BESPRIDRŽAJNO (copyright by KGK) smatram, da tovar nikako ne može pomoći (ljudima) u rješavanju stanovitih aktualnih/akutnih društvenih problema, pa bih stoga ovu usporedbu bacio u ropotarnicu neuspješnih (duhovitih?) metafora. Naime, u "JL" (od 29. travnja) navodi se kako je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, u svezi, a i glede još nepostignuta dogovora oko načina ritualnoga obilježavanja "oluje", nabacila čak i ideju da bi "mimohod možda trebalo odgoditi za 2016. g." (moguće je, ali bi možda trebalo još malo otezati pa se skupa odgoditi za 50. ili čak za 100. obljetnicu, ako ćemo se tada još moći prebrojiti!?). 

I dalje, govoreći o "stanju države" (još "stoji", ali dosta nahero), upozorila je na problem nedostatka dijaloga, pa kaže: "Oprostite mi na izrazu, ono što se kaže, tovar i čovjek su pametniji od čovjeka samog. Dakle, ja sebe u svemu tome SMATRAM NA NEKI NAČIN TOVAROM (op.a. da ne ostane neprimijećenom, ovu je usporedbu bezobrazno naglasila moja malenkost; mea culpa...), da im mogu pomoći da riješimo probleme..." Nažalost, nije samo jednoga od naših novijih političkih djelatnika blamirala njegova (njena) nabrzinu izrečena metafora ("ubi ih prejaka usporedba") i stoga bih predložio da TOVARA izostavimo iz tekuće političke operative. Jer, strašno je i pomisliti da je se jednu "tako lijepu ženu" (kako je to napokon javno izrekao poznati g. Branko Lustig, stručna oka i dobra ukusa, ali pomalo u seksističkoj formulaciji) smjelo na bilo koji način dovoditi u svezi s glasovitim životinjskim njakalom i revalom, tvrdoglavom beštijom, koja osim za seoske poslove ni za što drugo nije upotrebljiva. Stoga...

CIJENIM CJELISHODNIM da trenutni zapis produžim u nekom ozbiljnijem pravcu. Kakva je ovo zvizdarija, "cijeniti cjelishodnim"? To je još jedna fraza iz arhiva naše političke retorike, s kojom mlađi nisu upoznati. Naime, kad se početkom devedesetih raspadala bivša polit-državna tvorevina (siroče kojemu nisu dopustili da razvije svoje potencijale, već su ga prerano bacili u popravni doma, ali to je druga priča...), onda je na brojnim sastancima ondašnjeg kolektivnog predsjedništva SFRJ, na televizijski posredovanim sjednicama, gromopucateljno istupao jedan od republičkih predstavnika (ne sjećam se više točno, je li bio iz Makedonije ili Crne Gore), koji se očito dičio svojim finim, cizeliranim izričajem pa je svaki svoj govor započinjao konstatacijom: "CIJENIM CJELISHODNIM", a sve bez obzira i bez veze s daljnjim tokom izlaganja, pa je tako i njegov srpsko-hrvatski "književni" stil završio u ropotarnici ("rumplcimeru" potrošene verbalistike). A, moj ozbiljni daljnji smjer jest ovaj:

BESPRIDRŽAJNO smatram, da će novonapravljeni prvi priručnik o Domovinskom ratu (za učitelje povijesti u osnovnim i srednjim školama), načiniti više štete moguće/potrebnom/željenom/traženom/nametnutom/prirodnom miru i suživotu u regiji/regionu (đava odnija ove sinonime!), nego što će osnovcima i srednjoškolcima pomoći da išta pravilno i/ili dobro shvate. Za sada je u optjecaju još naslovnica "Domovinski rat" (izdavač "Školska knjiga", koja je "oko projekta okupila tim vrsnih stručnjaka"), premda postoje naznake da bi i ta sintagma ("Domovinski rat"), trebala završiti u rumplcimeru hrvatskoga bespuća. Sugerira se kako bi je trebalo zamijeniti preciznijom formulacijom: "agresija na Hrvatsku", koja jest ponešto točnija, ali je posve neprikladna za razgovornu i medijsku komunikaciju. Ipak, aha!? Došlo je nekima iz gu..stijerne u glavu, da je epitet "Domovinski rat" samo bezočna novinska tvorevina i da je ne treba - posvećivati, ali ova priručničko-udžbenička ubrzo će pokazati svoje slabe i loše strane. (Kompiliram podatke prema "JL" od 28. IV. i "VL" od 29. IV.)

BESPRIDRŽAJNO smatram, da je kvazi povijesno kanoniziranje s jedne strane hrvatskih "heroja Domovinskog rata", a s druge strane političkih, vojnih i intelektualnih predstavnika neprijateljske strane, presmioni, brzopleti i (moguće je) krvavo neuspjeli rez u zbrku kolektivnoga sjećanja, koje se još nije sleglo do historijskog taloga. Kvazi povijesna znanost koja svoja saznanja podupire faksimilima dnevnoga tiska, slučajnim i patetično prenapregnutim fotografijama, "znanost" koja će se podšprajcati mitiziranjem jednoga šlagera ("Moja domovina"!? ma baš/bijedne li epopeje koja živi od estrade!?), takva znanost ono efemerno/trivijalno podiže na nivo apstraktnih vrijednosti. K tome: dičiti se herojima znači obnavljati nekadašnju SRDŽBU i dokazivati kako OSVETA još nije potpuna.

"Onaj tko hoće svoju srdžbu zapamtiti mora je smjestiti u konzerve mržnje... Apsolutna mržnja, najekstremniji oblik osjećaja za druge, na kraju krajeva više ne mora imati pred očima određeni predmet... Upravo ova apstraktnost, na granici s besciljnošću jamči prelaženje u općenito...", kako piše genijalni filozof Peter Sloterdijk, u knjiži "SRDŽBA I VRIJEME, političko-psihološki ogled" (izvornik 2006.; izdanje Antibarbarus, Zagreb, 2007.; prev. N. Čačinović). Naš će priručnik, izvjesno je, biti baš takva "KONZERVA MRŽNJE", što se već eufemistički naziva "prenošenjem znanja i čuvanjem važne tradicije". Pa, dakako, jer srdžbu na pobunjene naše Srbe moramo čuvati kao zjenicu oka svojega. Ali, kako su ti pobunjenici zastupljeni samo s nekolicinom istaknutih vođa (danas već većinom pokojnih i/ili osuđenih), onda našem priručniku preostaje ono najviše, a to je da "srdžbu proširenu u mržnju, okrene univerzumu nepoznatih ljudi". 

To je afekt koji je u stanju stvarati nekakve tamne opće pojmove i uzdizati (ih) do neodređenih apstrakcija (P.S.)

BESPRIDRŽAJNO zaključujem da je predmetni priručnik već sazrio i strulio da može "cjelishodno" biti odložen u rumplcimer hrvatskih politikantskih papazjanija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Povijest.net