Koliko je Cézanne puta naslikao planinu Sainte-Victoire, i svakoga je puta bilo novo, drugačije, a opet naravno i isto, također. Kažu oko osamdeset puta, kao i mnogo puta jedan te isti seoski zavoj, rub neke gazdinske kuće, isti kamenolom, šumski puteljak, dvorac u daljini … I one poznate slike kartaša za stolom, ili dječaka u crvenom prsluku, koje postoje u nekoliko varijanti, veoma sličnih, pa, bez obzira na to, volim ih, svaku pojedinačno, dugo promatrati. 

Netko bi kazao da je tu na stvari tematska suženost motiva, koji su slikara zaokupljali, a kojima – po sebi, manjka uzbudljivosti kojom bi dojmila promatrača. To bi, naravno, bilo posve krivo, i ne samo krivo, već i bogohulno, s obzirom na neiscrpnu ljepotu, čarobnost Cézanneove umjetnosti (pustimo sada po strani njen značaj, inovativnost, utjecaj na budući razvoj slikarstva, ulogu koju je odigrala za Picassa osobno, za kojega, prema njegovim riječima, nije postojao niti jedan drugi slikar…). 

No takvo što se danas, naravno, u svijetu poštovatelja umjetnosti ne može dogoditi, s obzirom na zasluženi položaj neupitne vrijednosti koje je Cézanneovo slikarstvo dobilo, ali u vrijeme kada je živio i stvarao, takvih i puno ružnijih, podrugljivih komentara bilo je dosta – sam Cézanne bio je, kažu, često nesiguran, kada je bila riječ o mjestu njegova rada u kontekstu, u kojemu je djelovao.

Ovdje se, po mom mišljenju, ne radi o neznanju, o nedovoljnoj upućenosti promatrača u stvari umjetnosti, da bi oni mogli razumjeti određeno djelo, već se radi o potpuno pogrešnoj unutarnjoj ishodišnoj točki, s koje mnogi ljudi – nerijetko i sami stvaraoci, ili oni koji su u takvome nastojanju, pristupaju sferi umjetničkog. Tu točku vidim kao točku negativiteta, točku destrukcije, ali i konformističkog poimanja svijeta, kada se iz duboko sakrivenih osobnih razloga, a koji često leže u osjećanju zakinutosti za naklonost, ljubav, upire prema raznolikim objektima ljepote, u svrhu njihova razaranja. Takve se radnje događaju veoma često, često im, čitajući komentare, kritike kolega, svjedočimo. To se razaračko djelovanje, koje nikada nije bez svoje snage i svojih odjeka, s obzirom na kolebljivost i krhkost, slabost ljudskih karaktera, u toj ishodišnoj točki mržnje izjednačuje s mržnjom zavađenih vojnih sila, koje ruše predivne i stare mostove, spaljuju vrijedne biblioteke … I, prije svega, uništavaju ljudske živote.

Cézanne i Sainte-Victoire (FOTO: Wikimedia)

Isti su porivi tih sijača zlog sjemenja u igri – dovoljan je jedan brzopleti negator nečije darovitosti i životne posvećenosti, nečijih osobnih dubina i suptilnosti u koje sam nije kadar da se zagleda niti da ih osjeti, jer ga već i pomisao na njihovu prisutnost suviše boli, zbog čega ih mrzi, i kadar je – posve beskrupulozno, i bez grižnje savjesti, uništiti, onemogućiti put nekog vrijednog djela ka njegovoj publici, možda i znatno više …

Svijet obiluje takvim ljudima, a zbog njihove goropadnosti i samouvjerenog, silovitog držanja, zbog tajnovitog osjećanja da njihova sigurnost proizlazi iz nekih vrlo važnih i čvrstih veza sa sferama moći, zbog intuitivnog osjećanja da su takvi spremni svetiti se i uništiti sve one koji bezuvjetno ne stanu uz njih i njihove stavove, koji su uvijek plod – ne njihova duboka uvjerenja, jer oni takvo što niti nemaju, već samo taštih i sebičnih interesa, većina ljudskoga svijeta takvima daje podršku.

Svojim beskičmenjaštvom i kukavičlukom, ljudi posve raznih životnih i društvenih, političkih odabira, i na raznim interesnim sferama, podržavaju ovakve uništavače. Ali – nema veze, njihova riječ široko odzvanja, a samodopadnost kojom je rasprostiru na bezobličnu ljudsku masu djeluje poput ljepila za muhe, na koje se onda sretni nalijepe, i u ushićujućem osjećanju sigurnosti, i uzajamnog podržavanja, zaštićenosti i neupitnosti, seruckaju i zuje.

Ali, da! - kažem, onaj izlokani seoski put, kakve sam viđala i kod Pissarroa, sada me pogled na njegove varijante na Cézanneovim provansalskim slikama ushićuje, pogled na one zgrade, stražnje rubove, zidove seoskih posjeda i štala, nad kojima strši, između kakvih proviruje neki stari, možda već pomalo i čangrizavi, tamnozeleni, bor. Bor kojega bi netko mogao vidjeti i kao božićni, netko s, malo neobičnim, zakrivljenim pogledom. Pogledom koji ne stiže iz takozvane opće perspektive, perspektive u kojoj je sve već unaprijed davno zgotovljeno, i sve je, također, dosta daleko od onoga što je stvarno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia