"Ispada da savremena umetnost (film i pozorište, srpska književnost dolazi posle njih) predstavlja to polje suočavanja sa nasleđenom traumom, koja će jednom morati da podrazumeva inkorporiranje neprijatnih činjenica u obrazovni i medijski sistem, odnosno, generalno, u javno polje, sa nultom tolerancijom prema huškačkim revizionistima, baš kao što je u savremenoj Nemačkoj odnos države prema holokaustu i nemačkoj krivici za njega", kaže u velikom razgovoru za Lupigu Saša Ćirić, jedan od najupućenijih književnih kritičara s ovih prostora. Autor je niza knjiga, redovni kritičar tjednika Novosti još od 2009. godine, urednik emisije Oko Balkana na Radio Beogradu i urednik Betona od 2006. do 2018. godine, poznat je kao analitičar koji nemilosrdno, britko i sustavno secira regionalnu književnu produkciju. Pri tome ne oklijeva izreći negativan, pa i razoran sud, često natopljen jetkom ironijom.

Za sebe kaže da je počeo ispod nule, i još uvijek ne uspijeva izvući glavu na površinu. Diego Ahmetović transrodni je Rom. Zna što je prošnja, zna što je skupljanje sekundarnih sirovina, zna što je lutanje po šalterima i loš policijski tretman. Zna što je diskriminacija po više osnova nego što je zamislivo većini, je li, većinskog stanovništva. Zna što je biti bez posla i stalne adrese, ne imati za hormonsku terapiju i koliko je težak povratak na početak puta prema tijelu u kojem će se osjećati kod kuće. A pauziranje terapije mu je doslovno donijelo boli. Je li zaglavio u onom što nazivamo spiralom siromaštva ili ga samo prati "loša sreća", suputnica neimaštine, ovisi o promatraču. No on samo želi van. I nakon više od 30 godina poručuje da mu treba - solidarnost. Iako je svjestan da živi u relativno siromašnom društvu, pogođenom pandemijom i potresima, izlaz je potražio izlaganjem sebe, pokrenuvši crowdfunding kampanju. Ovo je njegova priča.

"Pisanje zbirke, paradoksalno, mjesto je u kojem sam pronašla stabilnost, privremen smisao i pokušaj pomirenja s raznim izvanknjiževnim stvarima, pogotovo onima povezanima s obitelji. To mi je pomoglo da osvijestim neke strahove i da se nosim s ranjivošću u kojoj ponekad nisam imala drugog oslonca. Iako u stvarnosti to ne funkcionira, u pisanju mi je dovođenje nekih emocija do krajnosti moglo poslužiti kao alternativna zbilja u kojoj sam još ranjivija, ali i svjesnija tog stanja", kaže Vida Sever koja je za rukopis „Suho mjesto“ ove godine nagrađena Goranom za mlade pjesnike. S Vidom smo povodom skorašnjeg gostovanja na festivalu Prvi prozak na vrhu jezika razgovarali isključivo o poeziji. "Žao mi je što je književnost, a posebice poezija, djelomično stigmatizirano područje koje se nekima čini daleko, a prisutno je u svakodnevici puno više nego što smo toga svjesni", reći će nam Vida.

Iako svojim obimom zapravo tek knjižica, kratka fotomonografija od jedva stotinjak i kusur stranica, prema mišljenju autora ovih redaka, radi se o jednom od najvažnijih izdanja objavljenih u Hrvatskoj protekle godine. „Život u limbu -knjiga ožiljaka“ potpisuju Slaven Rašković i Igor Čoko. Obojica su iz Knina i imaju poseban odnos prema svom gradu, iako ni jedan ni drugi danas ne žive u njemu. Slaven je od Oluje uglavnom stanovnik Zagreba, a Igor Beograda. Obojicu je, sad već davne, ali u Hrvatskoj itekako prisutne 1995. godine, „Oluja“ tog jutra probudila i spravila u izbjegličke kolone, uz tu razliku da je Slaven imao 11, a Igor 20 godina. Ovaj dvojac se beskompromisno uhvatio u koštac i s analizom onoga što je do svega toga dovelo, dajući većini javnosti nepoznate slike Knina, života u njemu uoči srpske pobune i rata, kada su hrvatski poslovni objekti letjeli u zrak, a dotadašnji susjedi i nerazdvojni prijatelji „preko noći“ postali nepoželjni. S njima smo o svemu, jedne ljetne večeri u Kninu, satima razgovarali.