Možemo li biti onakvi ljudi kakve viđamo po nekim sretnijim zemljama?
Zlurado je doba u kojemu živimo – nikad toliko zluradosti, nikad toliko hladnoće, rezerviranosti… Svatko je potencijalni neprijatelj – razlozi tome postali su vrlo prozaični – jer nam, moguće, ovaj drugi može ugroziti egzistenciju… To nas stavlja u položaj u kojemu se možemo osmotriti još samo preko nišana. Istina je ono što se ne pokazuje, a što titra u prostoru poput vječne vatre, poluprovidne membrane koja prožima sve naše pokrete i geste, prije svega naše misli, kojih bismo se, istina, tako rado otarasili, no to nam, nekako, sve manje polazi za rukom – čak i umjetnost, kao stara, prokušana tješiteljica, ovdje može zakazati.
A zapravo je sve dobro – dobro je biti živ, i još uvijek kročiti među ljude, pa bili oni nalik i vukovima. To što se među nama, koji se tuda krećemo, još uvijek sretne i pokoja ovčica, ne znači da će baš svatko od takovih završiti u vučjoj gubici. Ili je to samo još jedna od iluzija, čije razbijanje nam tek treba predstojati?
No, a zašto je u zraku toliko negativnih misli, to se ipak treba upitati. Je li riječ o uobičajenoj rezigniranosti, u koju zapada naše društvo dolaskom u takozvane probleme tranzicije, ili se tu radi o nečemu trećem, nečem izvanjskome, što nas izvana naplavljuje i puni, i naspram čije prodornosti smo bespomoćni?
A što ako nam netko zagarantira bolju, "bankovniju" budućnost (FOTO: Lupiga.Com)
Čini se da ljudi zbiljski odahnu i postanu ljudskiji tek kada neki od njih umre ili poludi – tada se otvaraju nenadane širokogrudnosti, kakve se u svakodnevnih, običnih dana, nikada ne rasprostiru. Uostalom, i ovaj koji nas je napustio, donedavno je bio samo tek jedan iz zajedničkoga stada, naspram kojega se škrgutalo zubima, kao što se to uhodano čini, naspram, manje-više, i svih ostalih.
Međutim, „ništa nema tako sjajnu budućnost kao novac“, kako je zapisao, na jednome mjestu, Josip Brodski. I naša se zluradost, naša uhodana neraspoloženost, naglo tope kada se spomene kakva novčana suma, mogućnost njena skora protoka do našeg bankovnog računa. I kada bi nam netko zagarantirao bolju, bankovniju budućnost (eto nove hrvatske izvedenice), moguće da bi od nas nastali prijazni, suosjećajni, susretljivi ljudi, onakvi kakve viđamo po nekim sretnijim zemljama.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
E moja Tanja, ne vjerujem da će se kod nas uskoro vidjeti sretna i nasmijana lica. Davno su prošla ona vremena kad sam uzela plaću i regres i otišla s djecom na more, uživati na našoj obali, hraniti se u restoranu, ići brodićem na susjedni otočić na kupanje. Davna su to bila vremena kad problem nabavke školskih knjiga nije postojao jer smo udžbenike naravno naslijedili od braće. Ma čemu sve to nabrajati, bilo bi dobro barem nešto od toga a to je - da plaće budu realno dostatne za život i naravno da ih se isplaćuje na vrijeme.
Ne, nema više veselja, umire život tu oko nas i sasvim je jasno zašto više volim životinje nego ljude. Neće mi zabiti nož u leđa a niti lagati i varati.
Bok Tanja, i Tebe se sjećam iz nekih drugih vremena pa i onog početka kad smo mislili da će možda biti bolje i kad smo pred Saborom protestirali i pisali za jedan, sada naravno nepostojeći list. Sviđaju mi se tvoje riječi ali - sprema nam se nešto još gore.