Javnosti dobro poznati bubnjar i manje poznati kipar, Boris Leiner, koji je svojim palicama u tančine ispleo taktove svih albuma grupe Azra, kao i onih Vještica, nedavno je objavio specifičnu autobiografiju „Sve bio je ritam”. Leinerova knjiga predstavljena je 24. lipnja u Vintage Industrial Baru, a odmah je dobila i veliki publicitet. Na „Sve bio je ritam“ instantno je i vrlo negativno reagirao i Branimir Johnny Štulić.

SVE BIO JE RITAM: Donosimo jednu od priča iz knjige Borisa Leinera iz „zlatnog doba Azre“

MIŠO HRNJAK, BASIST LEGENDARNE AZRE: „Johnny je otišao, a ja sam ostao na ulici - polujebena zvijezda bez dinara u džepu“

JOHNNY ŠTULIĆ IZ NIZOZEMSKE: Ostavite me više na miru i idite u materinu!

BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ: 'Sretan sam da ne vidim niti čujem niti znam'

Boris Leiner rođen je u Čakovcu, 1957. godine, počeo je umjetničku karijeru kao rock-bubnjar, a osim navedenih bendova svirao je s Naturalnom mistikom, Šo!Mazgoonom, Aerodromom, Haustorom i drugima. Djetinjstvo je proveo u Međimurju i Slavoniji, a prvi sastav osnovao je u Čakovcu, pod nazivom VIS Kanibali, s kojima je svirao na tada popularnim plesnjacima.

Leinerova je knjiga sastavljena od osam dijelova iz anegdota koje autora predstavljaju kao kozera novog vala. Iz njegove će spisateljske bilježnice ispasti mnogokoja zgoda koju uopće na ovom mjestu i ne bismo očekivali, jednako kao što se tijekom intervjua pokazao kao vrlo pronicljiv sugovornik iskreno zagrijan za uvide koji o novom valu nisu često izneseni. Knjiga nastala na pobudu autorove životne družice Jasminke Mitrić, upotpunjena je autorskom ilustracijom Davora Schunka.

Leiner i Jasminka Mitrić koja ga je uvjerila da mora napisati knjigu (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Kako ste se počeli baviti glazbom? Vi ste odrasli u rodnom Međimurju?

- Rođen sam u Čakovcu i počeo svirati obrade s bendom VIS Kanibali. Prvi bubanj mi je sastavljen bio od vatrogasnog, na kojem sam umjesto plastike imao teleću kožu, a bas-pedala je bila više mrtva, nego živa. Raspadao mi se bubanj, dok sam svirao, stalno sam ga morao vezivati sa špagom. Jer nije bilo nigdje ničega za kupiti.

Kao sada tijekom korone – kad je sve zatvoreno?

- Da ... Ali mogu reći da sam već tada osjetio da je jedna svirka – kao deset proba u podrumu...

I potom ste stigli u Zagreb …

- Došao sam 1976. godine u Zagreb iz Čakovca, u vrijeme početka punka i new wavea u Londonu. Naselio sam se preko rijeke Save u Novom Zagrebu. Našoj sceni nije dugo trebalo da reagira, nastala je već 1978. godine. Upisao sam dizajn, prvo na Grafičkoj školi, a muzičare sam sreo u Trnskom među ljudima koji su išli na koncerte i svirali po garažama ili na klupicama svirali gitare. Akademiju i smjer kiparstvo sam upisao tek 1980. godine, da bih se spasio od odlaska u JNA i da bismo kao Azra mogli otići na jugoslavensku turneju.

Ja sam tada bio rođen, u godini kad ste se preselili u Zagreb ... I odmah – Azra?

- Znači da ste i vi – dijete novog vala! Nakon raspada prve postave grupe Azra koja se podijelila na njega samostalno i članove buduće grupe Film, Trnskim se pronio glas da se Johnny razišao s ekipom i da traži bubnjara i basistu. A Novi Zagreb, tada je sve izgledalo kafkijanski, novogradnje tzv. limenke su se ponavljale kao model iz kvarta u kvart, a oko njih bilo je blato, jer nisu još stigli podići drvorede. Tako je i Orson Welles završio u Zagrebu radi snimanja „Procesa“, jer je tražio dobru mizanscenu i preko fotki koje je imao na raspolaganju, došlo je do koprodukcije s Jadran Filmom. Ali nama koji smo tamo živjeli, to je onako bez drveća i zelenila, izgledalo – scary.

U toj postavi gledali ste u brade i Srđanu Sacheru i Branimiru Štuliću?

- Prvo smo počeli sa Sacherom i nakon par proba bili smo već bend. Morao sam slušati njih kaj rade, jer su bili obojica jake karizme. Ali i nije to dugo izdržalo, bend koji počiva na dva autoriteta se raspao. I dok sam ja otišao s Johnnyjem, Sacher je otišao k Rundeku. I nastao je Haustor.

Znači, odabrali ste tada biti Štulićev – Sancho Pansa? Što onda kažete na Štulićeve posljednje komentare, budući da ste mu ipak tada, a i kasnije – iskazali lojalnost?

- To je hologram zlikovac, a ne Johnny i stoga ne bih puno pričao o zlom duhu. A kako sam radio sa Sacherom kasnije, recimo da sam se ipak opametio.

"Kažu da knjiga pronosi duh vremena, a u njoj su opisane putešestvije, avanture s ljudima i lijepim ženama, sve je u kratkim pričicama" (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Kako je zapravo nastala knjiga „Sve bio je ritam“?

- Preko noći sam postao pisac, a čak i relevantni pisci poput Milka Valenta su mi čestitali. Kažu da knjiga pronosi duh vremena, a u njoj su opisane putešestvije, avanture s ljudima i lijepim ženama, sve je u kratkim pričicama posloženo i jako zanimljivo za „slušati“. Sve izgleda kao brzi vlak rock n' rolla. Vodio sam buran život i nisam imao ni znanja niti hrabrosti da to pretočim u papir, sve do prije par godina dok nisam upoznao svoju partnericu Jasensku Mitrić koja mi je rekla da to moram staviti u knjigu. Uz njen nagovor, ideje i navigaciju sam napisao knjigu u 30 dana. Nije zadirala u kreativni dio, ali je imala ideju da se napravi bogato ilustrirana knjiga. Tu je uskočio Davor Schunk koji je napravio ilustracije i oplemenio knjigu da bude kao strip.

Pretpostavljam da biste opet izabrali Johnnyja, ako bi vam dali da birate između, recimo, šta ja znam, Gorana Bregovića, Bore Đorđevića i njega?

- Svakako, bio je pozitivna kreativna energija velikog potencijala i u njegovoj su blizini te pjesme živjele i nije ga bilo problem zavoljeti kao autora. Uostalom, družili smo se po studentskim domovima, u kojima je uvijek bilo i cuge i žena, kao i lakih droga, tako da bismo se ušvercali preko noći i onda tamo tulumarili, svirali i bdjeli.

Vi ste gitare, kao i ostalu tehnologiju tada morali nabavljati iz inozemstva?

- Mi smo se snalazili jer nismo imali prave instrumente, a ni studio, tako da je pjesme Johnny držao u glavi ... Nije ih zapisivao i strašno mu se žurilo da snimi nešto, a nismo imali čak ni kazetofon – za to. Stoga je kontakt s Jugotonom bio povod da nešto uopće snimimo. I kad je to prošlo, onda je bilo lakše. Kad su novci počeli stizati, mogli smo u Njemačku. I tamo bismo onda kupili nove instrumente.

A kakvo vam je pak iskustvo pružila Nizozemska?

- Zanimljiva i liberalna, živjelo se lagodno i turistički zanimljivo. Uredna zemljica, ali nije bila zemlja za uspjeti. Johnny nije dobio vizu za Sjedinjene Države, niti smo imali promotora i stoga smo svirali po malim kafićima i klubićima za šaku guldena. I to je bilo frustrirajuće. A nakon toga je uslijedila povratnička turneja po Jugi koja nije bila dobro posjećena, a tek kritičari – oni su nas pokopali. Tekstovi na tvrdom meksičkom engleskom nisu funkcionirali. Jer su to bile tvrde pjesme za urbane ulice.

Mišo Hrnjak, Štulić i Leiner u sretna vremena, 1981. godine (FOTO: Wikimedia)

To iskustvo pečalbe ponovili ste naposljetku ipak s Vješticama? Je li to uopće usporedivo, ta dva različita svjetonazora i pogleda na muziku i stvaranje?

- Johnny je u Azri bio izravan i izbacivao je rock riffove koji drmaju u srce i glavu, bio je buntovan. Vještice su pak bile gradsko-salonski bend koji je istraživao što se dalo na polju glazbe i time nove sklopove, kao i poliritmije, a tekstovi su bili manje više hermetični, nisu istraživali smisao života. Međutim, zanimljiva je bila kao kombinacija i stoga smo često svirali po Europi, a manje po Hrvatskoj.

Kao autor ste se realizirali tek kroz kiparstvo?

- Više sam bio interpretator i izvođač, svirač. Akademiju sam upisao da dobijem odgodu vojske, a kako je vrijeme prolazilo sam zavolio kiparstvo. U Holandiji sam ga baš zavolio i tamo sam studirao. A u ovih zadnjih deset godina sam ionako više kipario, nego li svirao.

Pred Beertijom, u nekadašnjoj Ulici 8. maja, nalazi se park u kojem stoji vaša skulptura Amy Winehouse.

- Ona je velika, volim dobru glazbu, makar bila i jazz glazba, ona je jedinstvena pojava i velika pjevačica. Volio sam taj stil pjevanja i došlo mi je kroz seriju portreta ljudi koje volim. To sam ponudio Goreti (vlasniku Beertije – op. aut.) za taj park. Amy je duša i njen predivan vokal.

Kako ste se "uštekali" u Nizozemsku kulturu koja je povijesno ipak koketirala i parirala s Italijom, a ne Austrougarskom. Kako je vama sjela?

- Prvenstveno sam bio tamo kao glazbenik kojeg privlači holandsko slikarstvo. Nizozemci su svakako najjači slikari, imaš Van Gogha i Boscha, tu je i Van Eyck.

Štulić pak to nagnuće na slikarstvo nije imao?

- Njemu su oči bile uprte u Ameriku i živio je tamo kao u nekom balonu. ZZ Top i Van Halene je volio, ali je najviše imao svoju muziku u glavi.

Leiner s Davorom Schunkom, koji je ilustrirao "Sve bio je ritam" (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Ali je imao spleen kao Serge Gainsbourg?

- Jest, a formirala nas je dominantno američka glazba - Hendrix, Zepellini i Creamovci. Da, da – Serge ...

Vi ste time bili Ginger Baker i John Bonham benda? Jeste li voljeli jazz?

- Jazz me nije privlačio, jer se previše štrika. Johnny je volio ruske pisce, za razliku od Sachera koji je volio etno.

A bend Pozdrav Azri u kojem ste svirali s Mišom Hrnjakom kolegom iz Azre na bas-gitari i članovima Vještica, je li tu bilo anegdota i mimikrije usporedive s onim što ste izvodili u originalu?

- Došao je jednom taj jedan klinac i nakon što smo se rukovali, nije sljedećih 20 dana prao tu svoju desnicu. Onda ga je mama nagovorila da je ipak ode oprati, makar nije htio. Poslije sam ga učio svirati i stasao je u dobrog dečka. To je nevjerojatno, jer su pjesme bile jake i nakon raspada Juge, a taj je projekt puno pomogao i približio pjesme generacijama klinaca koji nisu mogli više nigdje vidjet, a ni čuti pravu stvar. Projekt je bio premosnica i time smo veliku uslugu napravili i Johnnyju, a njegova je slava rasla i nije pao u zaborav.

Njega su pak mediji sotonizirali. Kako vam je to bilo za promatrati?

- Ne zna se kaj je on stvarno rekao, kaj zapravo radi i gdje je. Radi njegovih ga je istupa dosta ljudi zamrzilo, a možeš ga voljeti ili ne.

Je li on bio Matoš novog vala? Pored svih pjesama i pripovijetki koje je ostavio, ipak je ostao svojoj generaciji u sjećanju kao prznica?

- Svi su ti pjesnici bili čuđenje u svijetu. Ujević je bio tek prznica i to pijana ...

Kako bi Štulić stajao u toj genezi hrvatske književnosti, je li mu tko od navedenih bio prethodnica?

- Zanimljivo pitanje. Imao je u sebi nešto Arsena Dedića, ali po epskoj snazi je bio najbliži Krleži. Ni med cvetjem ni pravice ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Admir Buljubašić