Lijepo je biti učitelj, a još ljepše učenik
Ne tako davno čitam u novinama da je svijet obilježio Svjetski dan učitelja. Ne znam kako je taj dan obilježen u svijetu, ali znam da je kod nas to zanimanje – taj visok i važan, častan poziv, gotovo u potpunosti obezvrijeđen. Znam i da nekada ranije nije bilo tako – učitelj je bio netko tko je u očima podučavanih pobuđivao strahopoštovanje, a u očima zajednice pijetet i uvažavanje, nešto kao osoba od ugleda, čija pojava služi i kao vrst osobitog, tihog unutarnjeg moralnog balansa.
To, naravno, vrijedi za one slučajeve u kojima je učitelj dobar. Teško bi se moglo kazati da je moguće da netko bude dobar učitelj, a da pri tome ne bude i dobra osoba. Ima, doduše, puno profesija i poziva u kojima ljudi mogu iskazati svoje izvrsnosti, a da, pri tome, istovremeno, ne budu naročito kvalitetni karakteri. Ima tako izvanrednih novinara, filozofa, vjerojatno i pisaca, slikara, liječnika ili odvjetnika, koji istovremeno kao osobe pobuđuju samo želju da se od njih što prije pobjegne.
No, učitelj može biti „dobar učitelj“ samo i isključivo ukoliko je i dobar čovjek.
Biti učitelj – to je, ustvari, biti neprestano izložen školi karaktera. I to ne onih karaktera koje se podučava, nego vlastitog. Onaj tko je u poziciji, u ulozi učitelja, suočen je neprestano s bezbroj izazova. Biti u jednoj prostoriji izložen, posve otvoreno približen ka dvadeset i nešto, ili koliko već, duša, to je istovremeno biti neprestano izložen podražajima – svoj silini podražaja, misli, unutarnjih tereta, radosti i nadanja, naslijeđa koje te duše, ta bića nose sa sobom.
I potom – zazvoni školsko zvono – iduća učionica, nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat.
Nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat (FOTO: Pixabay)
Kako se daleka čine ona vremena tijekom kojih su pojedini ljudi, ili još češće djeca, imali svoje privatne učitelje, koji su im držali satove violine, aritmetike, latinskog, grčkog, francuskog, gramatike i pravopisa. Danas se djeca uče engleskom još od vrtića, a u škole se najčešće ide, čast vrijednim iznimkama, kako bi se dospjelo do kakvog papira, uz čiju pomoć bi se moglo obogatiti kakvom brzom i lakom prečicom…
Što je važno da ima dobar učitelj, osim da voli i da uživa u svom pozivu? To, da ne likuje kada kod drugoga – onoga koji je u pozicije slabijega i nemoćnijeg, uoči strah, slabost ili neznanje, i da još to onda i ne zloupotrebljava. Već da prijazno pruži ruku i pomogne onome koji se uplašio, zbunio, ili ne zna kako dalje izaći iz nastala ćorsokaka.
Lijepo je biti učitelj – to smo, uostalom, na neki način, svi mi, ponekad, jedan drugome. Još se nije rodio taj genij, koji bi sam iz sebe izrastao, mislim da je negdje zapisao Goethe. I to je istina. Zato je, možda, još i ljepše, biti učenik, ali biti učenik trajno i doživotno, kako to ustvari u ljudskom životu i jeste.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Znam. Lijepo je biti učitelj, ali nije lijepo imati malu plaću i malu penziju. Nije lijepo gledati i slušati kakvi su rezultati naših učenika u PISA istraživanju. Još je gore kad takve rezultate objašnjava i opravdava državni tajnik i voditelj Kurikularne reforme Glunčić, lažući, diskriminacijom najosjetljivije populacije, ksenofobijom, neznanjem, opravdanjem onih koji su za to krivi. To nikakao nisu učitelji ni profesori, pa ni učenici, već oni odozgo, kojima je obrazovanje zadnja rupa na svirali, koji bi nas najradije vratili u Srednji vijek i na brdoviti Balkan. Otjerali su stručne, sposobne ljude pune entuzijazma, znanja i odgovornosti, da bi doveli plagijatore, bešćutne, besramne, podobne i neodgovorne likove na čelo prosvjete i "nove" reforme. Njima nije stalo da naša djeca postanu stručni i misleći ljudi, već roboti, koji rade po komandama i govore ono što drugi misle. Zbog toga mladi stručnjaci napuštaju Hrvatsku.