Kao da je bilo jučer kada je Lupigina redakcija pohodila jedan mali festival koji nazvaše Zagreb Film Festival, ni ne sluteći da će ta manifestacija uopće imati neki svoj nastavak, a kamoli takav da smo upravo sada u prilici napisati kako počinje već dvadeset i prvo (21!) izdanje ZFF-a, koji je od tog hladnog listopadskog dana postao naš najdraži filmski festival. Svašta se u tih 21 godinu izdogađalo. Mijenjale su se lokacije, filmovi su iz godine u godinu postajali sve bolji, bilo ih je sve više, kao i popratnih programa koje je u jednom trenutku postalo nemoguće sve popratiti. Ali nisu to jedine promjene. Naime, organizatori festivala zadnjih nekoliko godina u svoje poslovanje uvode zelene prakse. Tako više nema papirnatih plakata , plastičnih akreditacija, tiskanih kataloga i knjižica, počelo se intenzivno baviti recikliranjem otpada, pazi se na CO" otisak...

„Feministkinje se medijski i javno prikazuju kao ružne, glasne, agresivne, muškobanjaste, brkate lezbače, a to bi valjda trebala biti noćna mora za sve pristojne žene. Na taj se način žene pacificira, baš kao što ih se uspješno pacificira potpuno nerealnim mitovima o ljepoti kojima su žene svakodnevno izložene sve kako ne bi primjećivale i bunile se protiv nejednakopravnog, drugotnog položaja u društvu. Nažalost, takvo medijsko uokvirivanje je uspješno i vidimo sve manju zainteresiranost žena da budu građanski i politički aktivne i glasne“, kaže u razgovoru za Lupigu doktorica znanosti Mirela Holy, profesorica na sveučilištu Vern, bivša ministrica zaštite okoliša i prirode te nekadašnja saborska zastupnica ORaHa, jedna je od javnosti možda najupečatljivijih hrvatskih ekologinja, aktivistica za ljudska prava i feministkinja. U intervjuu govori o nespremnosti Hrvatske za ekološku tranziciju, ali i o pravima žena i patrijarhatu..

"Brixy je svakako bio fantastičan, kako u prijevodu, tako i u prilagodbi teksta. Jednom smo se čuli telefonom. Htio je doći do mene na nekom svom proputovanju, ali se na taj korak na kraju nikada nije odlučio", kaže u razgovoru za Lupigu Max Bunker, tvorac "Alana Forda", stripa koji je ostavio neizbrisiv trag na brojne generacije odrasle u Jugoslaviji. Kod Bunkera smo pokušali doći do odgovora zašto "Alan Ford" odlazi u ropotarnicu povijesti i što nakon "Alana Forda" Razgovor je, nimalo nas ne čudi, povremeno izgledao kao da nam odgovara neki od likova iz „Alana Forda“. Na pitanje kako objašnjava da je njegovo životno djelo bilo daleko popularnije u Jugoslaviji, nego u "rodnoj" mu Italiji, odgovorit će nam ovako: "Znate, Talijani su vam mutava sorta ..."; dok će nam o svojoj novoj junakinji Petri otkriti tek nekoliko detalja. Bunker, koji je nedavno proslavio 84. rođendan reći će nam čini kako mu se čini da je sazdan od željeza.

"Jezik nije nacionalna nego individualna kategorija. Svaki čovjek i građanin mora imati pravo slobodno koristiti riječi i oblike kakve god poželi. Ako mu se to pravo uskraćuje i njegova misao prestaje biti slobodna. Postavili ste pitanje o budućnosti. Društvo koje vjeruje u tako očitu laž da jezici koji se nazivaju hrvatskim i srpskim nisu jedan jezik budućnosti nema", kaže u razgovoru Vuk Perišić, riječki književnik, publicist, prevoditelj i žestoki kritičar hrvatske svakodnevnice, koji upozorava na devijacije i pogrešne vrijednosti koje se svesrdno gaje u društvu, što je tema koja će i dominirati u ovom intervjuu. Razgovor smo započeli aktualnim prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku kojeg je predložila Matica hrvatska, a prigrlila HDZ-ova vlada, a Perišić će intervju zaključiti tvrdnjom da u Hrvatskoj tranzicija još nije započela.

"Mislim da neki umjetnici pokušavaju da preispitaju razne aspekte svega što nam se dogodilo, a neki opet koriste situaciju. Zato smo toliko u toj tematici. Mislim da nismo još doživjeli nekakvu katarzu, osvješćenje, suočenje, da bismo zaista mogli naprijed. I dalje je većini mrena na očima i vrte se u starim krugovima", kaže u razgovoru za Lupigu Lenka Udovički, jedna od utemeljiteljā i redateljica kazališta Ulysses. Ni 23 godine od utemeljenja Ulysses ne ostavlja gledatelje ravnodušnima. Mirisi, boje i zvukovi na Brijunima i unutar utvrde Minor dobivaju nove dimenzije kada se održavaju predstave u sklopu Ulyssesa. Tako barem, kažu i posjetitelji i glumci. Na pitanje o budućnosti ovog teatra reći će: "To je nešto što i mene već duže vrijeme muči, jer nismo uspjeli obezbijediti neku sigurnu infrastrukturu i financiranje, pa je teško graditi neku budućnost."

"Volim razmišljati i pisati o likovima rubnih psiholoških profila jer to je ono što me zabavlja u dekonstrukciji svakodnevnih situacija i smišljanju alternativnih scenarija. Pogledala sam previše serija i filmova o psihopatima, da ne kažem kriminalnim umovima, pa mi se odvođenje lika u tom smjeru čini istrošeno i nezanimljivo da se i sama u tome okušam", kaže u razgovoru Ivana Butigan, ovogodišnja dobitnica nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice mlađeg od 35 godina. Ona je povratnica je u književnost. Nakon duljeg izbivanja, nekadašnja studentica komparativne književnosti i portugalskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vratila se prvo čitanju, a potom krenula pisati. Povod razgovoru dodjela je nagrade koja će joj biti uručena na Festivalu Prvi Prozak na vrh jezika u srijedu