Dvadeset i deveto izdanje najvećeg i vjerovatno najznačajnijeg festivala u regiji, Sarajevo Film Festivala, započelo je spektakularnim otvaranjem. I vatrometom, za koji u Sarajevu uvijek ostaje dilema je li potreban gradu na kojeg je palo toliko eksplozivnih naprava, da je samo pitanje trenutka kad će retraumatizacija i PTSP kod onih koji pamte opsadu početi da „radi“, kad se začuje eksplozija bilo kakve vrste. No, dokumentarni film „Kiss The Future“, priča o dolasku članova grupe U2 u Sarajevo za vrijeme rata, i ljubavna priča jednog bračnog para, bili su sasvim dostojni otvaranja velikog događaja. Pa onda, valjda, „ide“, i vatromet. 

Istoga dana, bodybuilder i zvijezda lokalnog kriminalnog miljea u Gradačcu, gradiću u sjeveroistočnoj Bosni, počinio je stravičan zločin. Nakon više prijava za porodično nasilje i zlostavljanje na koje je lokalna policija, uglavnom, ostajala gluha, kidnapirao je svoju nevjenčanu suprugu i njihovu desetomjesečnu bebu, odveo ih u vikendicu blizu grada, odakle je ubojstvo i maltretiranje supruge direktno „prenosio“ na Instagramu. Nakon još dva ubojstva u gradu, policija je objavila da je ubojica mrtav, ali bio je to zločin iz kojeg se mogla vidjeti sva gustoća mraka društva koje samo nije bilo sposobno da se izgradi, a kojeg međunarodni faktor nakon prekida rata nije mogao uključiti u svoje društvo. Osnovana sumnja da je dojavu gdje se krije žrtva ubojica dobio od nekog iz policije – baca još jedan dodatni nivo mraka na ionako turobnu situaciju. 

Situacija je zatekla i vodstvo sarajevskog Festivala: nisu se snašli, nisu reagirali u prvih 24 sata, i to obično ispadne najgore. Mediji i društvene mreže su krenuli s kritikama, koje su najčešće išle u pravcu toga da se Sarajevo, odnosno „nouveau riche“ nomenklatura koja vodi Festival nije spremna osvrnuti oko sebe i procijeniti kad se treba solidarizirati s tragedijom. I možda proglasiti dan žalosti. Ili objesiti crni flor na dvoranama gdje se pokazuju filmovi. Ili … Istina, vodstvo Festivala je to učinilo, ali tri dana kasnije, i svojim kritičarima dalo još vremena i materijala da nastave paljbu u pravcu činjenice da ta institucija, naprosto, funkcionira kao privatna firma na javnim budžetima. S manjkom sluha za puls vremena i mjesta u kojem postoji i sa praktično, neprovjerljivim kanalima i načinima poslovanja. 

Protest u Sarajevu nakon stravičnog zločina (FOTO: HINA/EPA/Fehim Demir)

U tome, dakako, ima istine, ali neke stvari treba imati na umu. Sarajevo Film Festival najveći je i najznačajniji kulturni brand Sarajeva u posljednjih četvrt stoljeća. Desetine hiljada ljudi ljeti se sliju u grad, partijati i gledati filmove, slikati selfije ili čekati da vide neku holivudsku zvijezdu, i to značajno osnaži njegov budžet. U grad koji se teškom mukom bori za očuvanje građanskog, kojeg su etno-karteli i ignorancija međunarodne zajednice doveli u poziciju depresivne provincije, koja se, nakon što je proživjela golgotu ratne opsade, mora boriti i sa unutarnjom okupacijom koju je, prije svega, sprovela Stranka demokratske akcije (SDA), u Sarajevu danas opozicijska, ali još uvijek jaka snaga opstrukcije progresa. Koja će dočekati svaku priliku da „ukaže“ na pogreške trenutno vladajuće „Trojke“, koalicije klimavih nogu, o čemu možemo kasnije, a i ne moramo. 

Dakle, najžešći „civilni“ kritičari Festivala obično imaju nešto osobno protiv Mirsada – Mire Purivatre, čovjeka koji je prepoznao duh vremena i od male gerilske ratne smotre filmova na Akademiji scenskih umjetnosti i Kinu Obala napravio ozbiljan fakat o kojem danas govorimo. Purivatra, koji se prije nekoliko godina povukao s mjesta direktora i to mjesto ostavio mladom Jovanu Marjanoviću, menadžer je u kulturi tranzicije, vanredno sposoban čovjek koji je dio svog utjecaja crpio iz činjenice da je njegov otac Atif bio značajna figura u kultur-tregeraju socijalističke BiH. I toga da su supruge Purivatre i Bakira Izetbegovića (također, juniora) familijarno povezane, sestre su. Ta činjenica, uz visprenost i okretnost u budžetskim bespućima domaćih i međunarodnih kasa, ali i znalačkog predstavljanja na Berlinu ili Cannesu, stvorio je značajnu figuru na (srednje)evropskoj filmskoj sceni, što Purivatra danas nesumnjivo jeste. 

No, sasvim je realno da se čovjek u cijeloj toj mašini pomalo i izgubi: ekonomski, šou-bizovski i trip-advisorski rast Festivala nije pratio adekvatan umjetnički i duhovni razvoj. SFF u svome bitisanju rijetko je bivao mjesto susreta ideja i kritičkog promišljanja, pa i umjetničke produkcije. I zbog činjenice da taj, u osnovi, tranzicijski, grosistički način poslovanja – „sve su pare 'dobre' i svi su filmovi 'naši' – u sebi, u umjetničkom i estetskom smislu ima nešto odbojno. Jer, sve pare – i budžetske i sponzorske – koštaju, a filmovi su dobri ili loši. Nisu „naši“ ili „njihovi“.

Ali, bez obzira na sve, valja reći da je teško povjerovati da bi se incident s filmom „Operacija Halyard“, oko kojeg se na Festivalu digla tolika hampa, dogodio da je Purivatra ostao direktor. Ne zbog toga što bi neko na vrijeme vidio eventualnu prevaru koja se krije iza prikazivanja trailera filma o tajnoj operaciji iz Drugog svjetskog rata, u kojem se četnici prikazuju kao povijesni pozitivci. Nego zbog toga što bi se skandal lakše amortizirao. Hja, Radoš Bajić, nekadašnji pilot Dalibor iz legendarne „Partizanske eskadrile“ Hajrudina Krvavca Šibe, filmskog epa iz 1979. godine, u međuvremenu je postao reditelj sa nacionalnim zadatkom: nakon glorifikacije srpskog pasuljarstva u seriji „Selo gori, a baba se češlja“, populističkog da ne kažemo čega, uhvatio se „presvlačenja“ uniformi: taki je vakat, reklo bi se, a para se ima pa valja četnike pokazati kao otadžbinske antifašiste.

Jer, u Bajićevoj prošloj seriji „Ravna Gora“ štab Draže Mihajlovića prikazan je kao verzija Helsinškog komiteta za ljudska prava s određenim devijacijama (tu i tamo pojedinac treba zaklati bosanskog muslimana, ništa strašno), a sad je stvar eskalirala do jedne zanimljive epizode iz Drugog svjetskog rata u kojem četnici i seljaci spašavaju američke pilote koji lete iz Italije i, prije svega u Rumuniji, gađaju strateške ciljeve njemačke vojske. Da skratim, stvar se, doista dogodila, bila je to kako kažu američki vojni izvori, jedna od najtajnijih operacija Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu, a spašeno je, izgleda, tačno 417 ljudi, zajedničkim akcijama srpskih seljaka i četničkih jedinica. Sve pet, reklo bi se, to su stvari za koje se u komunističkoj Jugoslaviji nije moglo znati, a pomniji pratitelji prilika iz oblasti četništva se sjećaju da je prije osamnaest godina, za vrijeme vladavina Georgea W. Busha, u američkoj ambasadi u Beogradu posthumno uručen orden Legion of merit. Kojim je Čiča Draža odlikovan još 1948. godine, ukazom predsjednika Trumana. Ali je stvar, dakako, zataškana zbog odnosa s Titovom Jugoslavijom. 

Sve to ne znaju i ne moraju znati ljudi iz vodstva Sarajevo Film Festivala, ali su mogli predvidjeti da će ukoliko se nešto iz tog filma pojavi na Festivalu, SDA-ovi mediji odmah u bombardiranje i zaštitu „patriotskog“ brenda. Tako je i bilo: na nečemu tranziciono opskurnog imena, gdje partijskim linijama zaposleni direktori telekoma i ostalih državnih firmi ispijaju koktele sa šatro „najljućim“ neprijateljima, i nešto mrse o kulturi, - a stvar se zove, pazi sad, Cinelink Drama Telecom Srbija Showcase - prikazani su inserti iz nezavršenog filma Radoša Bajića. Hayat i Klix su odmah nadigli halabuku oko toga da je na SFF-u „promovisan film s četnicima kao pozitivcima“. Digla se medijska i društvenomrežna kuka i motika na Festival, a jedna od najglasnijih – ujedno i najbesmislenijih – bila je ona sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić rođ. Londrc koja je odmah krenula u zahtjev za utvrđivanje odgovornosti i ostavke odgovornih lica za skandal. Ta persona, koja se u duhu lažnog predstavljanja Partije kojoj pripada (riječ je, pogađate, o SDP-u) služi najcrnjim populističkim trikovima za očuvanje svoje popularnosti, dok oni iz blizine njezinog kabineta tvrde da se način i duh djelovanja nije promijenio u odnosu na njezinog prethodnika Abdulaha Skaku. Jedna od najvećih bruka Sarajeva u modernoj povijesti, polupismenog poluinteligenta koji nije znao razliku između fašista i antifašista. Skandal je stigao do usijanja, bilo je čak i glasova koji su tražili da se Festival prekine zbog sramote nanesene gradu i njegovim građanima. 

Jedna od najglasnijih – ujedno i najbesmislenijih – bila je sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić rođ. Londrc (FOTO: Twittwr/BenjaminaKaric)

Ali, ne lezi vraže. Kad se stvar malo ohladila, vidjelo se da su iz Festivala objavili da nije prikazan film, nego samo trailer. I da to nije bio prethodno najavljen sadržaj. Stvari su krenule u drugom pravcu. I stale pokazivati svoje groteskno lice. Iz SFF-a su ponovo pogrešno reagirali rekavši da ne podržavaju nikakav historijski revizionizam, što je skoro uvijek besmisleno kad je umjetnost u pitanju. Onda je neko proturio da iza kukavičjeg Halyardova jajeta možda stoji čak i svemoguća srbijanska BIA, a potom su se počeli javljati istaknuti članovi SDA da odbrane nepametni, u osnovi jeftini patriotizam gradonačelnice, ali i Festival koji je u opasnosti jer na njega navaljuje srpska obavještajna služba. 

A nije do kraja ni isključeno da je ona izjava beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića, također ignoranta i neznalice sa velikom sportskom karijerom, „da ne može dozvoliti da Sarajevo ima bolji festival od nas“, popraćena nekom vrstom akcije u kojoj treba ostaviti „muslimane u Sarajevu da se glođu između sebe“, kako to na Twiteru zapisa Dodikov savjetnik, ali stvar je banalna da bi bila baš tako do u detalje precizno smišljena. Može biti da sam naivan, ali teško je zamisliti da je firma koju vodi Aleksandar Vulin može odigrati takvu igranku. A opet – šta se desilo? Suštinski ništa, osim što je stvar tri dana kolala po medijima i društvenim mrežama. Niko neće upitati gdje su novci kojima je, recimo, BH Telecom sve ove godine finansirao SDA, i kako javna sredstva završavaju u privatnim džepovima. Za to se nema vremena. Od „skandala“ koje, možda u dosluhu, a možda odvojeno, proizvode njihovi mediji. I „naši“ ljudi.

A stvar se, naprosto, „otela“. Kao što se Sarajevo Film Festival oteo SDA i sada živi svoj veliki život, sa svim svojim vrlinama i manama. Radoš Bajić, nekada Dalibor, a danas Radašin Koji Češlja Dražu, dodatno je pokušao zakomplicirati stvar izjavivši da su ekipu filma pozivali da svoje djelo pokažu u Sarajevu, ali da on nije htio, jer stvar nije završena. A baba se češka. 

U tom smislu, valja znati stari princip da ukoliko se na stvari odmah ne reagira, postoji mogućnost da se one vrate u gorem obliku. Ili, da budemo precizni: za opstanak „multikulturnog“ Sarajeva, filmski je Festival jako bitna stvar, iako je u njegovom razvoju učestvovala i kriminalna organizacija koja se zove SDA.

Problem je kad se oni toga dosjete. Jer, četnici nisu samo one kostimirane bradonje iz Bulajićevih, ili Bajićevih filmova. Oni su opća pojava. I njihovih suradnika često ima tamo gdje ih i ne očekujete. Na filmu. I u životu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/FENA/Fehim Demir