„Vešović je ostavio tomove materijala, nadam se da će ih netko objaviti“
"'Pamtite mu to, đeco', govorila bi Darinka, 'šteta je da mrva bilo čije ljuckovine propadne'"- to je jedna od brojnih osobnih sentenci koje valja pamtiti iz "Razgovora s Markom", knjige intervjua koju je bosanskohercegovački pjesnik i prozaist, 38-godišnji Almin Kaplan iz Rivina kod Stoca, vodio sa sarajevskim pjesnikom, prevoditeljem i polemičarom Markom Vešovićem, jednim od najblistavijih pisaca južnoslavenskih književnosti na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.
Objavljeni u ljeto prošle godine, dodatnu neveselu aktualnost "Razgovori s Markom" dobili su kada je Vešović preminuo tek nešto više od godine nakon što je knjiga objavljena, u kolovozu ove godine. Fascinantna je to knjiga, i čovjeku bi žao što ne obuzima više od svojih dvjestotinjak stranica: otvara vrata u svijet jedinstvenog majstora jezika i života, koji mladome piscu jezikom kakvim još samo rijetki govore i pišu – Sinan Gudžević, na primjer, kojega Vešović na nekoliko mjesta prijateljski spominje u knjizi – pripovijeda o djetinjstvu, pjesništvu, prevođenju, ljudskome zlu i kako su zlo preživjeli u opsjednutom Sarajevu on, njegove voljene supruga Gordana i kći Ivana, o svojim polemikama, o tuzi nakon što je Gordana umrla, o odustajanju, rezignaciji i golemoj ostavštini ...
Almin Kaplan je napisao lijepu, izvanrednu i višestruko važnu knjigu, a za Lupigu je rado pristao odgovoriti na pitanja o svojim iskustvima s velikim, jednim od najvećih jugoslavenskih pjesnika, o Sarajliji koji je zbog svoga grada izdurao da ga se odrekne i svojta i velik dio vlastitog naroda, a onda mu je današnje Sarajevo zahvalilo tako što je na komemoraciju u Narodnom pozorištu došlo, brat bratu, dvadesetak odanih poštovatelja, i nitko od onih što vole da ih zovu "društvenom elitom". Tim smo jadom i započeli ovaj intervju; a onu rečenicu s početka – tko je Darinka, te kome to valja pamtiti njegovu "mrvu ljuckovine" – uzmite pročitati sami, jer požaliti nećete.
Kaplan i Vešović u razgovoru (FOTO: Aziz Čeho)
Krenimo od kraja: od prizora gotovo prazne dvorane Narodnog pozorišta u Sarajevu na komemoraciji Marku Vešoviću. Je li vas iznenadila tolika ravnodušnost i nehaj? Kako ih objašnjavate?
- Nije me iznenadilo, ali jest me rastužilo. Nekako se čovjek do zadnjeg trenutka nada da stvari stoje bolje nego ih on zamišlja. Marko je veliki pjesnik i to je ono po čemu ga trebamo spominjati. Bojim se da nije dobro tražiti razloge zašto je Narodno pozorište bilo prazno, time gušimo ono važnije, a to je da je otišao naš najveći pjesnik. Ne bi se ni Marko iznenadio da je vidio praznu dvoranu – i ne bi ga, osjećaja sam, bilo ni briga. Znao je on dobro gdje živi i ko su ljudi oko njega. Ako sad negdje igra šah, sumnjam da bi i partiju prekinuo da baci pogled na vlastitu komemoraciju …
Ispričajte ukratko povijest svoje fascinacije poezijom i pisanjem Marka Vešovića. Imali ste deset godina kada je završio rat. Dakle, inicijalno vas nisu mogli privući Vešovićevi časni postupci na početku rata, njegovo odbijanje da se odazove zovu nasilnog plemena, i odluka da ostane u svom gradu, žrtva kao i svi ostali njegovi napadnuti sugrađani.
- Jednom mi se ukazala Vešovićeva „Poljska konjica“ koju su starije kolege međusobno razmjenjivali skoro pa kao svetu knjigu. U jednom trenutku je i meni došla u ruke pa sam je pročitao. Shvatio sam tad da je mnoga poezija mladih pisaca koje sam čitao ili poznavao pisana po uzoru na pjesme iz te knjige. Za razliku od većine pjesnika s kojima sam se družio, ja nisam htio poći u tom smjeru, mene je zanimalo nešto drugo. Mene su u to vrijeme, recimo, više fascinirali Markovi tekstovi koji su izlazili u Danima. Uživao sam čitati njegove polemike, koje su bile pune duha i poezije. Za mene su u to vrijeme bile ključne tri druge Markove knjige. Jedna je prozna, naslova „Bosanska priča“, a druge dvije su zbirke poezije „Kralj i olupina“ i „Osmatračnica“.
