Koliko je toga, što je na značajan način prošlo kroz naš život i što ga je na jedan način obilježilo i oblikovalo, a tu naročito mislim na knjige i raznolike spoznaje i znanja koje smo iz njih, u trenutcima njihova čitanja, u sebe primili, u međuvremenu posve ishlapilo iz naše memorije, dokazujući i pokazujući kako je čovjek samo jedna polupropusna membrana, jedna mreža za prosijavanje pijeska na čijoj površini na koncu ostanu tri sitna kamenčića, pa ispada da taj pijesak uopće nije trebalo prosijavati, i da se ovi neznatni kamenčići također mogu baciti ondje gdje su se i ranije nalazili – u bezdan meteža od kakvoga je sačinjen ljudski svijet, i to ne samo na površini njegovih uzajamnih poslova i akcija, već i na onim dubinama koje se smatraju umnima i duhovnima, i koje su u stvari vrhovi ljudskog djelanja.

I ondje je sve puno ekvivoka, dvosmislenosti, zbrka i zamjena, pogrešnih tumačenja i nejasnoća, i često iz tog meteža na koncu ne proizlaze nikakve stroge konačnosti, a pijesak, koji se tijekom cijeloga života prosijavao kroz onu mrežu, podvrgavao se toj djelatnosti samo zbog prosijavanja samoga – kako bi se u nekoj od zaokupljenosti utrošili zemaljski sati. Još je stvar u tome da se čini kako u tome poslu prividno ima i nekoga smisla, koji se očituje u težnjama koje će nas, sve zajedno, dovesti do one neke žuđene prerafaelitske čistine, sanjane, i za sada, još uvijek utopijske. No, istina je, a ponekad se i ispostavlja ono što je na jednome mjestu svoga „Tractaus logico-philosophicus“ zapisao filozof Ludwig Wittgenstein: „Većina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lažni, nego besmisleni…I zato nije čudnovato što najdublji problemi zapravo nisu nikakvi problemi.“

U vezi s važnim stvarima našega života ispostavi se ponekad kasnije da su nevažne, a tu i tamo čak i nepostojeće. Tako sam nedavno u nekom antikvarijatu pronašla knjigu koju sam dugo žudjela pročitati, pa sam potom, s radosti nekoga kome se je u rukama konačno našlo ono za što je vjerovao da mu je tajnim odredbama i bilo namijenjeno, tu knjigu i pročitala. A vrlo brzo potom, tijekom nekog kućnog premetanja, dogodilo mi se da sam naišla na davno kupljen i s pažnjom pročitan, potvrđuju mi to podcrtane rečenice, identičan primjerak identične knjige. Sve se to, znači, u mome životu već odigralo, samo što ja o tome nisam više ništa znala.

Samo zbog prosijavanja samoga (FOTO: Pixabay)

Kažu mi tako, ponekad, prijatelji ili članovi obitelji, o nekim stvarima koje smo nekada ranije zajedno doživjeli, a za koje nisam znala da su u mome životu postojale. To su te neke stvari koje, poput mnogih drugih, ispare negdje, izgube se u povijesti međuljudske magle, koja istovremeno nezrelo i tvrdokorno vjeruje da je sposobna oblikovati nešto postojeće, vječno i trajno. No, na koncu ispada da puno toga, pa tako i naše priče o našim osobnim povijestima, i onim malo širim, društvenima, vrlo često pripada području fantazama, i da živjeti ne znači drugo negoli odabrati ili slijepo prihvatiti određenu vrstu fantazama koje se potom u poslušnosti slijedi, i dalje ih se ispreda.

„Jer ja ni u svoju vlastitu povijest ne vjerujem, a kamoli u onu opću“, zapisao je negdje jedan pisac, naš suvremenik, a jedan drugi, četiri stoljeća prije našega, negdje u takozvanoj „zlatnoj“ eri španjolske literature, pitao se nešto slično ovome o čemu ja danas razmišljam, a o čemu već, katkada, uobičajeno misle ljudi: „Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas lovi. O, maleni je dar nam dan, jer sav život – to je san. A san su i sami snovi.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay