Almin Kaplan (1985.) suvremeni je bosanskohercegovački pjesnik i prozaik. Autor je zbirki poezije „Biberove kćeri“ (2008.), „Čekajući koncert roga“ (2012.), „Ospice“ (roman u stihovima, 2014.), „Mostarska zbirka“ (2017.) i „Bukara“ (2017.) te romana „Trganje“ (2017.) i „Meho“ (2019.). Dobitnik je više književnih nagrada, između ostalih nagrade Ratkovićevih večeri poezije, Mak Dizdar i Zija Dizdarević. Živi na Rivinama kod Stoca.

Svoj motivsko-tematski sklop Kaplan pronalazi u mikroprostoru vlastitih egzistencijalnih kretanja pri čemu je hercegovački ruralni kraj, predio između Stoca i Čapljine, mizanscena za promišljanje nekih univerzalnih pitanja. Kaplanova središnja literarna preokupacija jest rat uz sve pripadajuće užase od traume logora i progonstva do pokušaja uspostavljanja životnog normaliteta u poraću. Sve to Almin Kaplan ispisuje u formi malomještanskih i obiteljskih pripovijesti smještenih na Dubravsku visoravan, u začudan kraški pejzaž, kao na rubu svijeta, a tako blizu nas. Njegove su slike, a ustvari rafinirane minijature, intimistične i ispunjene atmosferom, toplinom, humanizmom, rečenica pjesnička u proznim knjigama i gotovo prozna u poeziji. Kod njega, čini se, nema stilskih traženja, rukopis mu je osviješten i čvrst, kao da je najprije sve do detalja domislio, pa se tek onda siguran u svoju misiju otisnuo na cjeloživotnu književnu putešestviju.

"Teret je to stanje vječitog izgnanstva iz vlastite kože" - Almin Kaplan (FOTO: Privatni album)

Rad na naslovnici „Mehe“, tvog novog, redom drugog romana, potpisuje Igor Borozan. Njegovu poeziju čitamo na sajtu Miljenka Jergovića, a kako se našao na koricama ove tvoje knjige, ali i one prethodne, „Mostarske zbirke“?

- Igor Borozan je akademski kipar iz Stoca za kojeg me veže deceniju dugo prijateljstvo. Borozan, iako primarno likovni umjetnik, jedan je od najistinskijih pjesnika koje sam sreo ... I to u onom gombrovičevskom smislu riječi: bićem prije svega. Uskoro će objaviti svoju prvu zbirku pjesama i tako izbjeći sudbinu onih pjesnika koje gore spomenuti Poljak naziva velikim pjesnicima koji nikada ni slova nisu objavili. Osim toga, Borozan je veliki poznavatelj muzike koja postoji ispod vidljive površine i zahvaljujući drugovanju s njim, uspio sam, koliko-toliko, zakrpiti rupe koje je u meni ostavio rat, odnosno period kad sam bio isključen iz svijeta koji je neumoljivo nastavljao da juri dalje, da živi, da pjeva, piše, snima filmove ... Borozanovi radovi se nalaze na čak četiri moje knjige. Osim spomenutih, njegovi radovi su i na „Trganju“ kao i na mojoj zadnjoj knjizi poezije „Bukara“ za koju se, zahvaljujući izdavaču, ni ne zna da je objavljena ... Volim i blisko mi je to što ovaj umjetnik radi i čast mi je da su njegove naslovnice i moje.

Već s prvim pročitanim stranicama rekoh, ovaj čovjek piše nekako mlakićevski. Tek sam kasnije u knjizi vidjela upravo njegovu pohvalnu recenziju „Mehe“. Kritika te ocijenila kao jednog od najznačajnijih novih glasova bosanskohercegovačke književnosti; tko te od tamošnjih autora trajno obilježio, a koga bi od mlađih kolega ti izdvojio, koga da držimo na oku od tog „novog vala“?

- Mnogo je autora koji su me obilježili na ovaj ili na onaj način. Ja sam stasavao u provinciji i domaće autore sam čitao bez predrasuda kakve neostvareni i ojađeni pisci, o uspješnim kolegama piscima, nameću mlađim generacijama pisaca. Meni je to, dok sam čitao bosanskohercegovačku književnost bilo strano i u tekst sam ulazio slobodan, bez uputa, bez „predznanja“ koja su imala za cilj autore diskvalifikovati prije nego se tekst i počne čitati. Taj trend imamo i danas, o knjigama se sudi prije nego ih se i pročita, a što je samo jedan u nizu od simptoma naše maligne malograđanštine koja ne prestaje da nas zoblje. Dakle, u tim takozvanim formativnim godinama sam čitao Jergovića, Mehmedinovića, Lovrenovića, Mlakića, Vešovića, Sidrana, kao i mnoge druge bosanskohercegovačke pisce koji su me trajno obilježili i čijim knjigama ću se stalno vraćati ... Pogrešna je pretpostavka da u našim malim jezicima nema velike književnosti. Iako su se nosioci ove ideje obrukali bezbroj puta, ne prestaju da se blamiraju i da javnost (i dalje) upozoravaju kako smo mali i beznačajni. Ta njihova potreba da se druge uvjerava u vlastitu sliku svijeta varvarski je poriv. O Jergovićevim „Dobošima noći“ je na čitavom Balkanu napisano tekst i po. Oba člankopisca su roman ocijenili negativno i oba pišu u glasilima bošnjačke većine. Isti taj roman, nakon što je preveden na poljski, doživio je preko dvadeset pozitivnih kritika u zemlji koja je po mjeri, baš te iste malograđanštine, sinonim za književnost. Mislim da je ovo jako ilustrativan primjer – i da se na njemu vidi sav jad i bijeda nekompetencije kojoj su pozicije dodijeljene kako bi imao ko za potrebe većine pljuvati neistomišljenike. U Sarajevu, ako za potrebe multikulturalnog imidža, pristanete na ulogu, recimo, „dobrog/normalnog Srbina“ – možete biti neurohirurg s diplomom automehaničara ili književni kritičar bez jedne truni čitalačkog talenta. Eh, jadna nam majka – šta drugo da se kaže ... Osim gore spomenutih autora, tu je još mnogo pisaca mlađe dobi koji pišu izvrsnu književnost, a koje se sad ne usuđujem nabrajati jer bih sigurno nekoga zaboravio. Ali evo izdvojio bih nekoliko iznimnih knjige koje su izašle prošle godine i koje bi bilo važno pročitati: „Isijavanje“ Namika Kabila, „Svojta“ Adnana Repeše, „Velesje“ Adnana Žetice, „Ništa lakše od umiranja“ Elvedina Nezirovića i „Kuća Teodore K.“ Nedžada Ibrahimovića. Bit će da sam opet nekog zaboravio ...

Odlučio si romanu priložiti i rječnik manje poznatih lokalizama, mahom turcizama, i zahvalni smo ti na tome, no moram primijetiti da sam imala još leksičkih nepoznanica koje pojmovnik nije pokrio. Snašla sam se, puno kontekst, malo guglanje, ali zanima me o kakvom je dijalektu u tekstu riječ?

- Riječ je, zapravo, o govoru jugoistočne Hercegovine, za koji ni sam nisam znao da je toliko specifičan dok mi se nisu počeli javljati čitatelji. Jer to je jezik svakodnevnice sela u kojem živim, jezik kojim se i sam služim i na koji sam naviknut toliko da ga ustvari ni ne čujem ni ne vidim na način da bih o njemu mogao razmišljati kao neko drugi. Prije nekoliko godina sam čitao poeziju jednog pjesnika iz kraja odakle sam i sam, i shvatio da mnoge riječi ne razumijem. Onda sam za njihovo značenje pitao majku i ona je znala svaku riječ. Moja majka nije stara toliko da bi se jedan jezik stigao temeljito zaboraviti za njenog života, ali eto, to je činjenica, iščeznuo je. Način života se mijenja, riječi za alatke koje se više ne koriste prilikom obrade zemlje, bivaju zajedno sa alatkama odbačene, a na njihova mjesta dolaze nove riječi, za sobom vukući nove alatke kao vlastite kalupe ... Jezik tako preživljava. A meni je jezik važan i sve što sam napisao nastalo je unutar jezika koji ima svoju logiku i koju se mora slušati ... Znam da je u rječnik na kraju moglo stati još riječi, ali eto nije, što možemo gledati kao propust ili kao izazov za čitatelja koji će do značenja nepoznatih pojmova dolaziti pažljivim proučavanjem konteksta.

"I Draš i Meho su okruženi lukavim i pokvarenim seljacima koji ih tjeraju u grijeh i koji im ne daju mira" (FOTO: Privatni album)

U biografskoj crtici navodi se da živiš na selu, na Rivinama kod Stoca. U „Mehi“ se spominje Dubravska visoravan. Možeš li nam malo približiti taj kraj? Kako je bilo odrastati, a kako je sada ondje živjeti nekome tvoje dobi, intelektualnog statusa i specifičnih interesa?

- Dubravska visoravan ili samo Dubrave, kako se to ovdje veli, prostire se od Stoca do Čapljine. Rivine su malo selo udaljeno od Stoca nekih sedam kilometara. To je nekad bio stočarski kraj koji se poslije pretvorio u zemljoradnički i takav ostao sve do danas. Tu žive i preživljavaju ljudi koji su primarno poljoprivrednici, iako su se mnogi od njih, zbog neisplativosti, zemljoradnjom prestali baviti. Međutim, oni imaju svijest poljoprivrednika kojima su zemlja i vremenski uslovi iznad svega. Ovdje se živi u dosluhu sa zemljom koja je po seljaka znala biti pogubna. Iako su prestali da je obrađuju, ovdašnji ljudi zemlju teško (skoro nikako) ne prodaju. Jer od zemlje, odnosno od kvadrature obradivog zemljišta, zavisi život vlasnika i njegove porodice. Tačnije, nekad je zavisio, danas i ne toliko, ali strah da se ostane bez zemlje je i dalje prisutan i jednak je strahu od smrti. Ja sam u Dubravama živio prvih sedam godina života kada sam iz njih prognan. U mojoj, dječjoj glavi, u ratnim okolnostima, Dubrave su predstavljale utopiju. Vratiti se tamo odakle sam prognan, iz neimaštine u izobilje, dakle, za mene je predstavljalo smisao mog malog života. Ta čežnja za rodnim mjestom bila je ustvari čežnja za normalnim i sigurnim vremenima, koja su kao takva u mojoj dječjoj glavi bila moguća samo tamo, u Dubravama. Ja sam kao dječak vjerovao da smo mi u našem selu ostavili vedar dan, a da smo morali otići u olujnu noć. Međutim, kad sam se vratio, shvatio sam da tog vremena nema, da je rat trajao i tu gdje nas nije bilo i da je na svemu ostavio trag. To je bilo, ustvari, najveće razočarenje u mom životu. Tada sam, čini mi se, postao bezdomnik. Ako se to tako može reći. Danas živim tu gdje sam živio prije rata, s tim da moj današnji život nema nikakve veze s onim predratnim. Ja na sebe od prije rata gledam kao na neku drugu osobu, koja bi (siguran sam) da nije bilo rata bila sve samo ne ovo što ja danas jesam. Ja sam ovdje došao kao stranac, nisam se vratio, već doselio kao neko ko tu nikada prije nije živio. Što ne mora biti loše ... Ali, isto tako, ne treba lagati, teret je to stanje vječitog izgnanstva iz vlastite kože, s kojim se sve teže i teže čovjek nosi. Ja sam ustvari prognan iz vječnosti u vječnu neizvjesnost. Živim povučenim životom i nemam osjećaj da išta propuštam. Imam malu kuću koju sam napravio tako što sam digao kredit na trinaest godina. U toj kući imam svoju porodicu, suprugu i dvoje djece. Ta je kuća u cijelosti moj atelje. Volim ustaljene rutine i svaki istup iz svakodnevnice mi donosi nemir i nelagodu. Književnost je idealna za ljude poput mene: Knjige su najstrpljiviji sagovornici i uvijek su tu.

Posebne zahvale na kraju romana upućuješ Muameru Kodriću. Zašto? Koliko si radio na romanu i što ti je pričinjalo najviše teškoća?

- Muamer Kodrić je prevoditelj s perzijskog na naše jezike koji živi u Stocu i o kojemu se u BiH jako malo zna. Jedan je od onih glomaznih intelektualaca koji se ne uklapa niti u jedan okvir, pa ga onda nigdje i nema, osim tamo gdje se mora potpisivati kao prevoditelj ili – što čini vrlo rijetko – kao pjesnik. I s njim kao i s Borozanom me spaja prijateljstvo. U procesu pisanja romana Muamer je bio onaj prvi čitatelj koji je roman čitao dok sam ga pisao – a to njegovo čitanje mi je pomagalo da istrajem i da stvar dovedem do kraja. Kad se otisnete u jedno takvo iskustvo, kao što je pisanje romana, potreban vam je neko za koga ćete se držati. Taj neko, u ovom slučaju je bio Muamer Kodrić, kojemu se i ovom prilikom zahvaljujem. A roman je nastajao neke dvije i pol godine. U početku, mjesecima sam iz prve rečenice razvijao priču i kad sam je doveo do kraja, napravio sam pauzu. Onda sam se tekstu vratio pa ga čitao i prepravljao. Pa opet. I tako sve dok rukopis nisam poslao mom uredniku Dragi Glamuzini s kojim sam tekst ponovo pročešljao i doveo ga tu gdje on trenutno jeste. Inače, s Dragom je zadovoljstvo raditi.

Za mene je tvoj „Meho“ freska obiteljskog i društvenog života jednog sela, a ima nešto i od Brueghelovih ulja. Mnoštvo fizionomija, svi u pokretu, a opet, unatoč nesuglasicama, netrpeljivostima, latentnom konfliktu, slika djeluje umirujuće … Zapravo, priznat ću ti da sam cijelo vrijeme strepila od nekakve brutalne kulminacije u fabuli, i na kraju knjigu zaklopila skoro pa posramljeno zbog takvih banalnih očekivanja. Nećemo „spojlati“, šokova i tuga će biti, ali u cjelini je to poema jednostavnosti, roman o prirodnim ciklusima, životnim mijenama i dinamici življenja u jednoj maloj sredini. Iz kakve se motivacijske točke počela formirati ova „slice of life“?

- To si baš lijepo zapazila. Da, to sam ja! Drago mi je da si se za ilustraciju poslužila Brueghelovim uljima koji uprkos haosu što ga prikazuju djeluju umirujuće. Ne znam koliko sam imao svijest o tome dok sam pisao „Mehu“, ali drago mi je da se ta knjiga baš tako da vidjeti. Ja nisam od pisaca koji žele ispričati priču. Mene to ne zanima. Kao čitatelja možda i da, ali kao pisca ne, ne, i ne. Umoran sam od banalnih pripovjedača koji se uguše u potrebi da ispričaju priču prije nego su i zaplivali. Priča treba da postoji, ali ona ne smije da opravdava način pričanja, baš kao što cilj ne smije da opravdava sredstvo ... Priča ne smije biti iznad načina pričanja. Likovi koje stvoriš imaju svoju logiku i moraš je slušati – oni moraju da tebe (kao pisca) vode kroz priču i da je sami završe onako kako ona jedino može biti završena. Sve drugo je laž. Ne može jedan lik kakav je Meho napraviti ništa više od onoga što je napravio, ali ne zato što sam ja to tako htio, već zato što je on takav kakav jeste. Nije se moglo desiti da se on po pitanju nepravde suprotstavi svim tim smutljivcima koji ga okružuju. Mislim, jest, moglo se i to desiti, ali to više ne bi bio Meho. Znate onu priču o Balzaku? Prijatelj ga je zatekao kako plače i pitao ga je šta mu se desilo. Balzak je jedva izjecao: „Ta se jadnica ubila“, misleći pritom na lik iz svog romana koji je upravo pisao. To nije nikakav mit – to je (kao malo šta) istina. Ne možete vi voditi kroz knjigu vaše likove, to moraju učiniti oni, to je njihov svijet koji se samo slučajno dešava u vašoj glavi. Vi ste pozorište drame koja u vama igra odnosno gostuje. Ne znam odakle je i kako sve počelo, ali je sasvim logično da se desilo. Ja živim u državi koja funkcioniše na isti način na koji funkcioniše selo u mojem romanu. Sve je tu isto – ista je hijerarhija i isti su akteri ... Ja stradam zajedno s ljudima koji tu žive i o kojima pišem. Njihovo iskustvo je – htio ja to ili ne – i moje iskustvo. Sprega politike i religije je ubojita i anticivilizacijska ... I to je goruća tema o kojoj je moralni imperativ pisati i koja nas se – i onda kad to ne mislimo – itekako tiče ... 

Malo me konstelacija podsjetila i na Golikove „Gruntovčane“, kultnu seriju koja sjajno ocrtava karaktere, međuljudske odnose i intrige u jednom podravskom selu. U „Mehi“, vremenski situiranom u suvremenost, u poraće, nakon ovog našeg rata, odnosi su neprestano na rubu eskalacije što je uvjetovano političkim zavrzlamama … Selo povratnika, jednog poratnog profitera i puno starih, bolesnih ljudi koji umiru od karcinoma ili depresivni vegetiraju nakon gubitka djeteta … A što je s bacanjem u bunar - fenomen smrti u čatrnji, taj detalj iz romana ću stvarno pamtiti ...

- E da, „Gruntovčani“ su moja omiljena serija. „Gruntovčane“, kao i još nekoliko televizijskih serija, redovno slušam. Da, dobro ste pročitali, slušam ih, odavno ih već ne gledam. Osim „Gruntovčana“, slušam i „Prosjake i sinove“, „Putovanje u Vučjak“, „Kuda idu divlje svinje“, „Naše malo misto“, „Velo misto“ ... Sve ove serije imaju sve ono što ozbiljne serije trebaju imati. Međutim, meni je jezik u svakoj od njih na prvom mjestu. Kad slušate, kad ne gledate, osjetite ljepotu tih rečenica koje su poslagane tako da zvuče kao pjesma, kao poezija ... Zatvorenih očiju, sa slušalicama na ušima, ja sam u mojoj teretani – iz koje se vraćam lakši i brbljaviji. Tad mi je jezik fleksibilniji i imam više hrabrosti uhvatiti se u koštac sa stvarima te im davati imena. Kod „Gruntovčana“ me fascinira taj podravski seljak koji umije u jednom po svemu idiličnom krajoliku izazvati dramu katastrofalnih razmjera. Draš Katalenić je neki dalji Mehin rođak iako se njih dvojica u mnogo čemu razlikuju. Draš Katalenić je skoro pjesnik ... I za Mehu bi se to moglo reći. Draš i Meho se razlikuju po tome što je Meho bio prognanik, pa povratnik, dok je Draš prognanik po rođenju. I Draš i Meho su okruženi lukavim i pokvarenim seljacima koji ih tjeraju u grijeh i koji im ne daju mira. Ni Draš ni Meho se ne uspijevaju oduprijeti i suprotstaviti onima koji ih uvlače u belaj. I kao takvi su, kao dobri i naivni, problematični ... Jer – postavlja se pitanje – šta s njima? Šta da radimo s tim dobrim ljudima koji nemaju talenat da se pobune? Da, sve se dešava u povratničkom selu gdje su ljudi razoreni traumom i koji od te traume umiru decenijama nakon rata. Mnogi od njih su bolesni od PTSP-a od kojeg se nikada nisu liječili. A nisu se liječili jer je sramota odlaziti psihijatru. E taj PTSP često prelazi u depresiju koju, opet, ne liječe – a od koje se umire tako što si oduzmete život. U Dubravama to ljudi urade tako što se bace u čatrnju, betonski spremnik za vodu koji se nalazi obično ispred kuće i u koji se kišnica prikuplja olucima. Mene je uvijek zanimala psihologija samoubice. Pogotovo u okolnostima u kojima se ta samoubistva dešavaju danas, u jednom povratničkom selu koje je prepušteno samo sebi i koje nema nikakvu važnost osim da posluži kao biračko tijelo zaokružujući jednu i jedinu Stranku. Dubrave su sušan kraj. U mom selu još uvijek nema vodovoda i ljudi piju kišnicu koju olucima skupljaju u čatrnju. Meni je jako zanimljivo da se samoubice često odlučuju na skok u vodu, u taj betonski spremnik koji se nalazi u vlastitoj avliji. Na taj način biva kažnjena i porodica koja iza vas ostaje – jer bude primorana da pije vodu iz čatrnje u kojoj je neko ispustio život ... I to neko vaš, blizak vam i voljen.

"U ratu sam živio u kući koja je bila na dometu snajpera, nisam smio izlaziti vani i pa sam iščitavao knjige do besvijesti" (FOTO: Privatni album)

Meho je emocionalno izranjavan ratom, ali nije izravno tragičan lik, više je kolateralna žrtva okolnosti, nijemi promatrač, svjedok svih tih tinjajućih drama oko sebe. Miran, normalan, pomalo izgubljen i poprilično uznemiren sredovječni čovjek, kao da se kreće po nekoj inerciji, samo želi da ga svi puste na miru u tom svijetu koji sve teže razumije … Kako si raspisivao njegov karakter?

- Kao što sam već rekao, Meho je čovjek bez talenta da se pobuni, da digne glas protiv nepravde koja ga se i te kako tiče. Koliko je jedan takav čovjek odgovoran za ono što se dešava okolo njega? Pa ja mislim da je odgovoran jako puno – s tim da ga nemamo pravo osuđivati zbog te njegove odgovornosti jer je čovjek bez dara za građansku neposlušnost – i tu mu se ne može pomoći ... Ili možda i može? Ali to, bojim se, nije stvar književnosti ... Njegov karakter sam raspisivao polako i oprezno. On je tih čovjek, pun nemira koje ne umije da iskaže, nevidljiv toliko da bi se moglo reći da ga i nema ... Ali to ne znači da je plošan – osim ako ste odrasli na heavy metalu i volite s vremena na vrijeme galamu proparati tako što ćete glasno podrignuti. Ne kažem ovo tek tako – jedan „metalac“ je napisao (podrignuo) kako je Meho kao lik bespotreban jer je Meha pred svakom prodavnicom u bilo koje selo da odete ... Na što bih se ja sad trebao grohotom smijati. Samo što mi se, jebiga, ne smije.

U romanu dobivamo i neke kulturološke uvide, u obred molitve ili pokapanja mrtvih …

- U selu se ništa naročito ne dešava. Ljudi su uglavnom zabavljeni sami sobom i susreću se na svadbama i dženazama. Ili za vrijeme rijetkih praznika. Muslimani u mom selu nemaju neradni dan kao što je nedelja neradna za katolike, pa im je društveni život sveden na slučajne susrete u rijetkim prilikama kad se neko ženi ili nešto češćim prilikama – kad neko umre. Mnogo radnje se odvije u takvim okolnostima, što je zahtijevalo da se određeni ceremonijali i opišu. A dženaze su posebna priča. Smrt na selu restartuje porodicu na način na koji vjerovatno smrt restartuje i porodicu u gradu. Kad neko od članova umre, dolazi do preustroja, s tim da se prije toga mora ispoštovati čitav niz običaja i udovoljiti normama koje vladaju. To je sve skupa jako zanimljivo i važno. Običaji, pogotovo oni vezani za smrt, na selu su nedodirljivi ... Ali u tom slijepom robovanju običajima koji su potpuno besmisleni ima svega i s tim se (u književnom smislu) plodonosno baviti.

Nisam nažalost dosad uspjela pročitati tvoj prvi roman „Trganje“ (Sarajevo, Synopsis, 2017), ali čitala sam „Mostarsku zbirku“, a i slušala te prošle godine na njezinu predstavljanju na Mediteranskom festivalu u Splitu. Kako vidiš svoj autorski razvoj, kako samom sebi objašnjavaš ta šaltanja, preskoke između proze i poezije?

- Pa i ne vidim – i u tom i jeste ljepota ... Nemam jasan plan kako i šta da radim – ali potrebu da nastavim imam. Ja sam potpuno fokusiran na književnost i to se neće i ne može mijenjati. Vjerujem da sam istinski čitatelj i trudim se biti isti takav pisac. Tanak je i bezbolan rez između poezije i proze, i ja često nisam svjestan kada prelazim iz jednog u drugo. Zalet je isti – bez obzira želim li „istrčati“ pjesmu ili roman. Energija koja se pisanjem prazni je podjednaka i kad pišem pjesmu i kad pišem bilo koju proznu formu. Književnost nastaje iz blaženog neznanja. Kad čitam književnost, budem ponizan, dok čitajući teoriju stječem lažni dojam nadmoćnosti u odnosu na okolinu i život uopće. Kad se osjetim nadmoćnim – mene savlada beznađe. Više volim da sam malen i nemoćan, u čemu mi pomaže književnost i kad je čitam i kad je pišem. Nailazim na puno književnih tekstova koji su nastajali iz pozicije nadmoćnog i koji su hotimično filozofični, a što nikako ne bi smjeli biti. Ovdje sam svjesno parafrazirao Baudelairea kad govori o poeziji koja filozofična smije biti jedino ako je filozofična nenamjerno.

Tvoj prvi roman završava odvođenjem seljana i dječaka-pripovjedača u logor, a drugi se bavi životima tih ljudi nakon rata, dakle eksplicitni prikaz ratne strahote si zaobišao. Je li o ratu jednostavnije, poštednije ili naprotiv teže pisati ovako kako si ti to učinio, posredno, razmatrajući uzroke i posljedice? Razmišljaš li možda o središnjem dijelu te „trilogije“, o priči iz srca rata? 

- Ja sam pisao onako kako sam osjećao i mogao da pišem u određenom trenutku o određenim temama. Možda ovo zvuči kao floskula, ali slagao bih da kažem drugačije ... Mislim da književnik ne smije previše kalkulisati kad temu bira (ako je uopće i bira), a kad se za nju odluči, tek tada će mu se kazati kako s njom treba da se nosi. To su kompleksni procesi i teško ih je izreći tako da budu shvatljivi nekome ko nisi ti. Jer svi pisci rade na sebi svojstvene načine i ono što važi za jednog pisca vjerovatno ne važi za ostale. Kad se oko teme puno premišljamo, velike su šanse da ćemo se dovesti u poziciju koja će biti uslovljena očekivanjima raznovrsne čitateljske publike, te u htijenju da im se svima udovolji, izgubit ćemo vlastite interese, a samim time i šansu da budemo istinski. Naravno, preduslov je da književnost shvatamo kao potrebu, što ona u mom slučaju jeste ... Pošto si ti već deseta osoba koja me pita za središnji dio „trilogije“, ne mogu, a da o tome ne razmišljam. Moram priznati da postoji jedan nedovršeni rukopis koji bi mogao biti baš to što je ostalo između ova moja dva romana, ali ne mogu ništa planirati. Niti želim.

Kako je dječak na selu usred rata otkrio knjigu, što je bilo ključno za tvoje čitateljske početke?

- Ja sam počeo čitati iz potrebe. Dok je rat trajao, živio sam kao prognanik u Blagaju kod Mostara. Pošto je kuća bila u dometu snajpera, nisam smio izlaziti vani i dane sam provodio unutra, u podrumu. Igrom slučaja, do mene su došle dvije knjige, „Vlak u snijegu“ i „Pinokio“, a koje sam poslije, jer nisam imao šta drugo raditi, iščitavao do besvijesti. Tada sam osjetio snagu fikcije – shvatio da je u fikciju moguće pobjeći i od gelera i od metaka. Shvatio sam da ustvari fikcija nije nimalo manje fikcija od realnosti. I to i jest smisao književnosti – da se u nju pobjegne i preživi. Zahvaljujući tim dvjema knjigama, koje su do mene sasvim slučajno došle, ja sam vrlo rano počeo čitati i evo do dana današnjeg nisam prestao. Sjećam se da sam do četvrtog razreda osnovne škole imao spisak pročitanih knjiga, koji sam poslije izgubio. Volio bih vidjeti šta sam sve do tada pročitao, odnosno šta sam sve od knjiga nalazi po napuštenim kućama u ratom razorenom Blagaju – jer se mnogih naslova, naravno, više ne sjećam. Tada je blizu mene živio jedan mladi čovjek koji ni nakon što je rat stao nije izlazio vani i kojem sam ja – u njegov podrum – nosio knjige što bih ih nalazio po napuštenim kućama. On nije imao nikakvih kriterija i čitao je sve što bih mu donio – od stručne literature do nekakvih laganih časopisa. Za njega je bilo važno da je slog što gušći i da – po mogućnosti – u knjigama nema slika. On je i danas živ i kažu mi ljudi da i dalje čita – volio bih ga posjetiti, ali nemam za to hrabrosti ... I dalje je u kući, i dalje ne izlazi ... Eto, to su moja prva iskustva s knjigom.

Što će biti dalje, na čemu sad radiš?

- U Crnoj Gori je upravo izašla nova verzija mog romana „Trganje“. U narednoj godini bi taj isti roman trebao izaći i u Hrvatskoj. Ja trenutno završavam zbirku priča koja izlazi i u BiH i u Hrvatskoj. Osim toga, pregovaram i s nekim izdavačima iz Beograda, gdje bi trebao izaći „Meho“. Kad završim zbirku priča posvetit ću se jednoj novoj prozi i pisanju pjesama ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album