Kada ste se i kako upoznali? Jeste li prijateljevali prije nego što je pala odluka da radite seriju životnih intervjua?
- Upoznali smo se u Puli 2014. godine na festivalu Sanjam knjige u Istri. Bilo je veliko društvo, ja sam bio najmlađi, puko dijete. Sjedili smo u restoranu „Farabuto“ do kasno u noć, bili su tu Jergović, Lovrenović, Ćosić … Bili smo skupa Asmir Kujović i ja, koji smo jedini od gostiju, kao i Vešović, spavali u hotelu Pula od restorana udaljenom dvjestotinjak metara. Krenuli smo tako nas trojica prema sobama nekad oko jedan sat iza ponoći, ostali su otišli svojim putem. Kujović i ja smo Marku postavili nekoliko pitanja o poeziji i on se raspričao. Pričao je kao da smo ga zapalili. Bio je decembar, užasno hladno, puhao je i neki oštar vjetar. U hotel Pula smo došli ujutro oko pet sati. Marko nam je čitavo vrijeme strastveno govorio o pjesnicima koje je prevodio, o rješenjima koje je decenijama tražio za pojedine stihove. Eto, tad smo se upoznali. Sjećam se da mi je Kujović kasnije, onako promrzao, rekao: „A mogli smo ga, da smo se sjetili, zamoliti da bar uđemo u predvorje hotela“.
"Ja sam bio njegov čitatelj i ništa više" (FOTO: Aziz Čeho)
Kakav ste osobni odnos uspostavili? Je li to bilo književno mentorstvo, neka vrsta međugeneracijske bliskosti na temelju Vešovićeva životnog iskustva, ili nešto treće?
- Ne, nikad ja pred Markom nisam spomenuo svoj rad. Doduše, jest mi se on dva puta javio e-mailom pročitavši neke moje pjesme na Ajfelovom mostu, pa je, vjerujem, znao da pokušavam pisati poeziju. I to je bilo to. Ja sam bio njegov čitatelj i ništa više.
Opišite kako ste, kada i zašto osmislili knjigu razgovora, i kako ste je dogovorili s Markom. Kako je reagirao? Kako je pristao?
- Knjigu sam zamaštavao godinama, možda čak od tog našeg susreta u Puli. No, nisam mislio da sam ja taj koji bi knjigu trebao i napraviti – ja sam knjigu priželjkivao kao čitatelj: jedna takva knjiga mi se čitala i to je bilo sve. Postoje ljudi za koje sam vjerovao da bi bili Marku idealni sagovornici, pa sam im tu ideju nutkao kad bi se sreli. Ali sve bi završilo na razgovoru. Vremenom sam bio ohladio, jer vidio sam da se Marko povukao i da je možda kasno za takav poduhvat. Ali onda je, na jednom Bookstanu, Selvedin Avdić, ne znajući za tu moju ideju, meni i Darku Cvijetiću rekao kako bi bilo dobro da neko napravi knjigu razgovora s Markom i objavi je zajedno sa njegovom poezijom. Rekao sam mu tad da ja odavno imam ideju kako bi jedna takva knjiga trebala izgledati pa me je on tu stao nagovarati. Poslije su se uključili Damir Uzunović i Semezdin Mehmedinović i pokrenuli priču. Prvi put smo se s Markom susreli na Dobrinji u restoranu, bio je to kraj februara 2022. godine. Marko se pojavio s maskom na licu i pitao nas, prije nego ju je skinuo, je li prošla korona. Bio je poprilično mrzovoljan, nekoliko nam je puta rekao da smo ga za ovakvo nešto trebali tražiti prije deset godina, a ne sada kada je ostario. Uz večeru smo se dogovorili da ipak oprobamo, i to već sutra, te mi je dao adresu svog stana u ulici Akifa Šeremeta. Živio je na broju tri, ali mi je broj zgrade izbrisao u uvodnom tekstu knjige jer se bojao da bi ga tako mogao pronaći neko od dušmana. Sad broj možemo otkriti, jer Marka tamo više nema. Prvi put sam kod njega došao u nedelju 28. februara oko podne. Padala je neka ledena kiša, susnježica, bio sam nenaspavan i promrzao. Marko me je dočekao lijepo, u svom malom, skromnom stanu. Na monitoru kompjutera je bila otvorena partija šaha koju je igrao s nekim, pa sam ga sačekao da završi. Onda smo malo pričali o duhanu koji je pušio, poredili običaje sadnje duhana u Crnoj Gori i Hercegovini, i tako zašli u njegovo djetinjstvo iz kojeg knjiga „Razgovora s Markom“ započinje.
Kakav je domaćin bio? Kakav sugovornik? Opišite i svoj postupak intervjuista.
- Ja sam imao koncept knjige i toga smo se držali. Pričali smo o njegovom djetinjstvu o kojem je on puno pisao, zatim o dolasku u Sarajevo i životu u tom gradu, te na kraju, o životu koji je živio nakon smrti svoje supruge Gordane. Vešović je bio sjajan sagovornik koji je uživao u pripovijedanju, moje je bilo da priču držim pod kontrolom, da se ne raspline. Ja sam htio da to bude knjiga o životu jednog pjesnika, a time i knjiga o poeziji. Mislim da sam u tome dosta uspio.
Vešović probire po uspomenama (FOTO: Aziz Čeho)
Pretpostavljam da su razgovori autorizirani. Ali, iz knjige se ne može steći dojam da je Marko Vešović želio spomenik samome sebi; prije obrnuto. Što je, zapravo, Vešović htio tom knjigom, a što ste htjeli vi?
- Ja sam htio, prije svega, knjigu kakvu bih volio čitati. Zatim sam htio napraviti knjigu koja bi mlađim čitateljima poslužila kao uvod u Markovo djelo, koja bi ih tom djelu ustvari privukla. Marko Vešović nije htio ništa, on je samo pristao da sa mnom razgovara.
Čitatelju bi žao što knjiga nije duža; što niste temeljitije obradili svaku temu, a naročito Vešovićev odnos prema jeziku i književnosti. Zašto niste? Imate li možda još snimljenih, a neobjavljenih razgovora?
- Ne, nemam, a i da imam, ne bih to nikada iskoristio bez Markovog dopuštenja. Ta je knjiga mogla biti tolika kolika jeste, da sam je pravio prije desetak godina možda bi bila i duža. Ne mislim da sam neke teme trebao temeljitije obraditi, imao sam ideju da napravim baš ovakvu knjigu. Bila mi je važna struktura, prevelike digresije bi je, osjećaja sam, narušile. Tako mi se bar čini, mada možda i sam uskoro požalim da nisam drugačije i bolje.
Kakva je dosadašnja recepcija knjige? Objavljena je prije više od godinu dana, a Vešović je u međuvremenu i umro.
- Da, Marko nas je, nažalost, napustio. Neka mu je laka zemlja. Pa mislim da su Markovi čitatelji knjigu lijepo primili, a čitaju je i oni mlađi koji Markovo djelo još nisu upoznali. Ovi mlađi su mi zanimljiviji kao čitatelji, oni ne pamte Marka iz devedesetih, znaju ga kao pjesnika i prevoditelja. A njegovom djelu baš takvi trebaju!
Ovako je Vešović opisao ovu fotografiju: "Branko Čučak, ja i Gavrilo Grahovac. Ovaj što leži, to je Daco Džamonja. Do Gavre je moj brat od tetke, Velibor Vujović, koji je objavio tri knjige pjesama. Zatim, Avdo Sidran i Maida Girt." (FOTO: Privatna arhiva)
Pisac ste. Opišite svoj odnos prema Vešovićevu pisanju. Raznorodno je, ali uvijek dojmljivo toliko da potresa. Što je, po vama, u Vešovićevim djelima toliko dojmljivo?
- To pitanje traži poduži odgovor na koji ja trenutno nisam spreman. Marko Vešović je vrsni pjesnik, prepoznatljivog stiha, čistih, čak blistavih metafora. Nisam se susreo sa preciznijom i tačnijom poezijom od njegove. Marko je uvijek pjesnik, i onda kad piše prozu, kao i onda kad je pisao novinske tekstove ili polemičke knjige. On je pjesnik i kad o pjesnicima esejizira. Pjesnik u pravom smislu te riječi. On nije mario za trendove, njega je zanimala rima, s tim da je rima u njegovom slučaju bila inovativna. Dobro bi bilo da se čitatelji sami zapute ka njegovim pjesmama, da ih se ne boje, one su prohodne bez obzira što nam se na prvu čini da nije tako. Otiđite tamo, niko vam ne treba, sami ćete sve.
Jezik je u njega fascinantan, što se lijepo vidi i u vašim „Razgovorima s Markom“. Kako doživljavate Vešovićev jezik? Mislite li da se njegova ljepota iscrpljuje u činjenici piščeva geografskog porijekla, iz kojega je povukao tu moćnu i osobitu varijantu jezika kojim govorimo svi mi od Slovenije do Makedonije; ili je riječ o nečem dodatnom, i mnogo većem od toga?
- Pa i jedno i drugo. Vešovićev talent je iz tog jezika uzeo ono najbolje i iskoristio ga. U njegovom slučaju, vrlo je važno to vrijeme odrastanja o čemu smo razgovarali u knjizi. On se od malena učio tome da riječi imaju težinu i da ih se ne treba izgovarati osim ako je to nužno, ako imaju smisla. Takav odnos prema riječima, odnosno prema jeziku, jedna je od stvari koju moramo uzeti u obzir kad govorimo o Marku Vešoviću. Riječi ubijaju, ali doslovno, a što je Marko osjetio na svojoj koži.
U „Razgovorima s Markom“, Vešović se trudi samoga sebe da opiše gotovo kao izopćenika: ne prati vijesti, ne čita novine, ne zna što se događa, sve što ga zanima jest pronaći snažnu rimu ... A opet, bio je nesmiljen polemičar, iznimno angažiran i obaviješten, toliko je toga napisao o svome vremenu, o strahotama rata i "izdaji intelektualaca", i to u vremenu kada su mnogi drugi šutjeli. Kako objašnjavate taj paradoks - nezainteresiran, a angažiran?
- Ne, nije tako. On je tu govorio da ništa ne prati zadnjih nekoliko godina, nakon što se povukao i prestao pisati za novine i portale. Do tada je pratio i bilo mu je važno šta se piše, jer kako bi i sam pisao, polemizirao … Dakle, riječ je o zadnjim godinama njegovog života kada on bdije nad svojim objavljenim i neobjavljenim knjigama, popravlja ih, sređuje.
"Ovdje se vidi koliko sam smršao u ratu. U ratu sam trčao kao jelen. Ja sam do Sidrana, koji je stanovao preko puta mene, išao okolo, da me ne pogodi snajper, i stizao za trinaest minuta" (FOTO: Privatna arhiva)
Na nedavnoj promociji „Razgovora s Markom“ na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu podsjetili ste na važan detalj koji Vešović otkriva u vašoj knjizi: da je u njegovu kompjutoru ostalo još neobjavljenih knjiga. O čemu je riječ?
- Iza Marka je ostalo, koliko ja znam, deset neobjavljenih knjiga pjesama. Da znam, tri neobjavljene polemičke knjige: „Sedam balija“, „Dva i po četnika“ i „Prevodilački čarobnjak“. Za ovu treću mi je rekao, da je u nju stavio sve što je naučio o poeziji. Iako je „Prevodilački čarobnjak“ knjiga u kojoj on polemizira sa Koljom Mićevićem, odnosno sa njegovim prijevodima, u nju je Marko stavio svo svoje znanje o poeziji i ona bi prvenstveno zbog toga trebala biti važna. Zatim njegov prevodilački rad. Imao je oko četrdeset tomova prevedene poezije od čega je tek nešto objavljeno. Tu su, od objavljenih, Aleksandar Blok, Ana Ahmatova, Marina Cvetajeva, Emily Dickinson, Osip Mendeljštam te pet tomova Brodskog. Ove knjige je objavio u Crnoj Gori kod OKF Cetinje. I važno je reći da se na ovim prijevodima potpisivao kao Marko Udovičić, kako su ga podrugljivo zvali u rodnim Papama nakon što je ostao bez oca. Tako im je vraćao. Nadam se da će neko objaviti i ostale prijevode.
Gdje je ta građa sada? Postoje li planovi za objavljivanje?
- Ta je građa kod Markove kćerke Ivane koja, koliko znam, živi u Zagrebu. Da li postoje planovi za objavljivanje, ne znam, a silno bih se obradovao da čujem da postoje. To je blago koje bih volio vidjeti ukoričeno.
Da se vama Vešovićeva ostavština povjeri na uređivanje, što biste učinili? Je li bilo prijedloga te vrste, što uopće ne bi bilo čudno?
- Nisam o tome razmišljao i ne znam šta da odgovorim. Ako bih na bilo koji način mogao pomoći, rado bih pomogao.
"Marko je bio u svemu strastven, pa i u predavanju" (FOTO: Privatna arhiva)
Jeste li razgovarali o Vešovićevoj profesuri? O njegovim se predavanjima ispredaju legende.
- Da, dotakli smo se i toga. O njegovim predavanjima postoje brojne anegdote, a što govori u prilog činjenici da je bio sjajan profesor, vrsni tumač poezije koju je tumačio iz nje same, po sluhu i notama, kako je to lijepo primijetio Miljenko Jergović. Nekada davno sam imao priliku vidjeti ta predavanja bilježena rukama studenata, to je divno, čak i tako u brzini pisano. Marko je bio u svemu strastven, pa i u predavanju.
Osobno ste uredili posljednje Vešovićevo djelo, "Tri knjige". Kako ga je bilo uređivati? Pomisli čovjek: što ima Vešovića da se uređuje? Što ste radili, i kako ste surađivali.
- Moje je bilo da odaberem tri knjige, dvije već objavljivane i jednu neobjavljenu, te da ih sklopim u neku cjelinu. Nije se tu imalo šta uređivati, najveći je izazov bio kako to svesti pod jedan naslov i koje tri knjige odabrati. U početku sam imao plan da to budu knjige „Kralj i olupina“, „Poljska konjica“ i „Po suhu đemija“, ali onda smo se dogovorili da umjesto „Kralja i olupine“ bude „Knjiga žalbi“ do koje je on držao kao do svoje najbolje knjige.
Postignut je svojevrsni konsenzus oko stava da je "Poljska konjica" najvažnije pjesničko svjedočanstvo o opsadi Sarajeva. Što vama govori, što vam je svih ovih godina govorila "Poljska konjica"? Kako biste vi opisali njezinu magiju? Teško ju je, jako teško čitati: bol i patnja preplavljuju čitatelja.
- „Poljska konjica“, kako sam već gore rekao, nije knjiga kojom sam se vodio. Meni su od „Poljske konjice“ važnije neke druge Markove knjige, jer se tamo bolje vidi njegovo majstorstvo. Frustrirajuće je što su se ljudi svezali „Poljske konjice“ i onda druge knjige nisu ni čitali. „Poljska konjica“ je potresna, ali divna knjiga, s tim da nije u redu da Marka svodimo na „Poljsku konjicu“. To je, jednostavno, nepravedno.
"Da li postoje planovi za objavljivanje građe, ne znam, a silno bih se obradovao da čujem da postoje" (FOTO: Aziz Čeho)
Vešovićeve metafore i rime toliko su naročite i začudne da graniče s manirizmom; stekneš dojam da se bori s jezikom, ne sa stvarnošću. Ali, o tome kod Vešovića i jest riječ, je li tako: nema stvarnosti van jezika?
- Možda je i ima, ali prednost je dana jeziku. Prvo riječ pa misao – kako je govorio Majakovski, a Marko često citirao. No, ne treba pretjerivati, Markove pjesme su i stvarnost. On je veliki pjesnik baš zbog toga što je znao slušati diktat jezika i ne udaljiti se od stvarnosti.
Za kraj, vratimo se na početak, na tu čemernu sliku prazne dvorane Narodnog pozorišta: koji bi, po vama, bio najprimjereniji način kontekstualizacije Vešovićeva djela i osobe? Kamo pripada Vešovićeva književnost, a kamo sjećanje na pisca, polemičara, Sarajliju, Bosanca i Jugoslavena Marka Vešovića?
- Marko je Jugoslaven, pisao je srpskohrvatskim jezikom i osjećao se sarajevskim piscem.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Aziz Čeho
Pročitala sam Kaplanove Razgovore s Markom. Malo je reći da sam zahvalna. Dok god je ovakvih ljudi, bit će nade za ovaj svijet. Inače, Kaplanovi Kućni ljudi su , bez svake sumnje, sjajno književno ostvarenje. Toplo, nepretenciozno, ljudski i autentično. Hvala, Almine!