Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika
Moja naklonost prema školi pojavila se je naknadno, iz daleka. Jer, istinu govoreći, približivši se, nakon dugo godina, ponovno školi, iz nekih drugih razloga, uviđam ono što sam uviđala i nekada davno – da je škola, ovako kako je ovdje organizirana, neprijatelj čovjeka, prirodnih, spontanih razvoja njegovih potencijala, koje, gotovo pa u pravilu, gleda kako da uguši i oslabi, ne bi li od njega sačinila revnog državnog službenika, poslušnu personu koja prihvaća sve što joj se diktira odozgo, i koja je spremna da tu diktaturu poslušnosti i strogoće, uštogljene uzoritosti koja želi sugerirati besprijekornost i bezgrješnost u svakom pogledu, zavodi i provodi dalje, radeći tako, u stvari, poput policije, vojske ili sudstva, poput revnih državnih činovnika na zavođenju reda, koji nije drugo nego uvijek različitim politikama proklamirana ista disciplina – disciplina ne mišljenja i jednoumlja, disciplina podložnosti i pasivnoga prihvaćanja, disciplina slijepog otuđenja od jastva, postajanja strojem.
Iz tog razloga ne mogu a da ne primijetim kontradikciju, no ona je, istina, samo površinske naravi, jer s površine promatrano i samoj mi se može učiniti kako, s jedne strane, uzdižem u nebesa važnost čovjekova obrazovanja, dok s druge strane rogoborim protiv škola – no to je rogoborenje protiv škola onakvih kakve ovdje imamo, i kakve najvećim dijelom poznajemo, protiv njihovog unutarnjeg ustroja koji je, suštinski gledano, nehuman, i koji je kolaboracionistički postavljen prema vladajućim politikama, koji je, zapravo, njihov osobni proizvod i produžena ruka njihova djelovanja primijenjena, usmjerena ka najmlađima, ka njihovom poželjnom – i jedinom uistinu prihvatljivom odgoju i obrazovanju.
Za drugačije obrazovanje (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Pogledajmo se u oči i kažimo – je li ta škola, taj državom kao najuzvišenijom matronom reguliran oblik društvenog eksperimenta – oni oblici škole kroz kakve smo uglavnom, najveći dio nas prošli, i kakve poznajemo, urodila svojim istinskim plodom – slobodoumnim, odgovornim, kritičnim i samokritičnim građanima, sposobnim i voljnim da uzde vlastita života drže u vlastitim rukama, i da im pri tome glavni orijentir bude ne samo osobna sloboda i osobno napredovanje, što podrazumijeva i shvaćanje o važnosti trajnog, doživotnog školovanja, već sloboda i napredovanje svakog živućeg bića, i ne samo onog ljudskog, antropomorfnog oblika?
Je li uopće moguće izvesti odvajanje škole od države, crkve od države, umjetnosti od države, ili su to sve samo polu dašćući pripetnjaci sustava kao takvog, koji u njima sistematski održava disanje na škrge, poštivanje mjera osrednjosti i blagog mrtvila čiji je centralni unutarnji imperativ sagibanje glave, poslušnost do besvijesti, do novih i novih oblika nesloboda?
Što bi bilo kada bismo takvom poslušničkom, vojnički ustrojenom školstvu, školstvu straha i strogoće, školstvu nepoštivanja individue, jednom zauvijek kazali NE!, kada bismo organizirali obrazovanje osnovano na drugim principima, temeljenim na razvoju mudrosti i spoznaje? Školu koja razvija shvaćanja i perspektive širenja onoga što je svakome već dano, po bogatstvu njegove unutrašnjosti, koja ukida viđenja o manjkavosti i hijerarhijama, o grozomornoj kompeticiji? Da li bi to značilo i otvaranje mogućnosti za oblikovanje, razvoj drugačijeg čovjeka, za drugačije oblikovanje gline, spužve koja upija?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
slažem se s kretetušom. tema je važna i zaslužuje da bude razrađena.