MIŠO HRNJAK, BASIST LEGENDARNE AZRE

„Johnny je otišao, a ja sam ostao na ulici - polujebena zvijezda bez dinara u džepu“

ritn by: Vid Jeraj | 18.05.2015.
MIŠO HRNJAK, BASIST LEGENDARNE AZRE: „Johnny je otišao, a ja sam ostao na ulici - polujebena zvijezda bez dinara u džepu“
„Johnny i ja smo se znali posvađati na pas mater, nikad na šake. To su bile neke polemike, gdje se ne bih složio s njim, gdje bih ja njega odjebao. Ili bi on rekao 'Šta ti znaš, Miki... šuti i dudlaj!', ali se nas dva nikad nismo zakačili. Zadnji put sam ga vidio 1985. godine kad sam otišao poslom u Holandiju, ali sam ga potražio u Utrechtu i našao ga. Nakon toga se nismo ni čuli ni vidjeli“, govori u velikom intervjuu za Lupigu Mišo Hrnjak, basist legendarne Azre, kojeg već generacije muzičara poznaju po melodioznom stilu sviranja. Gotovo 30 godina živi u Mađarskoj, bavi se muzikoterapijom i stolarijom i potpuno je isključen iz zbivanja koja su ovdje postala svakodnevica. U zagrebu je kako bi predstavio svoju knjigu „Srce od zlata“ i odsvirao koncert s Borisom Leinerom, još jednim članom Azre.

Mišo Hrnjak, basist legendarne Azre, kojeg već generacije muzičara poznaju po melodioznom stilu sviranja, od sredine osamdesetih živi u Székesfehérváru u središnjoj Mađarskoj, koji se nalazi na pola puta između Balatona i Budimpešte, bavi se muzikoterapijom i stolarijom i potpuno je isključen iz zbivanja koja su ovdje postala svakodnevica. Supruga mu je Mađarica, s kojom ima petoro djece. U utorak će u zagrebačkom Vintage Industrial Baru zajedno s Borisom Leinerom, još jednim članom Azre, održati koncert. Njihov bend zove se Leiner Hrnjak Bend, a za mikrofonom će se naći Domagoj Vorberger iz grupe Corto. Tim će se povodom dogoditi i promocija albuma „Viša sila“, zajedno s knjigom „Srce od zlata“ koju potpisuje Hrnjak. Bend, kako je otkrio za Lupigu, skuplja snagu da još jednom pođe na turneju od Vardara do Triglava. Razgovor smo započeli u petak uvečer, uoči postavljanja biste Amy Winehouse koju je izradio Boris Leiner u parku skulptura na Hatzovoj ulici.  

Mišo Hrnjak Azra
"Azra me je obilježila za cijeli život" - Mišo Hrnjak (FOTO: Lupiga.Com)

Kako Vi doživljavate Amy Winehouse? 

- Ne poznajem je preduboko, ali čujem da pjeva i pjeva fantastično... „Tko je to? Amy Winehouse“; fantastično... I onda vidim po medijima, nju, i vidim da je razbijena i da živi rock'n'roll, ali pjeva divno. Onda sam čuo da je umrla, ali sam je slušao. Vrlo talentirana, prekrasna. Ja sam roker u duši – bio i ostao – i još uvijek jesam...  

U knjizi i sami spominjete da vam se prilikom snimanja drugog albuma, povećavala tolerancija na rum te da ste bili svjesni da bi i Vi mogli tako završiti... Odlučujete odustati na vrijeme od toga. 

- Da, ukratko – da. Imao sam 19 godina kada sam ušao – i tih pet albuma – i 22 kada sam išao u vojsku. Te tri i pol godine su me obilježile za ostatak života. Osjetio sam da taj način života i taj kliše – zapali svijeću s obadvije strane i umri mlad – to mi nije trebalo. Otišao sam drugim putem, no mnogo toga još uvijek proživljavam.

Otkud je došla potreba za memoarima u stihu? 

- Nije bila moja odluka, već urednička, no tako je ispao prvi dio knjige... „Pajo-kanižajski“, bez interpunkcija. Nazvao sam je po pjesmi Neila Younga, a podnaslov je „priče, ali ne baš za djecu“, jer ima i sočnih detalja... Priče su iz života jednog rokera. 

Možemo reći i 'branislavo-glumački'. 

- Ili tako, ali kad sam se vratio natrag na pozornicu i našao se sa starim dobrim prijateljima, kad smo opet krenuli „on the road“, putem bih prepričao priče, jer jako volim pričati priče. Predložili su mi da zapišem to i stavili mi bubu u uho. Tako se rodila ideja i zapisao sam to. Ali, knjiga nije o Azri, to je samo jedan intenzivan period od tri godine u mojih 55.

Kad govorite o autodestruktivnom načinu života, zanimljivo je da Štulić nije bio njegov pobornik?

- Ne, kad bih zapalio cigaretu, Johnny bi mi uzeo jednu iz džepa, zapalio je, povukao dim, ugasio na pola i zakašljao se da ga boli grlo, jer mu nije dobro za glas. I meni bi zabranio da pušim do kraja probe. Vrlo je bio striktan. 

Mišo Hrnjak
"Od 1985. godine Johnnyja nisam ni vidio ni čuo" (FOTO: Lupiga.Com)

A s druge strane, zadržao je viteški odnos spram vas, bio Vam je kao stariji brat. 

- Možda tako nekako. On i ja smo se znali posvađati na pas mater – ha ha ha... – ne na šake. To su bile neke polemike, gdje se ne bih složio s njim, gdje bih ja njega odjebao. Ili bi on rekao „Šta ti znaš, Miki... šuti i dudlaj!“, ali se nas dva nikad nismo zakačili. Zadnji put sam ga vidio 1985. godine kad sam otišao poslom u Holandiju, ali sam ga potražio u Utrechtu i našao ga. To smo se zadnji put vidjeli, nakon toga se nismo ni čuli ni vidjeli... 

Znači, ravno 30 godina? Ipak je to najmistificiraniji čovjek u povijesti naše kulture... 

- Svaki umjetnik ima neko pravo da bude ekscentričan, on je bio, sad i malo više. Totalni respekt prema umjetniku i autoru, on je duboki pečat ostavio u rock'n'rollu, ne samo u regiji, već i na cijelom Balkanu. A to što on ima neke svoje mušice, to je njegovo... jednostavno je takav bio, a sad je još i više. Netko ga voli, netko ga ne voli. 

A čime ste se bavili nakon toga? Jeste li uistinu bili u Jehovinim svjedocima?

- Ja sam proputovao cijelu Europu i lakše bi bilo reći gdje nisam bio, nego li gdje sam bio. Radio sam s mladima. Nisam bio u Jehovinim svjedocima, to je jedna od dezinformacija s interneta. Meni su djeca i mladi uvijek bili u srcu i na srcu, dan danas volim komunicirati s njima. Kad to kažem, to su bila paralizirana djeca, djeca po sirotištima i djeca po bolnicama. S tinejdžerima koji su uletjeli u probleme – kao što to zna biti – i treba im nekako pomoć. Pridružio sam se skupini Children of God koja je krenula iz Kalifornije 1968. godine, nakon flower power, Woodstocka... Mnogo hippyja je nestalo – ili u drogi ili su se vratili establishmentu ili nisu željeli ni jedno ni drugo – nego su tražili negdje nešto i tu se skupljala grupa, tzv. Jesus People of America. 

Znači, i nakon benda, ipak vas je odredila – muzika? 

- Nije to lako ispričat u par riječi, no nisam još upoznao mladu osobu da muziku na nju bitno ne utječe. Ova ili ona, nije bitno. Mladima je to nešto zanimljivo, da ih nosi, i bila je popratni instrument u mom poslu s njima da se možemo bolje razumjeti. Pozitivna, dobra muzika, to je individualna stvar, ne ulazim u to, meni je bio samo popratni instrument svih tih godina. Ja sam građevinar po struci – lijepio sam pločice – i stolarija mi je, drvo, vrlo bliska i draga. Sagradio sam stotine krevetića na kat i dječjeg namještaja, igračaka, rad s drvom mi je uvijek bio terapija. 

U Mađarskoj ne znaju da ste vi član grupe Azra?

- Ne. Ako nije na mađarskom, to njih ne zanima.

Mišo Hrnjak Azra
"Koliko snimljenih spotova Azre nikada nije pušteno" (FOTO: Lupiga.Com)

U knjizi opisujete kako su vam zabranjivali nastupe, ali ste našli menadžera koji vas je vodio po selima. I niste jedini bili na ledu.

- U to vrijeme, kad se Azra dogodila, imam popis koliko smo spotova snimili za televiziju, da li u Zagrebu, da li u Beogradu... Nekoliko tih spotova nikad nije pušteno, recimo „Poljska u mom srcu“, kad je bio puč kod njih. U to vrijeme, bilo je strašno. 

Čekajte, koliko ste prodali ploča? 

- Na tih prvih pet albuma, gdje sam ja bio, svaki je dostigao neke dijamantne tiraže. Svaki je prodan, dok su još vinili bili, u preko 250.000 primjeraka, pa do 300,000. Nakon toga su CD-i i kazete uletjeli, digitalno doba je sve skupa promijenilo. 

A ipak ste napustili glazbu... Je li to bio neki emotivni lom? U osobnom životu se dogodila neka promjena?

- Ja sam se povukao sa scene i otišao sam u vojsku. Imao sam tada 350 albuma, probranih longplejki, zvali smo ih „originalke“, i sve sam prodao... 

Što je bilo s druge strane? 

- Kad sam otišao odavde imao sam 63 kilograma, sada imam 83, a da i nisam narastao u međuvremenu. Nisam jeo ništa, živio sam na deset kava dnevno, jointima i cigaretama, drogi i alkoholu... 

A što je bilo s druge strane, koji izbor? 

- S druge strane je bilo preživjeti, ha ha... Moj mladi život. 

U čemu ste tražili utočište od muzike?

- Htio sam promijeniti to, ali nisam znao kako. Bio sam mlad, jako mlad, iz očaja, dogodili su mi se snažni emotivni momenti, zvao sam majku i saopćio joj da moram ići u vojsku; mutka (njem. Mutter – op. aut.) mi je pala na guzicu. Svi su u to vrijeme tražili neki način da se – izvuku iz vojske, a poneki su i uspjeli... 

Mišo Hrnjak Azra
„Otišao sam jer sam htio preživjeti“ (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste li mislili da će vojska od vas napraviti čovjeka? 

- Trebalo mi je vrijeme, nekakav break, da me skupi i to mi se činilo kao jedini izlaz. Nije možda jedini, ali u tom trenutku morao sam to odradit. Ta mi je vojska kao Damoklov mač visila nad glavom, morao sam to odraditi prije ili kasnije. Majka mi je već živjela u Makarskoj, ja sam bio tu u Zagrebu. I pitam je, „Mutka, znaš li nekog u vojsci?“.

Mama Vam je sređivala da idete u vojsku?

- Jel' znaš nekog u vojsci – daj ono, znaš – moram se spasiti. „Ajde, sine, zvat ću navečer“. 

Strgala Vas je slava... Život rock'n roll'zvijezde, nije ni to lako. 

- Mlad, neiskusan, ma znaš... Da sam onda znao što znam danas, možda ne bi bilo tako. 

Mislite li da biste mogli ostati, s današnjim saznanjima?

- Možda bih postupio drugačije, ali onda sam jednostavno morao... Stara me nazove navečer i kaže, „Hodi sutra kod Vlaške u vojnu komandu i javi se pukovniku tom i tom“. Sutra ja odem i pukovnik me gleda, štrkljavog, mršavog, u kožnjaku i tenisicama... Već me s vrata zamrzio. 

U vašoj su generaciji sve redom bila djeca oficira... U odnosu na današnju generaciju postoji jedan temeljni generacijski nesporazum i jaz. Recimo, danas nemate generaciju koja izražava neki bunt prema nametnutim nasljeđima, ratu i slično... Vi ste ga imali, pa Johnnyjev otac je bio oficir, kao i, recimo, otac Milana Mladenovića. Ipak je postojao otpor dominantnim društvenim vrijednostima, dok ga danas nema i klinci usvajaju roditeljsku tradiciju i onda je potenciraju na drugu i treću, kao nacionalizam, 'za dom spremni' i slično. 

- Strašno mi je to, strašno... 

Osjećate li se slobodnijim u ovom ili onom društvu, ako zanemarimo taj faktor mladosti koja je uvijek bolja? 

- Osobno mislim da sam bio slobodniji tada nego danas. Ali, ne gledam stvari na taj način. Mislim da sam slobodan od djetinjstva kao danas, kao ptica u letu. Hajde, stavi mi ovrhu na rep, imam mirovinu. Ali to je individualno. 

Jeste li oduvijek bili miran čovjek pa i dok ste bili rock'n'roll zvijezda? Mi ih zamišljamo malo energičnijim, non-stop u điru i slično... Vi djelujete dosta mirno. 

- Znam ja cupkati po pozornici, a znam se i naljutit, samo ne volim kad mi se to dogodi... Ja sam pitom po prirodi i volim se družit s bilo kime na bilo kojem nivou. Empatija – ne znam – da li mi je to mana ili dar od Boga. 

Mišo Hrnjak
"Ostao sam u Zagrebu – na cesti. Bez posla, mlad, nekakva polujebena zvijezda, bez dinara u džepu" (FOTO: Lupiga.Com)

Sigurno nije naodmet... Ali zanima me je li Johnny o kojem se raspredaju legende, bio i dosta težak za suradnju... On je težak čovjek, što se i vidi iz njegovih istupa. Kako je reagirao kad ste mu rekli da idete u vojsku, „Ja idem“ i to... 

- Nije se dogodilo tako. To je malo manje poznati detalj iz Azrinog perioda, da smo trebali surađivati s Ljubišom Ristićem na jednoj revolucionarnoj predstavi „Oslobođenje Skoplja“ koju je realizirao u KPGT-u u Beogradu, što je skraćenica za 'kazalište pozorište gledališče teatar'. 

Inače, Skoplje se baš sad i 'oslobađa', a otac i sin Šerbedžija su po istoj toj predstavi nedavno snimili i film...

- Rade Šerbedžija je bio dosta mlad i glumio u toj predstavi. Ljubiša je s tom predstavom – a radio je još jednu – trebao ići na turneju u Ameriku i ne samo po Americi, od šest mjeseci... Što se i dogodilo, zapravo... U ovoj je drugoj predstavi zamislio da ima poluakustični unplugged bend na sceni – za što smo mi bili idealni, Leiner, Johnny i ja. I što se dogodi? Boris dobije poziv za vojsku! I probalo se sve, preko svih mogućih i nemogućih veza, isposlovati nekakva odgoda, no nema šanse... I ode Leiner u vojsku. No, bez Leinera nema Azre, nema tog benda koji je u tom trenutku bio. I umjesto nas odu Leb i Sol, Vlatko Stefanovski, i ode Johnny s njima. A ja sam ostao, ovdje u Zagrebu – na cesti. Bez posla, mlad, nekakva polujebena zvijezda, bez dinara u džepu. A istovremeno se meni dešavalo dosta toga u životu, tako da sam onda i ja otišao u vojsku. I to nas je prekinulo. 

Poslije se više niste ni pomišljali vraćati u bend? 

- Ne, ja sam u to vrijeme mislio potpuno ostavit muziku. I kad sam došao u vojsku, koliko god sam „skrivao noge“ i nisam htio da se zna o tome, to se pročulo i mene su povukli. A basista u armijskom orkestru u Leskovcu se skidao za mjesec dana i zove mene... „Ti si neki muzičar? Hajd, hodi sutra i javi se kapetanu tom i tom, pa ćeš da sviraš u armijskom orkestru“. Probam ja na fino, tipa, „Druže zastavniče, ja sam odlučio ostaviti muziku, napraviti muškarca od sebe, da završim vojni rok i oženim se nakon toga...“. On me gleda mutno, oči mu bazde na alkohol. „Vojniče, jel' ti to odbijaš naredbu?“. Nisam tako mislio, čovjeku otvaram srce. „Ako hoćeš da radiš, imamo mi posla za tebe, naći ćemo mi tebi posla... Ali, hajde, pametan si ti momak, razmisli, pa mi reci sutra šta si odlučio“... Kad sam izašao iz vojske, Leiner i Johnny su već otišli u Nizozemsku, a ja nisam htio ići za njima. 

Je li bila strašna ta Jugoslavenska narodna armija? 

- Bila je zajebana. K'o da si u zatvoru – e sad, snađi se! – i ja se snađoh. To sam si posložio i bilo je OK, ali 400 dana, kao four hundred years! 

Je li bilo međunacionalnih netrpeljivosti u vojsci, to su bile osamdesete? 

- Jest, bilo je prisutno, ali nije bilo tako izraženo kao danas. 

Jasno da nije bilo kao danas... Jer danas živimo od tog, to je kruh. 

- Taj isti zastavnik, bili su prve i druge klase, a on je bio druge, imao je dvije zvjezdice. Pijandura ne samo on, nego svi. I on je, kao inžinjerac, izgubio okladu s drugim zastavnikom iz druge čete, pješadije. I onda je rekao ovome, „Hajde, imam tri Slovenca kod sebe u četi. Kaže, mijenjam tri Slovenca za pet Šiptara“, na primjer. I zbog toga je izgubio zvjezdicu, ali smo i mi najebali.  

O čemu biste rekli da, ukratko, govori knjiga „Srce od zlata“ koju ste napisali, pored onoga što očekuju obožavatelji grupe Azra?

- Priče su vezane uz činjenicu da ima Boga, da on nas voli i po mojem vjerovanju, Isus je njegov sin... To je moje osobno uvjerenje, ne namećem to nikome, no znam da je to učinilo razliku stotinama, čak i tisućama ljudi koje sam ja susreo. 

U knjizi navodite misao da su rokeri poput ptica koje nije briga jesu li prešle granicu. 

- Rock'n'roll ne poznaje boje, ne poznaje granice, ne priznaje godine. Jesi li crn ili žut, kakav si... Ono, čak ne moraš znat svirat, lupkaj po stolu i uživaj; lastavice idu preko Drave, da li je prešla preko granice, nebitno, tako i mi rokeri. Baš nas briga za sve to.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

    13.07.2021.

    Lana Bobić

    LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

  2. PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

    05.07.2021.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

    21.06.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije