"Ako nije istinito, dobro je izmišljeno!", tako je, kažu, jedan umjetnik opravdavao nadrealističnost fabule u nekom svom djelu. Hebeš činjenice, stvarnost smijemo (?) izvrtati kao što kopač vinograda, na kraju dana, preokrene svoje čarape, ne bi li mu se izvana činile čistim, dok je sva prljavština ostala iznutra. "Izvana gladac, iznutra jadac!", tako moja malenkost odgovara dobronamjernima, koji mi u mojim prevaljenim osamdesetim godinama žele polaskati da "još" (?) "dobro izgledam"!? "To gore po činjenice", jedan je veliki filozof tako zaključio svoj golemi opus, kad mu se učinilo da njegova istina nije sukladna stvarnosti. Ma, koja stvarnost? To je, naprosto, izmišljotina i privid, tako da se sve - može izmisliti. Tako, npr. ako nemamo tradiciju (bilo u čemu), onda ćemo je "negdje početi"!? Stara je to boljka naših naroda (i narodnosti), da brzajući prečicom žele preduhitriti neumitni i spori tijek povijesti. Hoću reći (pa, i kažem), da je IZMIŠLJANJE tradicije stara navada našega naroda.

Ako je dopušteno u ovim mojim godinama sjećati se prošlosti, onda smo bezbroj puta svjedočili da je kojekakvi događaj (neka smotra, takmičenje, festivalčić ...) odmah po dovršetku rečenoga zbivanja bio proglašavan kao "začetak tradicije". Pazimo: nešto što se zbilo jednom, a pretenciozni niškoristi, bilo u čemu neuki, odmah to proglašavaju događajem koji će se u budućnosti ponavljati bezbroj puta i tako narasti do sjajne tradicije (kao trava na engleskim travnjacima, koju treba najprije par stotina godina njegovati da bi postala onim što jest). I jamčim, sva su naša nekadašnja, daljnja i bližnja proglašavanja nečega "tradicionalnim", uvijek, ama baš uvijek - neslavno skrahirala!

Smjena straže pred Banskim dvorima (FOTO: Wikimedia/ex13)

Tradiciju se ne može izmisliti, ni započeti (jer se tek nakon isteka brojnih godina i stotina puta ponovljenoga istovjetnog događaja može govoriti o tradiciji!). No, da ovo oprimjerim (kako ne bih trućao uprazno), želja/volja ili naredba Z. Milanovića, našega novoizabranoga predsjednika Republike Hrvatske, da se - barem u njegovom mandatu - Počasno-zaštitna bojna hrvatske vojske (poznatija kao "crveni mundiri") rasformira, da se službujući vojnici prerazmjeste, a njihove skupocjene (i to "autorske" uniforme) naftaliniziraju u podrumskim sanducima ..., e ta je odluka/naredba prvi, ali barem dojmljivo djelotvoran čin kojim se UKIDA - izmišljanje tradicija! Još i više: ukidanjem paradno upicanjenih, kojekako "autorski" nakićenih voštanih prividno vojnih figura (a koje su neki "popušili" kao blještavi ukras izvana bijele čarape, dok je prljavština ostala skrivena) počelo je destruiranje (ne pripisujem tu namjeru Predsjedniku RH, već je to konstrukcija moje malenkosti) OPERETNE KIČ DRŽAVICE!

Takvom se lijepa naša, od prvih dana stolovanja F. Tuđmana, samoproglašenoga "Poglavnika", htjela prikazivati svijetu. Najprije je F. T. kao general koji se inače zaklinjao u svoga Maršala (JBT-a), pogotovo slijedom priče kako ga je ovaj svojevremeno spasio (rekavši da "Tuđmanu ne treba pakovati") ... najprije je prisvojio (hrvatskije: ukrao) njegovu vilu na Pantovčaku (dakle, vojnički gledano: general je izdao maršala!). Vraga je to bila "Titova vila"! Kad su mu ulizice iz hrvatske komunističke vrhuške prvi put pokazale kako ona krasno izgleda, ponosni na takav "dar", dobili su od njega sarkastični komentar: "Niste je izgradili meni, nego - sebi!" (pa, stoga, nikada nije u njoj boravio, ni stolovao, ni "poglavnikovao"). Dočim se dočepao tuđe (jel' narodne, državne, društvene?) vile, poglavnikovanje F. T.-a bilo je obilježeno skorojevićevskom KIČ ikonografijom, koja se, osim u unutrašnjoj administrativno-birokratskoj izgradnji "dvorskoga ceremonijala", prema vani pokazivala/demonstrirala operetnim paradiranjem, kič-uniformiranjem, u skladu sa skorojevićevskom pretencioznosti osobe bez ukusa.

Počasno-zaštitna bojna pred "Predsjedničkim Dvorom" samo je paradni bleferaj (da se trenutni Predsjednik pred stranim kolegama iskaže kao velikaš, novokomponirani kapitalistički sljedbenik - nepostojeće - tradicije), jer te "dvore" valjda bolje paze, nadgledaju, čuvaju iskusnije, stručnije, modernije službe, pod velom razumljive tajnosti/neuočljivosti, tako da se one puščice "počasne bojne" mogu otpisati kao dječje igračke. A, onda se pojavila i "počasna straža", koja na Markovom trgu (najpoznatijem po mučenju i ubojstvu plebejskog ustanika Matije Gupca!!) izvodi neku baletnu točku (koja je zanimljiva, najviše, korejskim turistima, dok se domaće prosječno građanstvo zagrcne od podsmijeha i stida).

Trebalo bi se, zapravo, u čitavom tome kič-scenariju stidjeti asocijacije na nekakve navodno hrabre hrvatske ratnike, koji su (još u vjerskom, katoličko-protestantskom tridesetogodišnjem ratu 1618.-1648.) svojim, od znoja i krvi umašćenim maramama, nehotice začeli onaj ular oko muškoga vrata koji će biti nazvan - kravatom. Jer, krvavo je porijeklo te "lajne" (povodnika), budući da je ona resila plaćeničke čopore/bande, pješake i konjanike unovačene s područja Hrvatske i Vojne krajine, a koji su po Češkoj i Njemačkoj sijali strah i trepet. U sastavu carske vojske oni su, npr. kao "KROATENSTURM" iliti "hrvatska oluja", prilikom zauzimanja Heidelberga 1622. godine, predvođeni generalom Tillyjem (1559.-1632.), uz palež i grabež počinili takva užasna zvjerstva da su do dan danas (vjerovali ili ne) u tamošnjoj narodnoj predaji još ostali strašilo za djecu ("Dolaze Hrvati!"). I njihove krvave marame danas na Markovom trgu slaviti kao nekakvu tradiciju - e, to može! Jedino zločin ostavlja tragove, a OPERETNU DRŽAVICU treba dezinficirati od KIČA!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"