičkim kritičarom, novinarom, izdavačem i kustosom Željkom Luketićem iz zagrebačke izdavačke kuće Fox & His Friends.

Željko Luketić (FOTO: Igor Lekšić)

U okviru izdanja Fox & His Friends Records nedavno je objavljen vinil “Raport iz Sarajeva” Kornelija Kovača, šta ovo izdanje donosi?

- Ploča sadrži glazbene teme koje je u okviru svojih sesija za Zimske olimpijske igre u Sarajevu komponirao i izveo Kornelije Kovač, a koje do danas nisu nikad objavljene. Snimane su izvorno za dokumentarni i reklamni film naslova „Raport iz Sarajeva“ redatelja Miodraga Zdravkovića i snimatelja Branka Marjanovića koji je završen krajem 1982. godine i koji se bavi pripremama Sarajeva za Olimpijadu; bilježi ljude, promjene i mijenjanje vizure budućeg olimpijskog grada i to 500 dana prije samog početka Igara. Postoji i nastavak filma pod naslovom „Sarajevo vas očekuje“, tempiran da zabilježi 300 dana prije početka Olimpijade, no nažalost, koliko smo saznali kolega Leri Ahel i ja, koji smo radili istraživanje, oba filma nisu sačuvana, kao uostalom, i dosta drugih filmskih i muzičkih zapisa iz tih godina. Ali zato jesu Kornelijeve privatne bilješke i trake s muzikom, od kojih jedna tema baš i ima naslov „500 dana“, dok je na izdanju glavna tema ponuđena u dvije verzije. U izdanju se nalazi i poseban umetak, tekstualni predgovor kojeg sam napisao o nastanku ploče, fotografije iz Kovačeve arhive, dok nam je poseban užitak bio surađivati s poznatim američkim dizajnerom i vizualnim umjetnikom Ericom Adrianom Leejem koji je radio dizajn omota i svih materijala. On inače radi dizajn za proslavljene autore poput Daria Argenta, Gobline, Brunu Nicolaia i druge, a ovo mu je prvi susret s tematikom sporta i Sarajeva. Crtao je inspiriran fotografijama Olimpijade i Kornelijeve muzike. Naš američki distributer Light In The Attic kaže da su reakcije na ploču u SAD-u odlične.

Album je objavljen u okviru obilježavanja četiri decenije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, zašto vam je bilo važno ove, do sad neobjavljene, snimke predstaviti javnosti?

- One su dio opsežnijeg projekta na kojemu radimo, a to je kompilacija nikad objavljenih tema Kornelija Kovača za film, televiziju i općenito, primijenjenu muziku koja je u pripremi. Tim se područjem naša izdavačka kuća bavi već duže vrijeme i poseban nam je užitak u povijesti jugoslavenske muzike naći nešto novo i nikad javnosti pokazano. Sa Kornelijem Kovačom susreli smo se još 2017. godine, kada sam zajedno s njim radio na kompilaciji „Ovozemaljski raj“ koju je objavila Croatia Records i napisao joj predgovor. Tada smo već imali ideju o temama iz svih tih filmova, serija i događaja poput Olimpijade, da objavimo i one stvari koje drugi izdavači poput Jugotona, PGP RTB-a i Diskotona nisu, jer ih u svoje vrijeme nisu smatrali komercijalnima. Općenito je odnos prema toj vrsti muzike uvijek bio maćehinski, takva su izdanja rijetko izlazila, a izdavači su tada mislili da je instrumentalna muzika, posebno primijenjena, izrazito nezanimljiva i nekomercijalna. Kornelije je, koliko god uspješan i komercijalan autor bio, vrlo teško dolazio do objave svojih instrumentalnih albuma, a i oduševio ga je entuzijazam mog kolege Lerija i mene, pa smo u narednim godinama doista puno i surađivali na pronalaženju tih neobjavljenih snimaka. Nije bilo njegovog dolaska u Zagreb ili našeg u Beograd, bez da se vidimo i najugodnijoj atmosferi njegovog doma nešto novo dogovorimo. Bila mu je velika želja da se i njegove druge kompozicije, izvan pop i rock muzike čuju. „Raport iz Sarajeva“ odmah se nametnuo zvučno kao zasebna cjelina, a posebno smo inzistirali da to bude ove godine, kao naš prilog 40-godišnjici Olimpijade u Sarajevu. Kornelije nas je nažalost napustio prije dvije godine, ali mislim da bi mu se jako svidjelo ovo izdanje, jer to je u našim razgovorima uvijek bilo izdvojeno kao - „e, ovo će biti prva ploča“. 

"Naš američki distributer Light In The Attic kaže da su reakcije na ploču u SAD-u odlične" (FOTO: Fox & His Friends)

Šta odlikuje Kovačev kompozitorski rad kada je u pitanju ova ploča, kako biste je stilski i žanrovski odredili, imajući na umu namjenu iz kog razloga su nastale ove kompozicije?

- Zaista je zanimljivo, a skoro i revolucionarno, kako je Kornelije Kovač uveo elektronsku muziku u jugoslavenski mainstream, filmsku, pop i rock muziku, pa čak i folk. On kao otac i vođa jednog od najvećih prog-rock sastava Korni grupe, ostavio je ogroman opus iza sebe, ali je kao solo-autor i kompozitor rado prihvaćao novitete i promjene u svijetu, a potom ih donosio ovdje. Period snimanja kompozicija za Olimpijadu od 1982. pa sve do 1984. godine, vrijeme je njegovog eksperimentiranja s elektronikom, sintisajzerima i ritam-mašinama, pa bi ova ploča lako ušla u apstraktni, instrumentalni synth-pop. Ako dobro osluhnete, njegovi hitovi Olimpijade poput „Lijepo je bilo u Sarajevu, vidimo se u Calgaryju“ ili „Ne zaboravi Sarajevo“, vrlo su sličnih melodijskih postupaka i instrumentacije, samo su ove teme brže, plesnije i još veselije. Prisjetimo se da je tih godina, nakon boravka u Londonu, gdje je i živio, radeći primijenjenu muziku i imao na raspolaganju najbolje britanske studije, Kornelije surađivao sa velikim zvijezdama poput Bernieja Marsdena iz grupe Whitesnake i Andyja Paska iz meni fenomenalne grupe Landscape. Također, tih godina on intenzivno surađuje sa Hansom Zimmerom, danas najvećom zvijezdom filmske muzike, kojega je doveo da svira i na ploči Zdravka Čolića „Šta mi radiš“ iz 1983. godine. Produkcije Kornelija Kovača za druge izvođače bile su trademark kvalitete i modernosti, nezavisno od žanra. Nažalost, od većine rock-kritičara tog vremena to nije najbolje prihvaćeno, jer su se često povodili osobnim ukusom, a ne širim spoznajama o tome što u muzici znači kompozicija, produkcija i posebno, primijenjena muzika u kojoj se jedan autor (muzičar) mora prilagoditi drugome (režiser) da bi sve ispalo dobro. I kako u tom odnosu snaga napraviti djelo koje traje i ne zastarijeva, gotovo je posebna nauka i posebna sposobnost koju nemaju svi kompozitori.

Na koji način se kroz muziku Kornelija Kovača predstavlja Sarajevo i uopšte organizacija Zimskih olimpijskih igara, budući da su snimci objavljeni na ovoj ploči, kako kažete, zvučno pratili pripreme Sarajeva za Igre?

- Zahvaljujući Aleksandri Kovač, Kornelijevoj kćerki koja danas vodi njegov arhiv i koja je nastavila očev rad na filmskoj muzici i postala jednako sjajno i važno ime suvremene kompozitorske scene, čak smo vidjeli i izvorne dokumente koje je Kornelije dobio kao poziv Programske komisije Olimpijade u Sarajevu, gdje ga tehnički direktor igara Artur Takač poziva na suradnju, koju s njime dalje pak nastavlja muzički urednik Olimpijskih igara Boris Ulrich, gdje se navodi da će njegov rad „doprinijeti visokom umjetničkom kvalitetu“ Igara. I kad poslušate „Raport iz Sarajeva“ znat ćete da jest, bez i da netko nije čuo legendarne Kornelijeve fanfare otvaranja ili kasnije hitove, jer ova muzika odaje užurbanost, dobru energiju, modernizam i općenito veliki poticaj koji je postojao u Sarajevu i cijeloj Jugoslaviji da se grad transformira u svjetsko središte i da se svi u njemu osjećaju ugodno. Tim brzim i veselim tempom doslovno je promijenjena vizura Sarajeva i ostavila mu trajne infrastrukturne zahvate u nasljeđe. Uostalom, međunarodni Olimpijski odbor ove je igre ocijenio najuspješnijima do tada, Sarajevo i Jugoslavija bili su ponosni, kao i svi ljudi koji su svojim radom i zalaganjem doveli do toga da sve uspije. Svatko je pomagao na svoj način, a Kornelije je to najbolje opisao onim što zna – nezaboravnom muzikom. 

Suvlasnici i partneri u izdavačkoj kući - Željko Luketić i Leri Ahel (FOTO: Igor Lekšić)

Kako biste u širem kulturološkom okviru pozicionirali ono što donosi “Raport iz Sarajeva”?

- Kad već nisu sačuvani svi filmovi, barem je ova muzika ostala kao važan dokument vremena, ne samo za Kornelija Kovača, nego i za Sarajevo. Dio snimaka koje je na svom izdanju u povodu Olimpijade izdao Diskoton osamdesetih, također više ne postoji, osim u arhivima muzeja ili onih rijetkih koji je imaju. Tamo su zabilježeni i drugi kompozitori poput Zorana Hristića, Nikice Kalogjere, Frane Paraća i Slobodana A. Kovačevića, no namjerno smo željeli istaknuti rad Kornelija jer je on na kompozicijama radio ne samo za potrebe otvaranja i zatvaranja, nego i za sve ostale potrebe Igara, poput reklama, filmova i raznih događaja. Taj dio muzičke povijesti, koji uvjetno spada i u kategoriju library music, u regiji je potpuno neistražen, nekreditiran i prepušten zaboravu. Ne propadaju samo sjećanja koja nisu zapisana, nego možda i još neke preživjele trake tog vremena, jer analogna tehnologija tadašnjeg snimanja vremenom nestaje i kopni, a posebno ako nije pohranjena u adekvatnim arhivskim uvjetima. A znamo uzduž i poprijeko regije koliko je arhiva filmova, diskografa i autora propalo uslijed svih zbivanja na ovim prostorima. Sama ploča „Raport iz Sarajeva“ ima još jednu ulogu: ona je novim generacijama toliko nova i zanimljiva da je slušaju i bez okvira povijesti i reakcije su im odlične, uglavnom u ključu kako nisu znali da se u Jugoslaviji snimalo nešto tako moderno, plesno i dobro producirano.

Zanimljiv je i format ove ploče, po čemu je on specifičan?

- Leri Ahel, suvlasnik i partner u Fox & His Friends Recordsu, i ja smo veliki fanovi i kolekcionari izvornih dvanaest-inčnih formata. Da pojasnim u čemu je i tu bila Kornelijeva modernost i revolucionarnost: u jugoslavenskoj diskografskoj industriji takozvani 12'' format nije postojao u značajnijem smislu, izašlo ih je svega nekoliko i predmet su potrage kolekcionara i vrlo omiljeni. Omiljeni jer su primarno namijenjeni za diskoteke, imaju glasniji i dublji rez, kvalitetniji zvuk od LP-a i zato su bili pogodni za produžene i plesne, remix verzije hitova osamdesetih. U svijetu su osamdesete bile godine vladavine 12-inča: ploče poput „Blue Monday“ New Ordera i „You Spin Me Round“ Dead Or Alive, bile su prodavanije od do tada aktualnih malih singlova promjera 7 inča. Dopuštale su veću minutažu, bolji zvuk i dali mogućnost autorima da se glazbeno razigraju do kraja, što prije nije stalo na klasičan singl, a konceptualno ni na long-play ploču od 33 okretaja. Zato je veliki 12-inčni format značio slobodu, eksperiment, vrhunski zvuk i kolekcionarsku radost, ali i osnovno sredstvo za disk-džokeje u klubovima. U Jugoslaviji je prema mnogim istraživačima prvi takav maksi-singl bio „Sitnije Cile, sitnije“ Lepe Brene iz 1983. godine kojoj je autor muzike i produkcije upravo Kornelije Kovač. Nekoliko dana kasnije, također u martu iste godine, izlazi „Rudi“ Bebi Dol, za kojega se donedavno mislilo da je prvi 12-inčni singl. Tako da je „Raport iz Sarajeva“ naš naklon Korneliju koji je bio prvi i sa te strane formata kojeg je pokušao progurati u Jugoslaviji, a kojemu je bio izložen u Engleskoj. Kod domaćih diskografa taj format nažalost kasnije nije zaživio. 

"Kornelije je imao neki poseban, rijedak njuh za talente" (FOTO: Arhiva/Fox & His Friends)

Kako uopšte gledate na kompozitorski rad Kornelija Kovača, šta su njegove odlike u okvirima jugoslovenskog kulturnog prostora?

- Kao i njegov rad „Dvojni identitet“ za Kornelija Kovača bi se moglo reći da je upravo to najveća istina i značaj njegova rada. Moguće je tih identiteta bilo i više, ali savršeno su se kompozitorski sporazumijevali u danim žanrovima i zadacima. U Sarajevu, gdje je završio muzičko obrazovanje, bio je član prve postave Indexa i već gurao jazz; zatim osniva Korni grupu kao najveći jugoslavenski prog-rock bend koji mahom zbunjuje kritičare – s jedna strane 10-minutne zahtjevne i komplicirane kompozicije, a s druge radijski hitovi poput „Trla baba lan“ i „Džum-ram“. Zatim nastup na Eurosongu u godini u kojoj pobjeđuje ABBA, zatim produkcije izvođača od Riblje čorbe pa do Lepe Brene, ili od Bisere Veletanlić pa sve do Zdravka Čolića i dalje. Taj raspon rada je nevjerojatno širok i mogu si zamisliti koliko je zbunjivao svoje kritičare. Znali su da je majstor, ali nisu ga mogli staviti u konkretnu ladicu. Slična stvar je i sa filmskom muzikom, od hitova poput „Lude godine“, do gotovo eksperimentalnih „Bez reči“ i „Snovi, život i smrt Filipa Filipovića“. Poslušate li njegove solo-albume, poput „Sampled Moonlight“ i recimo ovaj „Raport iz Sarajeva“, zapazit ćete uvijek jasnu ritmičku i melodijsku strukturu, koliko god kompliciran ili jednostavan aranžman bio. Tu je bila njegova snaga i zbog toga su ga kolege, kao velikog znalca jako poštovali. Sjećam se njegovog obljetničkog koncerta u povodu 75. rođendana u Narodnom pozorištu u Beogradu, kada su između mladih pjevača koje je oduvijek podržavao, nastupile i Lepa Brena i Marija Šerifović. Beogradski mediji su se zgražali nad činjenicom da je zvao i njih da pjevaju svoje obrade njihovih pjesma u nacionalnoj kući umjetnosti, ali uzmite ovo iz prve ruke: i Brena i Marija su bile sjajne i svaki je izvođač krajičkom oka pratio Kornelija koliko je zadovoljan izvedbom. Svi koje je odabrao bili su izvrsni, a kombinirao je zvijezde i mlade i svi su ga ispoštovali. To je bio užitak od koncerta i moram priznati trenutak u kojemu smo i Leri i ja osobno shvatili da je Kornelije imao neki poseban, rijedak njuh za talente. 

Ovo je još jedna u nizu ploča koje se bave jugoslovenskim muzičkim naslijeđem, kako se Fox & His Friends Records odnosi spram toga?

- Često nam kažu da se bavimo reizdanjima, što je sada isplativa niša, no to nije točno. Reizdanje je već izdan album koji se ponovno izdaje bez nekih većih dodatnih troškova, ono što mi tvrdoglavo guramo je objavljivanje nikad prije izdanih stvari i snimaka, dakle tu su sasvim novo istraživanje, produkcija, restauracija materijala, mastering, oprema, itd. Taj proces ponekada zna trajati godinama, jer kako sam već spomenuo, kod nas arhivi nisu sređeni i nisu kao primjerice u Poljskoj, gdje naručite što treba i to vam stigne na kućnu adresu. U regiji ovdje to znači obilaženje buvljaka, tavana i neinstitucionalnih arhiva, a zovu nas i sami kompozitori, jer vide da će njihova djela, iako smo mali izdavač, dobiti doličan tretman i biti objavljeni u najboljem mogućem izdanju. Tako smo spasili snimke za animiranu seriju „Profesor Baltazar“, mnoge crtane filmove Zagrebačke škole animiranog filma, „Goste iz galaksije“ Dušana Vukotića za kojega je snimao Tomislav Simović, pripremamo već treći album nikad objavljenih snimaka Alfija Kabilja, a posljednjim smo se bavili fenomenom aerobika u Jugoslaviji. Netom je izašla i kompilacija filmske i scenske muzike Mirka Krstičevića, ploče na kojoj je i njegova muzika za Narodno pozorište Sarajevo; za Nenada Vilovića objavili smo elektronski instrumentalni album „Prizma“ kojeg ni jedan izdavač osamdesetih nije htio, no danas mu svi odaju počast na materijalu. Dejan Kršić, rođeni Sarajlija, danas ugledan profesor na UMAS-u, za nas je objavio dvije ploče sa nikad objavljenim materijalima svog art-kolektiva Nova Evropa / NEP. Mnogo je toga još u pripremi, ali kako inzistiramo da sve bude odrađeno vrhunski, sa prilozima u fotografijama i povijesnom kontekstu, pa sve do produkcije koja se radi sa izvornih master-traka, a ne sa YouTube vinil-ripova, taj proces zna trajati. Puno nam znači podrška ljudi malim izdavačima, brojne recenzije u stranim medijima poput Electronic Sound, Uncut Magazine, The Wire, Shindig ili El Pais, kao i domaćima, kada nam književnik Miljenko Jergović napiše da izgledamo kao simpatični detektivi iz filmova. Takve reakcije nas u Fox & His Friends Records zaista motiviraju da nastavimo dalje.

U izdanju se nalazi i poseban umetak, tekstualni predgovor kojeg je Luketić napisao o nastanku ploče (FOTO: Fox & His Friends)

Ploče i vinili su se vratili kao svojevrsni izdavački raritet, kako gledate na tu vrstu zvučnih nosača u vremenu digitalnog?

- Jesu i nisu, svakako vam moram pojasniti odgovor. Jesu ako pitate velike izdavače koji rade reizdanja i štampaju Pink Floyd u novoj boji ili Taylor Swift u desetoj verzija koja prodaje toliko ploča da se sve tvornice u Europi bave samo tiskanjem njenih pjesama, a svi ostali su na čekanju. Medij ploče je oživio, no da biste ga razumjeli, valja znati da nova ili nezavisna izdanja čine najmanji udio prodaje. A nezavisni izdavači su devedesetih spasili vinil, veliki su ga odbacili i prešli na CD. Struktura kupaca je danas takva da su kolekcionari i dalje najvjernija publika, nove generacije nabavljaju često vinile kao oznaku modernog i urbanog stila, no i dalje je najviše slušaju na digitalnim mrežama, dakle konzumiraju i jedno i drugo. Ona zadnja trećina „zlatnog reza“ su ljudi koji zbilja nabavljaju i slušaju ploče zbog muzike i autentičnog uživanja koje je fizičko i osjetilno, stvara memoriju, sjećanje i ritual slušanja u kojemu se posvećujete glazbi. Dirate ju, ona nije datoteka na kompjuteru. Takva publika primjećuje koliko truda ulažete i u najmanji detalj, a s takvom publikom smo i u kontaktu: nije rijetkost da nam pošalju mail, kontaktiraju nas i pohvale, što nas zaista veseli. Sve zajedno to čini porast interesa za vinilom, no to nisu tiraže kao zlatnih osamdesetih, barem za nezavisne koji su sve to na svojim leđima iznijeli. Ipak, prednost je fizičkih medija, da kad nestane interneta, uvijek imate svoj primjerak i svoju muziku. Vašu playlistu sami stvarate, a ne neki algoritam. Nas raduje svaki takav dokument koji je glazba i posve je nebitno na kraju kako u njoj uživate. Naš zadatak je ponuditi nešto što prije niste čuli, a to ćemo i dalje raditi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: FOTO: Fox & His Friends

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.