Svijet uvijek s pažnjom prati američke izbore. Na kraju se uvijek sučele dva kandidata, koji predstavljaju dvije najmoćnije stranke, dakle dva sučeljena politička koncepta. U Americi, kao i u svakoj demokratski ustrojenoj državi izbori odlučuju o političkoj budućnosti te zemlje. Mogućnost slobodnih izbora je jedan od dokaza demokratičnosti. U totalitarnim sistemima vlast „zna” što je za njene podanike najbolje, pa izbora ili nikako nema ili su takvi da se vlast „izborom” mora potvrditi. U totalitarizmu glasanje je aklamacija vladajućoj ideologiji. Tako je bilo i u „našem socijalizmu”. Onda su organizirani prvi demokratski izbori”. I onda se dogodilo sve što se dogodilo. O tome je već dovoljno pisano.

Pred svake izbore postavlja se isto pitanje: hoće li doći do promjena? I kakve će one biti? Demokracija sebe potvrđuje mogućnošću slobodnog izbora. Dokazuju to i glasačke kutije u koje svaki punoljetni stanovnik može spustiti svoj listić, na kojem upiše svoje. Izabere jednu od stranaka, onu koju smatra najboljom, tek ponekad neku drugu, onda kada se odluči na „taktičko glasanje” ili revoltirano glasa za neku stranku iz inata ili hira.

Izbor bi trebao biti za najbolju opciju, za ono što je prinos cjelokupnoj zajednici i njenim pojedincima. Za takvu, „najbolju”, poželjnu politiku bi trebao svako glasati. Ona se može jednostavno opisati. Poželjna politika je racionalna politika, koja omogućava dobar i siguran osobni život. Takva politika bi trebala biti: 

1. pragmatična i ujedinjena sa moralnim normama, a time politika koja doprinosi društvenom napretku i osobnom boljitku; 

2. takva politika osigurava neometan razvoj vlastitih stvaralačkih potencijala 

3. bazirana je na osobnom slobodnom izboru, takva politika osigurava osobno zadovoljstvo, sklad i mir. 

Čini se da takav izbor nije teško napraviti. Ali, glasaju li ljudi uvijek za ono što je za njih najbolje? Što odlučuje osobni izbor? Odgovor na to pitanje rezultira budućnošću glasača. Motivirani glasači (koji nisu nužno i većina) odlučuju o sudbini zemlje, politike, svojoj osobnoj sudbini, a uveliko odlučuju i o sudbini onih koji im se suprotstavljaju. To bi trebao biti poticaj za sve koji imaju pravo glasa da glasaju.

Svojim glasom podržavaju dobra djela, jednako kao što svojim glasom odobravaju i nemoralna djela svojih političkih predstavnika (FOTO: Lupiga.Com)

Političar bi bio ništa bez podrške svojih glasača i sljedbenika. Glasači političara čine moćnim, utjecajnim, oni ga svojom podrškom dovode na vlast, svojim napuštanjem s vlasti skidaju. Zato su glasači i sami odgovorni za politiku koja je na vlasti. Oni svojim glasom podržavaju dobra djela, jednako kao što svojim glasom odobravaju i nemoralna djela svojih političkih predstavnika. Političari na vlasti zaista predstavljaju one koji su ih izabrali. Upravo zato se kaže da "svatko ima vlast kakvu zaslužuje". Pritom bi bilo pretjerano reći da je politika naša sudbina. Sudbina je kozmička, tajnovita, nedokučiva sila. Politika je naš proizvod, mi u njoj učestvujemo, mi je stvaramo, mi biramo. Izbor nas čini odgovornim. A to nekima nikako nije po volji, a ima ih kojima to još nije ni jasno.

„Glasaj za mene, to si ti“, kaže političar. Nikada to ne može biti točno. Kada osoba promisli i barem malo razmisli o političkim manipulacijama i demagogiji političara brzo shvati da ne postoji njena stranka, ne postoji njen političar. Oni zastupaju svoje interese. Samo svoje. Svako zapravo glasa puno više za njihov, nego za svoj interes. Ali barem daje podršku onome koji mu je iz nekih razloga „bliži“, možda još više svojoj nadi, koja nikada ne može biti ostvarena "političkim sredstvima".

Kakav je izbor uistinu moguć u politici? Izbori ne potvrđuju „narodnu volju“, nego pobjedu jednog interesa nad drugim. Kierkegaardov „pakao mogućnosti” ne postoji kada je u pitanju izborna kutija. Kada osoba pred nju stane već je sve odlučila. Ne radi se tu o izboru, nego o izjašnjavanju. O iskazivanju svog opredjeljenja i stava. Osoba u političkoj diskusiji rijetko usvaja argumente, a kada dođe na mjesto gdje glasa tada glasa za svoje (u zemljama gdje dominiraju nacionalne stranke za „svoje”) ili za svoj interes (u što je uključena osobna politička sklonost, klasni izbor ili pripadništvo određenoj tradiciji). U tom izboru vlastitog ima puno više atavizma i egoizma nego moralnog, humanističkog, altruističkog. A ponajviše elementarnih interesa i osobnih strahova.

Na kraju smo gotovo uvijek i svuda pred dvije mogućnosti, ali tada odavno nema dileme. Kada bi obje vodeće stranke bile ono što obećaju da će na vlasti biti, glasač bi bio poput Buridanova magareta, koje se nije moglo opredijeliti između dva plasta sijena, pa je umrlo od gladi, a naš glasač bi ili glasao za obje stranke (nevažeći listić) ili bi odustao, jer je svejedno tko će doći na vlast. No, to se teško može desiti ovoj „slobodi volje”, jer neki osobni motiv uvijek prevagne i odluči. I kada je u dilemama svaki zainteresirani i revnosni ipak glasa, a poslije nekog vremena počne da se žali, uvijek je pogrešno izabrao, jer ni jedna vlast nikada nije bila dovoljno dobra. A to je u ljudskoj prirodi: ne može nam, osim u nekim žalosnim slučajevima, biti dobar onaj koji nama vlada. Kakav god izbor da bude, i oni koji su glasali za izabrane, za pobjednike neće kasnije biti zadovoljni njihovim odlukama i mjerama. A njihovi protivnici još manje. U nezadovoljstvu su ujedinjeni glasači svih zemalja! Što je razumljivo, jer još nije bilo politike koja bi svima bila dobra. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"