Hugh Grant, vjera, ateizam i horor u jednom filmu
„Heretic“ bi s pravim marketingom mogao dostići uspjehe u sezoni nagrada, ali to vjerojatno neće biti slučaj, budući da kompanija ima neke druge favorite. U međuvremenu, film je došao u kino-dvorane na pojedinim područjima (koje nisu u našoj regiji), te u noćne programe filmskih festivala kao što je to „Black Nights“ u Tallinnu gdje smo ga mi pogledali.
Radnja je vrlo jednostavna: imamo dvije mormonske misionarke, sestru Barnes (Thatcher) i sestru Paxton (East), tinejdžerice ili tek za nijansu starije djevojke na zadatku „kućnih posjeta”, odnosno „lupanja na vrata” potencijalnim konvertitima, odnosno ljudima koji su za njihovo učenje pokazali ikakav interes. Suočene s podrugivanjem ne-mormonske okolice, sa strogim pravilima ponašanja usmjerenim na vlastitu sigurnost, s promjenama odluka uslijed predomišljanja, kao i s lošim vremenskim uvjetima, one su sretne kada im konačno jedan čovjek otvori vrata svoje kuće na rubu šume u planinskom gradiću, te ih pozove unutra na malo razgovora, objašnjavajući da njegova supruga (jer žena mora biti prisutna u sobi dok misionarke razgovaraju s muškarcem) upravo peče pitu od borovnica.
Gospodin Reed (Grant) predstavlja se kao čovjek radoznao oko vjerskih i religijskih pitanja, ali bez odabrane konfesije jer traži onu najbolju, najistinitiju ili makar onu koja njemu osobno najbolje odgovara. To će djevojkama poslužiti kao provokacija da ga pokušaju nagovoriti na konverziju u mormonsku vjeru, na što će on odgovarati pristojnim verbalnim „sparingom” s njima, naoružan smiješkom. Kada djevojke posumnjaju da od konverzije vjerojatno neće biti ništa, kao i da je prisustvo žene u kući samo varka, one će poželjeti da odu odatle uz učtiv izgovor. Međutim, iako ih gospodin Reed ne drži, on ipak nema namjeru da ih pusti bez još malo sparinga i teških zadataka ...
Scenarij koji su Beck i Woods napisali izuzetan je na svakom nivou, od postavke likova, pa do dijaloga, zbog čega se u „Hereticu“ većim dijelom može uživati u inteligentnim dijalozima između inteligentnih ljudi, što je danas na filmu prava rijetkost. A i Barnes i Paxton su inteligentne, iako možda pomalo neuke za standarde nekih starijih generacija, zbog čega će Voltairov citat pripisati Spider-Manu, dok Reed posjeduje enciklopedijsko znanje i iznimnu vještinu debatiranja, pa čak i metode da svoju zloću koju očekujemo (jer tako to pravila žanrovskog filma nalažu) drži ispod površine uglađenog i pristojnog intelektualca. Pritom nas autori obasipaju idejama o kojima vrijedi razmisliti, izbjegavajući biranje strane i agitaciju, bilo za tabor vjernika, bilo za tabor ateista.
Intrigantni dijalozi počinju još u prvom činu koji kulminira otkrićima u dnevnoj sobi kuće, gdje se potraga za „pravom” vjerom izjednačava s izborom omiljenog fast-fooda. To će u drugom činu dovesti do priče o iteraciji u kojoj su tri abrahamske vjere i njihov međusobni odnos objašnjeni kroz priču o društvenim igrama (Monopoly je nastao od igre zvane Landlor koju njegova autorica nije uspjela monetizirati u pravo vrijeme) i o tri pjesme koje su zapravo spoj iste melodije i ritma – „The Air I Breathe“ od The Hollies, „Creep“ sastava Radiohead i „Get Free“ Lane Del Rey. Nadmudrivanje se i dalje nastavlja, samo su ulozi sve veći.
Glumački, sve je na mjestu. Grant ovdje koji prolazi kroz svoju renesansu i bježi u drugu krajnost od tipa uloge „svaka bi ga majka htjela za zeta” (što su role koje su ga proslavile), ali ipak zadržavajući onu dozu finoće baš od tog tipa, pa ju okrećući na nešto mračno. Dvije mlađe kolegice, Sophie Thatcher i Chloe East nisu nimalo pasivne ovdje već nose gotovo jednaki teret kao i Grant, ali uz zadatak da između njihovih tipova inteligencije mora postojati razlika, što autorski dvojac sugerira još u uvodnoj sceni kada njih dvije raspravljaju o vjerskim uglovima gledanja na seks. Pomoglo je dosta i to što su njih dvije doista i odrasle u okvirima mormonske vjere koju su kasnije napustile, pa su i njihovi teološki uvidi dobro došli autorima za pisanje scenarija.
„Heretic“ ne zaostaje ni na tehničkom, odnosno audio-vizualnom planu. Tu prije svega treba istaknuti vrlo precizan dizajn glavne lokacije kuće koja mora sugerirati nešto jezivo kroz tople boje nekih prošlih vremena. Nadalje, tu je i savršeno odmjereni rad kamere Chung Chung-hoona, direktora fotografije koji je surađivao s Park Chan-wookom i Edgarom Wrightom, dvojicom vizualnih majstora žanrovskog filma, te montažu Justina Lija koja zajedno s glazbom Chrisa Bacona dozira i diktira tenziju.
I tu dolazimo do problema trećeg čina, odnosno obaveze raspletanja i ispunjavanja žanrovskih očekivanja dodatno pojačanih ambicijama autorskog dvojca prema visceralnom efektu. Istini za volju, ne podbacuju Beck i Woods ni tu, bez obzira što im scenarij na tom mjestu mora ostati bez najbritkije oštrice, jer se mogu osloniti na svoju vrlo efektnu režiju. Odnosno, ne podbacuju previše, ali je iskusnom gledatelju jasno da oni tu film moraju završiti nekako, pritom poštujući „popis” oprobanih žanrovskih trikova. Još iskusniji može pretpostaviti i kako se sve završava. Ali prije toga dobiti toliko napet i stimulativan film oslanjajući se gotovo isključivo na dijalog – e, to je već poduhvat!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Heretic
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.