Mora se marširati s drugima, i za druge
U neslobodnim društvima svaka je gesta slobode ohrabrujući i snažan znak, poput dubokog udaha svježega zraka koji se odjednom – nečijom zaslugom, stvori u skučenoj prostoriji, u kojoj gotovo da je nekim tajnim prešutnim dekretom, svakome unaprijed određen broj udaha i izdaha. Dakako – uvijek postoje oni koji propisuju i diktiraju, i koji utjeruju strah u kosti, ali kada se smanji broj onih koji pružaju otpor, i kada poslušnost prevlada gotovo u potpunosti, tada se otvaraju vrata „zoni sumraka“.
Čovjek postaje sam svoj strogi nadgledatelj i cenzor, a govorenje u aluzijama i čitanje između redaka gotovo je danonoćna igra bez granica. Uzde su zategnute, sloboda je ozbiljno ugrožena. Zadobiti je se ne može bez moralne odgovornosti, i bez rizika – to je poznato. Zbog toga hrabre geste koje idu u tom pravcu – poput nedavnog, velikog okupljanja građana u Zagrebu, koji traže ozbiljnu i profesionalnu reformu školstva. Ne treba biti naročit mudrac da bi se znalo da je to segment u kojemu leži ključ budućnosti svakoga, pa i ovoga društva – ukoliko ono uopće želi misliti svoju budućnost.
Dugi su i sivi mjeseci neslobode – i koliko god netko težio tome da oformi vlastiti univerzum, u kojemu će postaviti vlastite uzuse, toliko, istovremeno, postaje svjestan istinitosti riječi poljskog svećenika i filozofa Józefa Tischnera – „Postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. Opijamo se slobodom vidjevši prizor drugog slobodnog čovjeka.“
Znak da ipak nisu svi pognuli glave, da se nisu svi, samo tako, i preko noći, odrekli ljudskog dostojanstva, odgovornosti za vlastite živote i za živote onih koji dolaze (FOTO: Hina/Dario Grzelj)
Jasno je – da bi bilo tko od nas bio slobodan, potrebno je da budemo slobodni svi. „Sloboda je opća, ili je nema“, kazat će nedavno preminuli sociolog, veliki promišljatelj ljudi i svijeta, Zygmunt Bauman. I, pozivajući se na Emanuela Levinasa, kao na svog učitelja, podsjetit će na to da je moralan čovjek svjestan odgovornosti koja kaže da ono što on čini, utječe na druge ljude. To zahtijeva samoposvećenje, stavljanje vlastita interesa na stranu. Mi ne moramo marširati s drugima, veli on, već moramo biti za druge ljude.
To prije svega, no ukoliko su naše slobode ugrožene ozbiljnije, ili prijete da to budu, onda je i ovo marširanje potrebno i važno. Ono je znak da ipak nisu svi pognuli glave, da se nisu svi, samo tako, i preko noći, odrekli ljudskog dostojanstva, odgovornosti za vlastite živote i za živote onih koji dolaze, ispravnosti. Trenutno, takva je situacija, mora se i marširati s drugima, i za druge.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina/Lana Slivar Dominić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Hrvatsko biračko tijelo je katastrofalno niskih očekivanja.Iseljeno je na stotine tisuća mladih i školovanih osoba ,pa to i nije čudno.Pretežni dio birača je na nekoj državnoj plaći,mirovini,invalidnini ili turističkoj renti..dakle onih koji ne žele nikakve promjene.
Tu se nikakva pozitivna promjena neće dogoditi ,osim ako ne dođe zbog vanjskih okolnosti.