18.601 osoba u Hrvatskoj nalazi(la) se u samoizolaciji, podatak je koji sam doznao/dočuo od Stožera civilne zaštite protu-koronavirusne pandemije (posredovanjem tv-izvještaja na HRT1, još u srijedu 26. ožujka u 12 sati, a kako ovo pišem kasnije taj se broj vjerojatno povećao. Privoljeti ili čak, točnije, primorati toliko osoba da se „izoliraju“ (što će reći, da se osame, odvoje, izdvoje, izluče, odijele od … utjecaja sredine!), to je zaista uspješan medicinsko-epidemiološko-menadžerski poduhvat, kao nekakav polukorak iliti mjera da se preduhitre, presretnu moguće lošije posljedice po naše građanstvo u ovoj globalnoj krizi. 

Oni koje se nagovori (opravdano nagovori na samoizolaciju), zaista su na pola puta: nisu (još) bolesni/zaraženi, ali nisu (već) za karantenu ili bolnički tretman, mojoj je malenkosti palo na pamet, da ovu situaciju („ni vrit-ni mimo“) prisliči limbu, tj. pojmu iz srednjovjekovne kršćanske teologije: to je bilo „granično mjesto“ između raja i pakla (dakako, riječ je o dušama preminulih, koje očekuju svoju putovnicu za ulazak u jedno ili pad u drugo mjesto). To je „privremeno stanje“ (dok Božji sud nešto ne odluči), baš kao što je i samoizolacija ograničena na 14 dana. 

Kad se počelo s njenim uvođenjem u naš sustav anti-korona ratne strategije, od smijeha su mi se skoro razvalile vilice, dočuvši objašnjenje kako se ta mjera prvenstveno sprovodi poradi zaštite starije populacije (60 plus …. do groba). Dakle, nisu „mladi naša budućnost“ (jer nam se objašnjavalo kako oni rjeđe oblijevaju od Covida-19, ali su zato njegovi najbolji raznositelji, kako će se vremenom shvatiti). Čuvati starce? Pa ima li nešto besmislenije? Čemu i za koga, za što? Pa, oni ne mogu obnavljati naciju/populaciju kad sve ode „uprdec“, kao što je njihova sva snaga iščiljela. Možda iz humanih razloga, premda bi bilo bolje pustiti da se normalnim putem (tj. umiranjem o zaraze) smanji broj umirovljenika, koje više nitko ne sluša (i uzalud je Shakespeare negdje napisao „Ripeness is all“, tj. „zrelost je sve“!). Zvuči morbidno, ali čemu stari u mladom 21. stoljeću?

Kad se prestalo patetizirati oko brige za starije (što je bila čista farizejština), onda je „samoizolacija“ počela dobivati neke realnije obrise. Određena je kao mjera za sve državljane koji su u kritičnim vremenima sekvencama boravili na mjestima u inozemstvu s kojih se zaraza širila, pa su se takvi sada morali javiti epidemiolozima da ih registriraju kao „granične slučajeve“ (samoizolacija je tako stvarno postala limb ili „čistilište“, no pošto sam slabo obaviješten o promjenama stavova u Apostolskoj crkvi, nejasno se samo sjećam, kako je neki papa ne tako davno, odlučio da se limb odstrani iz moderne teologije?), Ta prvopisana obaveza nametala je i zahtijevala prilično komotne, da ne kažem i luksuzne uvjete u kojima bi samoizolirane osobe boravile (izdvojene sobe u stanu/kući, poseban/odvojeni higijenski i ostali pribor od drugih ukućana, itd.), ne pitajući koliko ih naših kućanstava u tome može zadovoljiti (sada, kada je potres u Zagrebu urušio i neke bolje, dobrostojeće zgrade, izbacio stanare iz kuća/stanova, sada su tek te stroge mjere u samoizolaciji naprosto neispunjive, da ne kažem i uvredljivo smiješne).

"Naučio sam kako „biti sam sebi dovoljan“. ali bez sebeljublja" (FOTO: HINA/EPA/Opan Bustan)

Dok još nekako i shvaćam one koje epidemiolozi, kao carinici na granici zaraze „uhvate“ u svoje registre i primoraju ih na samoizolaciju, ali ponovno mi se skoro razvalila vilica od smijeha kad je maha počela uzimati akcija „Ostajem doma“ (označena s nekakvim ljestvama, koje ne shvaćam). I opet ista zvizdarija, jer taj je „sentiš pokret“ izazvao baš one starije da se prijave. Kao da je nešto novo u tome „biti pri sebi/doma“? Čini se da jest, jer svi se prozvani hvališu kako im je to dobro napraviti, pod društvenim pritiskom, i čini se da većinom zaista i otkrivaju kako – imaju svoj dom. Mojoj je malenkosti to naprosto neshvatljivo, jer se pitam, a gdje su/kada/zašto svi ti naši novoodomljeni uglednici do sada boravili??? Vani, jel'te, u skitnji, provodima, preljubništvu, danonoćnim izletima/putovanjima, pijančevanju/kartašenju/bludničenju, zaboravu obitelji (bračnih obaveza, kako muža/žene/djece tako i kućnih ljubimaca). Sada, privoljeni na samoizolaciju – od samo 14 dana, dok će neki, udarnički, izdržati i koji dan više – počeli su (se) odjednom međusobno otkrivati/prepoznavati/shvaćati, da barem imaju dom (a gdje će beskućnici provoditi samoizolaciju?).

Na kraju, ne bih se želio hvaliti, ali ne mogu drugačije nego da objavim vlastitu neuklopljenost u ovu dobronamjernu složenost. Naime, moja je malenkost već dvadesetak godina u svojevrsnoj samo-voljnoj-izolaciji i ne treba me nitko na nju primoravati, (kad ionako nemam nikakvih medicinskih indicija za takvo nešto!). Od mladosti sam se želio okućiti, odomaćiti se, steći za svoj posao miran kutak u obiteljskom domu, drugujući s knjigama koje su mi predočavale sve što je „vani“ (a što mi nije trebalo), dok televizija nije ustostručila nepotrebnost izlazaka/putovanja/skitanja itd. 

Dakako, desetljećima ostajem doma, jer je to sukladno mojem karakteru, jer još od Horacija Flaka (rimski pjesnik iz I. stoljeća prije nove ere) i njegove odbojnosti prema svjetini („profanum vulgus“), preko genijalnog Blaisea Pascala (francuskog matematičara, fizičara i filozofa iz XVII. stoljeća) od kojeg sam naučio „da sva nesreća ljudi proizlazi samo iz jednoga, to jest iz toga što ne znaju ostati u miru, u sobi“, do najpesimističnijega, najmizantropijskoga njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera (1788.-1860.), koji nas je poučio kako se „prava, duboka mirnoća srca i potpuno duševno spokojstvo može naći samo u samoći, a kao trajno raspoloženje, samo u najdubljoj povučenosti“ (iz „Pareneze i maksime“, izvorno izdanje 1851. godine, u srpskom prijevodu, Beograd, 1978.) … Dakle, još od … preko … do … naučio sam kako „biti sam sebi dovoljan“. ali bez sebeljublja, jer onda ne bih mogao „ostati nasamo sa sobom“!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"