II. predsmrtna serija

NE ŽELIM DA SE OD MOJEGA GLASA
RAZMNOŽAVA POLITIČKA KLASA!!!

Otprilike s ovakvom primisli u podsvijesti, u nedjelju 22. prosinca 2019. godine, svaka druga zakonski punovrijedna osoba u Hrvatskoj, nije željela konzumirati svoje PRAVO da na izborima glasa za jednog od 11 kandidata, pretendenata za mjesto (funkciju) Predsjednika/ice Republike Hrvatske! Nego, što (ni)su napravili? Naprosto, ustegnuli su se sudjelovati u ispunjavanju svojega PRAVA (kako tu voljnu djelatnost profesor Žarko Puhovski, po stoti put razlikuje od nametnutih odrednica kao što su DUŽNOST i/ili OBAVEZA, ali svi se prave gluhima na ovo mudro i velevažno ukazivanje), uzdržali su se sudjelovanja u izborima. Tako se ispostavilo da je od (navodnih) 3,9 milijuna birača (što bi otprilike bio aktualni broj stanovnika RH, u koji su, dakle, uračunati i oni još nedorasli pravu za glasanje) na biralištima svoje PRAVO ostvarilo jedva nešto oko polovine toga broja. Kad se navodi da je „fakin“ IZLAZNOST bila 51 posto, to će reći da je ona druga (skoro) polovina pretpostavljenih birača – APSTINIRALA!

Apstinencija, kao UZDRŽAVANJE od konzumiranja nekoga prava jedan je od oblika građanske neposlušnosti, ali je ona time i JAVNI ČIN, koji NE karakterizira NASILJE (ovdje pabirčim neke pojmove, definicije iz „Leksikona temeljnih pojmova politike“ koji su uredili Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac u izdanju Školske knjige, Zagreb 1990.). Prema tome, od upisanih, najavljenih 3,9 milijuna glasača/birača, to je svoje PRAVO iskoristilo oko 1,9 milijuna osoba, Omjer je, dakle, 50:50 onih koji su aktivno sudjelovali u biranju, naspram onih koji to nisu uradili. Nego, što su - uradili?

Predosjećajući da se nešto ovakvo katastrofalno može dogoditi, pametni i za hrvatsku stvar zauzeti komentatori, na vrijeme su se snašli da nas (naime, moja se malenkost broji u takve!) stave na pravo i to na loše mjesto. Tako nas je dobrodošli i cij. kolega Nino Đula (u Jutarnjem listu od 21. 12. 2019.) upitao da zašto imamo „pesimistično stajalište“, zašto smo „ravnodušni“, „depresivni“ i „pasivni“ … Premda je i sam za takve svoje, inače promašene (dis)kvalifikacije našao opravdanje u „nakaradnosti političkog inžinjeringa“ …, a koji svojim „parapolitičkim djelovanjem kompromitira izbore i dodatno obeshrabruje pojavu eventualne stvarne političke alternative ili nove, zdravije opozicije“, ponavljam, premda je inteligentno (pardon na komplimentiranju) uspostavio razmak i/ili ravnotežu između apstinenata i onih koji su iz političke sfere samo skrivili njihovo postojanje, svejedno se zgražava zašto i kako apstinenti uopće mogu i/ili smiju postojati. 

Što je više aktivnih glasača, još i danas, to je samo dokaz da mi apstinenti – čistimo svoje redove (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Nasuprot, kao i uvijek, „kontraprotivno“, stav, držanje i mišljenje apstinenata nisu „pesimistični“, već puni nade i očekivanja (recimo, optimizma) da će porastom broja apstinenata USKORO BITI DOKINUT OVAKAV HRVATSKI SUSTAV PARLAMENTARNE DEMOKRACIJE. Kad vremenom – na dugi rok koji moja malenkost neće doživjeti, ako uopće budem apstinentskim svjedokom i „fakin drugog kruga“ predsjedničkih izbora, a nekmoli parlamentarnih, tako da ovu svoju seriju lupi-pa-krepaj kolumni i nazivam „predsmrtnom“ – kada vremenom, u (ne)izvjesnoj budućnosti, APSTINENTI BUDU PREDSTAVLJALI ČITAVO BIRAČKO TIJELO, nitko se neće moći kandidirati niti će ga itko moći birati (i na poprištu opustošene zemlje stajat će samo gospodin Kolakušić!).

Dakle, APSTINENTI NISU PESIMISTIČNI, već vrlo OPTIMISTIČNI, pa dalje nisu ni „ravnodušni“, već vrlo zdušno rade na mogućem okupljanju članstva (što je više aktivnih glasača, još i danas, to je samo dokaz da mi apstinenti – čistimo svoje redove i parafraza stare šale koja će upaliti i danas, kao da je svježa).

Dalje, APSTINENTI NISU DEPRESIVNI, već vrlo budni, što im se vidi po podočnjacima, jer nikad ne spavaju, čekajući kad će se neki naivni, zabludjeli glasač/birač obratiti njima za savjet. Na kraju mi apstinenti nismo ni „pasivni“, već vrlo aktivni, što dokazujemo brojem/količinom kojom smo aktivno konzumirali naše PRAVO DA NE GLASAMO. Ovakva naša bučna apstinencija srećom ne odgovara onom preziru s kojim je jedan drugi komentator (Žarko Ivković u Večernjem listu od 22. 12. 2019.) ustvrdio da se kroz buku protekle izborne kampanje „probio … doduše STIDLJIVO (naglasio I.M.) i glas onih koji smatraju da izbor predsjednika Republike Hrvatske nije važan“ … I nakon bla, bla, o toj „važnosti“ on zahtijeva da je „zbog tog važno da u što većem broju izađemo na biralište, a da izbornih APSTINENATA BUDE ŠTO MANJE“ (opet podvukao I.M.). Ovdje, kao i uopće kod razmatranja pitanja postojanja problema s apstinencijom nije bitno o kojim je izborima riječ. Apstinencija znači da se u cjelini OSPORI POSTOJANJE jedne ovakve tuđmanoidne, klero-ustaške, ksenofobne, anti-srpske, udbaško-komunističke države, koja je od početka PROMAŠENI PROJEKT (što sam izjavio još 2012. godine) i to ne, nipošto kao „slučajne države“, već kao VRLO NAMJERNA, ali PROMAŠENA.

Možda sam se, do kraja, malo prežestoko zalaufao, ali me vrijeđa kad bilo tko podcjenjuje apstinenciju kao pravo u razmjerima građanske neposlušnosti. Zato da se ružno na kraju našalim: jer kad cij. kolega N.Đ. piše da bi „građani ipak trebali nadvladati zazor i „prisiliti se na glasovanje“, čini mi se da nas on sve zajedno vidi na kolektivnom obavljanju – velike nužde. Prisiljavam se i tiskam na WC-u, ali nikako ne ide. Trebao bi mi neki djelotvorni laksativ, ah, pa da, to je apstinencija! Uzdrži se od onoga što ne ide, pričekaj neku bolju priliku, već će doći: APSTINIRAT, MA NE MOLAT (što će reći, ustrajati u naporu, ali ne popustiti). Možda, na kraju, mi apstinenti budemo glasali jedni za druge, što će biti – isto sranje, drukčije pakiranje!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"