PROFESORSKI MEMENTO
PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Jedan od onih dana

ritn by: Razrednik Divljak | 31.10.2018.
PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana
Posao u školi ne pada mi teško. Zapravo, ima li lakšeg posla od predavanja povijesti? Mislim da je to lakše i od likovnog i od tjelesnog. Ponekad se zapitam jesam li ovakav kakav jesam trenutno, baš zbog tih 14 godina predavanja povijesti. Ili je to sindrom istrošenosti više manje svakog profesora. Djecu u školi ne doživljavam. Učenici koji se jako trude i koji žele što bolje naučiti povijest, oni koji žele znati svaku informaciju, što me ispituju za dodatne događaje, uzroke i posljedice, takve učenike uopće ne slušam i ne pridajem im važnost. Ne zato što ne volim takve učenike već prepoznajem sebe nekoć u toj šačici učenika, ta sorta učenika koja je toliko fascinirana poviješću, a onda ako imaju ponešto samokontrole da ne postanu asistenti ili profesori na fakultetu jednog dana – završe u određenom bunilu kao ja.

„Večera je …Večera jeeeeeeeeeeee, ulazi u kuću!“, vikao je otac dok sam se pravio da se igram vani; u prirodi prije tridesetak godina. Otac više ne viče na mene, uglavnom se čujemo jednom mjesečno. S majkom se čujem i češće.

Trenutno imam 38 godina, živim blizu Zagreba ili sve to gdje se ja nalazim još pripada Zagrebu, ne znam, a nije ni važno previše. Predajem povijest u jednoj osnovnoj školi. Ne mogu reći ništa pametno više o povijesti, kakav je to predmet, što on predstavlja općenito i što predstavlja za mene. To se još zatomilo u studentskim danima, u ono vrijeme kada sam u kantini kupovao hranu na bonove, a onda s kolegama raspredao neke tobožnje povijesne činjenice. Svatko od nas je kritički razmatrao svaki povijesni događaj. 

Pred kraj studija jednostavno sam zamrzio povijest, a sve više naginjao pisanju pjesama što su bili prvi simptomi. Pisao sam pjesme po uzoru na Roberta Frosta, valjda već tada znajući da pripadam tom staračkom pedigreu, grijem svoje kosti uz vatru i nešto piskaram, pišem. 

Imam svoje rutine, ustajanje prije pola sedam, petominutno umivanje, oralna higijena, odlazak na posao, ubacivanje kovanica u aparat za kavu, frontalni rad nastave 38 minuta na dobar dan, a ako nije dobar onda učenicima dam listiće ili ih pustim da čitaju udžbenik, boravak u kabinetu većinu radnog vremena kada nemam nastavu, kraći boravak u zbornici, odlazak kući ženi, kupovanje gotove hrane iz Lidla, a ponekad i žena hranu nosi od svoje majke, boravak u svojoj sobi – produžetku školskog kabineta, čitanje kapitalnih djela književnosti, pisanje i spavanje ponekad samo – pokraj žene. 

U petom mjesecu ove godine odlučio sam napraviti blog na FacebookuDivljak. Ime bloga odredio sam nekoliko mjeseci unaprijed, ali najteže je bilo započeti pisati. Prvotno je to trebao biti blog kakav vode skoro pa srednjovječni muškarci koji su savjesni očevi, oni koji vode svoju djecu na više od dvije aktivnosti tjedno. No, ja i žena nemamo djece pa je to palo u vodu. Umjesto toga počeo sam zapisivati što mi se događa tijekom dana ili barem što mislim da mi se događa jer ne znam prepoznati tuđe emocije ili barem okvirno, odrediti tuđa razmišljanja. Nekako je sve ostalo omeđeno mojim viđenjem situacije što znači da ću nastaviti u tom smjeru. 

Posao u školi ne pada mi teško. Zapravo, ima li lakšeg posla od predavanja povijesti? Mislim da je to lakše i od likovnog i od tjelesnog. Ponekad se zapitam jesam li ovakav kakav jesam trenutno, baš zbog tih 14 godina predavanja povijesti. Ili je to sindrom istrošenosti više manje svakog profesora. Djecu u školi ne doživljavam. Učenici koji se jako trude i koji žele što bolje naučiti povijest, oni koji žele znati svaku informaciju, što me ispituju za dodatne događaje, uzroke i posljedice, takve učenike uopće ne slušam i ne pridajem im važnost. Ne zato što ne volim takve učenike već prepoznajem sebe nekoć u toj šačici učenika, ta sorta učenika koja je toliko fascinirana poviješću, a onda ako imaju ponešto samokontrole da ne postanu asistenti ili profesori na fakultetu jednog dana – završe u određenom bunilu kao ja. Žalim takve učenike. Ovi koji su užasni i koji ništa ne razumiju povijest imaju dovoljan dva kod mene, pogotovo ako su mirni na mom satu. Najzanimljiviji su mi ovi osrednji učenici naposljetku. Suzdržani za povijest – neki imaju sve petice iz povijesti, ali nauče baš onoliko da dobiju tu peticu te ih ništa drugo za taj predmet i ne zanima osim ocjene. Ipak, i oni me ne fasciniraju i nemam potrebu moliti ih da se prijave na natjecanje. 

Iz nekog razloga, učenici me vole. Čini mi se da je to tako zaista; iako osjećam njihovo karikaturalno poimanje mog lika što mi ne smeta. Najbitnije da mirno sjede i da ne prave probleme pod mojim satom. 

Prenosim i svoj odnos sa ženom. Ona je informatički nedorasla osim što posjeduje Facebook profil pa ipak ne zna za moje pisanje. Naš brak je obostrano žaljenje gdje se ona iskali, a ja prešutim. Radi u Fini i taj je posao dobila preko veze. Neposredno nakon što se ona zaposlila, zaposlio sam se i ja u školi, gdje je njezin bliži rođak, ravnatelj Premužić, zaposlio mene. Skoro svi profesori koji sa mnom rade u školi došli su preko neke veze. 

Nemam namjeru nikoga optuživati, teretiti za nešto, kao ni podilaziti ikome. Moji dani su jedna ravna crta, može se reći jednolični, uvaljani u ovo vrijeme. O tome ćemo više u narednim tekstovima, kako nam vrijeme bude svima odmicalo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije