Prije zore spremio se na put i stigao u Sarajevo sat-dva prije Bh. povorke ponosa, jer nije to nešto što se može gledati u vijestima. To je nešto gdje se mora biti učesnik, gdje se mora biti dio jedne nepregledne množine. Ta množina se ne mjeri brojem ljudi koji su bili na prvoj Bosanskohercegovačkoj povorci ponosa, nego se mjeri količinom pozitivne energije koju smo svi mi emitovali tokom dva sata šetanja i druženja na centralnoj gradskoj ulici i trgu ispred Skupštine BiH.

Po mojoj procjeni u povorci je učestvovali više od 3.000 ljudi, a organizatori su najavljivali oko 500. Ispalo je dosta više, što je velika pobjeda normalnog uma nad svim onim bolesnim umovima koji žele da naš grad i zemlju prikažu kao jedno mračno i zastrašujuće mjesto u kojem nema prostora za drukčije mišljenje.

PRITISCI SVE JAČI - ALI IMA IZAĆ': „Sarajevska Povorka ponosa je nešto kao popis stanovništva“

Najbolju uslugu Bh. povorci učinili su režimski, desničarski mediji, te „kontrapovorke“ vjerskih fanatika, koje su isprovocirale mnoge neodlučne da ipak izađu na ulici iz čistog ponosa. Čak sam i ja povjerovao da će biti problema tokom samog prolaska ljudi od Vječne vatre do trga ispred Skupštine BiH, ali nije bilo čak ni najbeznačajnih incidenata. Jedan znanac mi je rekao da je jedan zagrebački portal napisao kako se Bh. povorka ponosa održala uz povike allahu ekber, što je apsolutno i ultimativna laž. Nikakvi vjerski povici se nisu čuli u ovoj koloni, niti bilo šta slično.

Prva Bh. povorka ponosa je prošla u savršenom redu, organizaciji, uz velike mjere osiguranja, ali nisam vidio nijednog protivnika našeg laganog šetanja gradom. Nisam čuo nijedan povik, niko ništa nije bacio sa zgrada ispod kojih smo prolazili. Bilo je upravo suprotno, učesnici povorke su mahali ljudima iza stakala prozora, koji nisu smjeli otvarati prozore prema policijskim uputstvima, ali su zato mahali nama koji smo im uzvraćali gromoglasnim pozdravima. Majke sa djecom su skakale i pozdravljale, bebe su mahale Povorci ponosa, jedna velika harmonija je ispunjavala nas koji šetamo i sve ljude koji su nas posmatrali.

Lijepo je danas bilo biti stanovnikom ovog grada (FOTO: HINA/FENA/Harun Muminović)

Ne sjećam se kada je Sarajevo zadnji put isijavalo ovako pozitivnu i dobru energiju. Razmišljao sam, dok su nas gledali bajstendersi sa zgrade jedne velike medijske kuće (one koja je objavila da se danas ništa ne događa u Sarajevu), kako mi svojim tijelima moramo dokazivati koliko su homofobi i desničari u krivu. A mi smo to dokazali jer su nam mahali i oni koji su zvanično protiv nas.

Ne postoji nijedna parada na kojoj homofobi, desničari i naši fašisti mogu proizvesti takvu količinu dobrote i ljubavi koju smo mi danas odaslali u svijet. Mislim i da su sami svjesni koliko od LGBT populacije nikom ne prijeti nikakva opasnost, niti za takozvane tradicionalne vrijednosti, niti za bilo čiji nacionalni identitet. Ako ti je stalo do tvog identiteta, eto ti četiri zida pa ti tamo to obavljaj.

Sarajevo je vratilo vjeru u samo sebe, barem za tren. Opravdalo je svoj legendarni duh tolerancije koji danas, u svakodnevnom životu, postoji samo u tragovima. Danas je taj duh šetao gradom sasvim slobodno i u punom sjaju.

Svakako velika pohvala ide organizatorima Povorke, jer nisu pokleknuli pod ogromnim medijskim i političkim pritiscima kojima su bili izloženi danima.

Lijepo je danas bilo biti stanovnikom ovog grada. Moj osjećaj je da je Sarajevo i javno i tajno podržalo Bh. povorku ponosa. To se najbolje moglo vidjeti po reakciji građana u zgradama, nijedan gest mržnje pa čak ni ravnodušnosti se nije desio, što sam već rekao, ali vrijedi ponoviti.

Kad bih bio melanholičan za jedan trenutak, onda bih se mogao osjetiti kao u pjesmi Lou Reeda „Perfect Day“, ali bolje se osjećati snažno i s vjerom da je moguće napraviti promjene u nečijim glavama. Naša dobrota je jača od vašeg zla.

Moje je da ponovim: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“. Uključujući i fašizam koji želi da nas zauvijek vrati u stanje tamnog vilajeta na početku 21. vijeka.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: