Jesen, grad u kojem je pucao Princip. Svakog principa i svake savjesti lišena noć, u kojoj nitko ne čeka. I jedan kaput, žut, kao stambolske dunje i krojen bez veze, s kojeg dugmad otpada i koji pouzdano puca po šavovima, već desetljećima. Nešto i ništa u zraku. Dva pola istog magneta, koji nas drži zakucane uz stjenku velikog zamrzivača. Čađa i miris kestena na kraju Titove. I na početku, jer zašto ne. Nešto nervoze, naramak pjesama, između kojih treba izabrati. 

Takvi se izbori, inače, sami načine. Pojedine pjesme iz nekog grada, o nekom gradu, glasnije svijetle na našim mapama. Pale se u ritmu stopa kada se u njega kroči, ili na spomen, već na daleku misao tinjaju u tami sjećanja. Arhivu kojeg načinje miš. A ono ubojito i jasno pamtite me po pjesmama mojim Duško Trifunović, koji u gradu nije dočekao ni umrijeti, kao da je napisao upravo Sarajevu. I ja ga po tome pamtim. Po pjesmama koje su dali njegovi ljudi, po tom muzičkom potpisu prije svega. Čitave grupe, ukupni opusi i kompletne ploče mogle bi stati za njegov pečat. Oni veliki sastavi čudnih, nekako naivnih imena: Indexi, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje. Pa čak i, u drugom pravcu i često mimo: Plavi orkestar, Crvena jabuka, Valentino. Ili neki od onih koji su, više nego u muzičkoj slici, zaglavili u samoj priči o gradu: Bombaj štampa, Elvis J. Kurtović & his Meteors. OK, i Vatreni poljubac, jebiga – jednom se živi. 

Prve četiri ploče Pušenja, Bregine baklje i genij i kič, jedna jedina „Plima“. Sve to i toliko toga drugog na stranu, da se u mojoj vlastitoj glavi napravi mjesta. Da proviri jedna drukčija, nestabilnija, sigurno manje glamurozna, proizvoljnija slika. Sarajevo izvana i iznutra, slikano snijegom i barutom. 

Milan Mladenović živio je ondje sredinom šezdesetih, između zagrebačkih predškolskih dana i Beograda, posljednje stanice. U jedinoj pjesmi koju je eksplicite posvetio gradu, s vjerojatno najboljeg albuma grupe – „S vetrom uz lice“ iz 1986. godine – nastupa njegov vremenom zgužvani, zimski profil. Četiri sloga imena, tvoreći refren, sklapaju se u na trenutke moguće suviše ornamentalnu, zaslađenu vokalnu mantru, koja se ledi u onaj kristal s početka. Ipak, teško je itko, barem u popularnoj muzici, otpjevao ime tog grada strastvenije. Zato dobrim Milanom, mirnim i mrtvim Milanom, treba početi. Jer je u srži svake pjesme o gradu, kao i svake pjesme općenito, strast. 

Pjesma je 1992. godine, očekivano, preispisana puščanim metkom. I danas je dirljivo gledati Mladenovića kako je izvodi za vrijeme rata. Tri godine kasnije Senad Hadžimusić Teno, sarajevski Steve Albini, Blixa Bargeld i Michael Gira, preradikalan da bi ga srednjostrujaška čaršija ikad zaista probavila, drugi će službeni i prvi vinilni album grupe – otisnut u novembru 1989. – ponešto unaprijed nasloviti „During Wartime“. U cjelini, sve s onim demonskim pojanjem na početku i Teninim gitarskim pandanom „Uspavanci za Radmilu M.“ za kraj B strane, ta je ploča moguće najprecizniji, iz nekog kolektivno nesvjesnog isisan soundtrack svih onih 1.425 dana opsade grada. Ovdje ipak jedna starija, novovalnija, za rano razdoblje grupe ustvari ikonička stvar, s demo-snimka iz godine sarajevske olimpijade. Dvije sedmice nakon koje sam, nešto južnije, rođen. 

Aljošu Buhu, basistu Kongresa i prve postave Crvene jabuke, moja generacija, ako ikako, više nego po pjesmama pamti po za njega samog prilično tragičnoj priči – priči o njegovoj smrti. Na putu za mostarski nastup Jabuke, kod Jablanice je, zajedno s pjevačem Draženom Ričlom Zijom, stradao u smrskanom fići, u septembru 1986. godine. Nekoliko hiljada ljudi na stadionu Kantarevac je do posljednjeg trenutka iščekivalo njihov dolazak. Jedna pjesma je ipak ostala. Iako naslovna, za jedini album Kongresa prilično nekarakteristična, na slovenskom, jeziku Buhine majke spjevana, „Zarjavele trobente“. Koje se otad, uostalom, uglavnom dade čuti u već standardnoj izvedbi Zorana Predina. U ovaj portret iz pozadine, vrstu Veronikinog rupca tog grada, ulazi ipak jedna zaboravljena pjesma s istoimenog debija grupe. Zvukom priziva prije zagrebačke i riječke sastave druge novovalne generacije nego sarajevsku školu. A Alisa iz teksta… Ta smo Alisa pomalo svi. 

Posljednji broj je obrada. Sarajevo je u tekst i naslov stiglo devedesetih, petnaest godina kasnije, zamijenivši tad već referencijalno zahrđali Afganistan iz originala. Istodobno došao je i ska, plesni hook koji zavodi na krivi trag. Izvorno numeru su, 1981. godine, snimili beogradski tinejdž-pankeri Defektno efektni, kao pjesmu „D“, i nakon toga se razišli. Neke tri godine nakon što su puležani Fakofbolan, 1998. godine, u stihove ugradili Sarajevo, simbol za sve što je pošlo po zlu iz perspektive njihove vlastite generacije, Amerikanci su, u osvetničkom pohodu koji će uslijediti poslije 11. rujna, Afganistan preko noći vratili na tu najnesretniju među mapama, na kojoj zemlja žalosno sjaji i danas. Pa eto, da ga se sjetimo, Sarajeva. Da sune katkad i kroz nas ona vatra s početka Titove, dok je još ima. Dok je ne uguši neka hladnija, gradu i ljudima uglavnom nesklona plima. Glanc-nova jesenja noć. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay