Osmi mjesec je, tradicionalno, vrijeme Sarajevo Film Festivala: crveni tepih ispred Narodnog pozorišta je pista za razne pojave – od holivudskih zvijezda do reality žlijezda. Ipak, za razumijevanje konteksta u kojem se grad našao treba oslušnuti dva koncerta, jedan prije Festivala, a drugi poslije: turbo-folk rapperi protiv Bijelog Odijela, koje zatvara puni krug .

To davno beše sećam se ja. To su ljeta u kojima se bježalo od kuće na more, u šatorske kampove i improvizirane diskoteke, da bi se opet, pomalo pokunjeno vraćalo na materinu juhu, i nekakav režim socijalističkog studiranja koji nije vodio nikamo, i kojem je, izgleda bilo suđeno da bude prekinut katastrofom i eksplozijama. Pjesmu sam prvi put čuo na Korčuli, pjevao je neki, mislim ad hoc band iz Novog Sada, veselo i bezbrižno, valjda samo onako kako se šlageri iz prošlosti na moru mogu pjevati. Dobar dio naših sjećanja, ako ne i sva su u pjesmama, a u šlagerima je njihov sunčaniji dio. Kad u tvom oku prvi put plam zasja. I taj ulaz u stari grad, neki park oivičen olianderima, i ti sonorni ženski glasovi. Možda su zato Česi, šezdeset i osme, kad je ustalo proljeće, koje su Rusi ugušili, i kad je na Zapad otišao svako ko je mogao, tražili da im se vrati Karel Gott. Kaja. S onim glasom pučkog tenora kojeg je na vrijeme dotakao Bog i izvadio iz mase kako bi pronosio njegovu riječ. Kamufliran lakim notama, jer tako je najlakše. Kaja, kajaćeš se. Mati je rekla kako i Loša ima tu pjesmu, i u njoj su otoci, i ta prolaznost ljeta, kao kod Arsena. 

„Duško Jakšić i Olivera Marković. Opatija, mislim še'setdruge ili treće“, odmah je rekao Stari kad sam po povratku kući „na uho“, pokušao skinuti pjesmu, uglavnom ljut što nisam dao nijedan ispit na fakultetu. Mati je malo zbog mira u kući, a malo zato i što žene sve bolje znaju, a i to joj je bio dio struke, odmah pokušala razgoriti razgovor: „Ma, ranije ti je to bilo, biće prva ili druga Opatija. Ja ti mislim da tad nije bilo dovoljno pjesama, naših, pa su postojale alternacije – ovo su pjevali još i Lola Novaković i onaj …“ 

„Dragan Antić.“ – završi Stari i razgovor minu. 

Nakon što je pjesma na našim dernecima imala određen život – odsvirana na pola, kao i većina stvari koje smo tada svirali, i radili – negdje je nestala. Devedesete, barem za nas, nisu bile vrijeme šlagera. Nisu ni za koga: repersko nabrajanje već je postalo glavni trend, ono publike što je preživjelo Guns 'n' Rosese, plus nešto nove slijedilo je Nirvanu i Pearl Jam, i stvar je manje – više bila gotova. Trebalo je spašavati dušu. I ne baš pod svaku cijenu postati turbo narodnjak. 

Nije lako biti Brega. Ako misliš da jeste – probaj ti. Da ti stari pobjegne, da te mati ostavi, a ti gitaru u ruke, pa šta bog podari. Da li bi ovi novi folk reperi mogli ovo upjevati? Sigurno da bi, ali valjalo bi se potruditi: od Hajdučke česme, afera s drogama, sve do lijepe Esme i Juga pod nogama, pljuni i zapjevaj, i vrišti nabreklim žicama, o pepelu, potjeri, jer kad ostariš i malim pticama. A onda put pod noge, pa malo kod Slobe, znaš kako je, nije vrijeme da se traći, a vazda ima nafte da zagrme trubači. Underground s tenkovima JNA, nek' zvoni Cannesu, filmski svijet je prevara. Leteće nevjeste, obješene kuće, oseka sreće, a tuge plima, da će malo svjetske slave i na njih preći, ukaza se nada Ciganima. Onda malo smiriš, narudžbe za crkvu u Asizu, nedaleko odavde, a i Papi blizu, sav ti je ovaj jadni svijet između štapa i mrkve. Kad uzimaš onda ljudski ukradi, Beatlesima, Šabanu, Abeu Weinsteinu čak i ime benda, jer Neko takav ne može stajati po strani, može samo na čelu trenda! A onda violina tako su pravili i Wagner i Mozart, ali se čuje da to nije tvoje, to si, ipak, klepio s classical art police, mada uvijek si pisao pismo, nisam te izgleda volio mnogo, a kad treba - osluškivao zvuke s Gorice. I blues, niko nikada kao Ti nije imao taj vibrato, i nemoj da se vrijeđamo, ali doviđenja, Bato. I nisu puno bolji ni ovi što te sada pljuju, što si svir'o kad je bombardov'o NATO, baš k'o da oni u grudima ne kriju istu guju. A klezmer ne svira bogataš u bijelom odijelu, nego sirotinja, uvijek si dobro znao da smo svi skupa duhovna lohotinja. I na tome ti valja odati priznanje, znao si da je za seljaka više uvijek više, a manje je – manje. 

Posvemašnja opčinjenost Jalom Bratom i Bubom Corellijem (FOTO: Facebook/Buba Corelli i Jala Brat)

I recimo još da je njegova tajna da u pravom trenutku zna promijeniti stranu. Na Balkanu. I da je jedan od najvećih brendova poteklih odavde.

Zato je za razumijevanje konteksta u kojem se našlo današnje Sarajevo, pored koncerta Gorana Bregovića na Tabiji, trebalo poviriti i na koncert Born in Ghetto, gdje su nastupili izvođači čiju nijednu pjesmu ne znam, ali mi je jasno da milioni pregleda na YouTubeu i posvemašnja opčinjenost Jalom Bratom i Bubom Corellijem, koji „rade i Severini“, i mega- popularna Senida(h) kojoj treba je*eni medžik, jer je dečko s mišićima laže k'o je*eni plejbek, a treba da joj pokaže ceo stan. Alalvera. Ko se snađe, ne samo u stanu, zaslužio je sve, pa i punu „veliku“ Skenderiju. 

Današnje se Sarajevo, ili ono što se danas predstavlja pod tim imenom, našlo u nimalo zahvalnoj poziciji: s jedne strane ima gradsku vlast za koju će se, živi bili pa vidjeli. Kroz nekoliko godina – ako se smijeni – pokazati šta je sve radila pod firmom organizacije evenata. S druge je strane, armija deziluzioniranih autotuneovaca, kojoj ne znači previše što je, recimo Vojko V. politički subverzivan, i čijim ušima, recimo, TBF zvuči jednako anahrono kao – Arsen Dedić. Oni kao i svaka sljedeća generacija žele pobjeći na ostrvo, baš kao mi nekada na Korčulu i slušati svoje šlagere, kao Čamac na Tisi. Kao To davno beše sećam se ja, koji sam prije nekoliko godina ponovo čuo na Kupi, blizu Novog Mesta, gdje ga je opet posijala grupa Novosađana, Šinobusi. 

I život je, nakratko, ponovo izgledao „normalno.“ Pokriven zlatnom patinom sjećanja, koja mogu, ali ne moraju biti politička, i koja stoje u šlagerima. Za starije ljude. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Thesupermat