Živimo u paralelnim svjetovima. Stvarnost oko nas sve više postaje hiperstvarnost, kako je to definirao Jean Baudrillard. Gušimo se u džungli interneta, televizije, medija, društvenih mreža. Televizija nam predočava dva toka, dvije paralelne struje života – u jednoj se prezentiraju milijuni smrti, pokolja, radničkih štrajkova i bijede, dok u drugoj dominira raskalašeni život bogataša, seksualne afere u luksuznim ljetovalištima, opačine na jahtama i sve vrste spolnih perverzija u slavu beskrajnog hedonističkog raja. U čekaonici listam popularnu žensku reviju: tu se naše glumice fotografiraju pred najnovijom mercedesovim džipovima i u luksuznim jahtama, a u stvarnosti nemaju ni za čarape. U vjerskim hramovima caruje pedofilija i poklonstvo teletu od zlata, na što svaki drugi dan upozorava i rimski prvosvećenik, u očaju kršeći prste.

Mi ne čujemo grmljavinu topova ni krik obespravljenih oko nas, jer naša stvarnost odavno je postala onaj Baudrillardov simulakrum, ona implozija zbilje u kojoj obilje poruka stvara jezičnu entropiju. Svaki glas razbora i morala na društvenim mrežama bude momentalno popljuvan milijunima opskurnih, anonimnih postova, sve dotle dok mudri potpuno ne zašute, a fukara ne preuzme kormilo. Nema više novina i novinarstva, ono što kupujemo na trafikama tek je transmisija kriminalnih kartela ili konzumerističkih lanaca. U Sarajevu je u prosincu prestao izlaziti posljednji neovisni politički tjednik, a vijest je dočekana sa zluradošću i likovanjem korporacijskih medija i korumpiranih novinara.

Televizija se pretvorila u arenu gdje se okorjele prostitutke satima nesmiljeno glože oko nacionalnih prava. Izabrani narodni predstavnici svoje nagomilano bogatstvo pokušavaju obraniti šovinizmom koji raspiruju, utirući tako put prema novome ratu. Nakon toga nesmiljeno se prenose mise, dove i liturgije – nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštivale njegove zapovijedi. Četrnaestogodišnji dječaci bivaju silovani u uglednim međunarodnim školama, dok posvuda oko nas sumnjivi tipovi i dalje otvaraju obrazovne institucije i sveučilišta – rektor jednog od takvih nedavno je uhapšen, jer je osumnjičen za milijunsku pljačku gradskog javnog prometa.

Četvrt stoljeća je prošlo otkad je zapaljena Nacionalna biblioteka, ali političare tema obnove te jedinstvene institucije kulture apsolutno ne zanima (FOTO: radiosarajevo.ba)

U tišini oko nas niču novi gradovi i trgovački centri, podignuti novcem donesenim sa bliskog ili dalekog Istoka. Sociolozi upozoravaju da se lagano mijenja slika našeg društva - europsku običajnost i kulturu istiskuje nova, uvezena iz dalekih azijskih pustinja. Gasi se galaksija knjige, Gutenberg ovdje polako biva ugušen ogromnim nanosima realitija, turskih sapunica i igrokaza u kojima vlada opačina, skarednost i plošnost. Četvrt stoljeća je prošlo otkad nam je zapaljena Nacionalna biblioteka, otkad je oganj progutao dragocjene orijentalne spise, ali političare tema obnove te jedinstvene institucije kulture apsolutno ne zanima. Nikad se više nije tiskalo, a manje čitalo. Tja, kakve knjige! Oni koji su čitali knjige i svršavali škole danas kopaju po kontejnerima za smeće!

***

Novinarka beogradskog lista Danas Gordana Nonin poslala mi je koncem prošle godine novinsku fotografiju staru četvrt stoljeća, na kojoj se nalazim sa grupom od dvadesetak pisaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Objektiv je uhvatio jednu šarenu intelektualnu družinu, koja je u praskozorje velikog balkanskog klanja, pokušala dići svoj glas protiv rata i ubijanja. Snimak je nastao nakon osnivanja udruge Nezavisnih pisaca Jugoslavije, 20. prosinca 1990. godine u Sarajevu. Kroz požutjeli novinski raster ocrtavaju se lica Radomira Konstantinovića, Vitomira Lukića, Pavla Ugrinova, Velimira Viskovića, Mirka Kovača, Alija Podrimje, Dubravke Ugrešić, Vidosava Stevanovića, Mirka Marjanovića, Davida Albaharija, Aleksandra Tišme, Filipa Davida, Stevana Tontića te još nekih, čijeg se lika ni imena više ne mogu s pouzdanošću sjetiti. Na samom vrhu fotosa nalazi se i moj tad mladićki lik.

Kroz gustu maglu godina izranjaju ponovo pred mene ta draga lica, od kojih neka već prekriva zemlja. Lica mojih prijatelja. Razbježalo se to divno jato, nestalo u mračnom vremenu, ali njihova djela još svijetle u pomrčini. Bili su to neki od najboljih što ih je bivša država imala. Nema više Vite Lukića, nema Rade Konstantinovića, Mirka, nema dobrog Pavla Ugrinova, nema Tišme, otišao je Podrimja… Osipa se i runi to malo “bratstvo po nesanici”. Evocirao sam uspomene na Mirka na prvim Kovačevim danima pretprošle godine u Rovinju, te na Radu na prvim Danima Radomira Konstantinovića prošlog ljeta u Subotici, kao neki tužni saučesnik i svjedok. Bio sam i očevicem Podrimjine smrti u francuskom gradu Lodeveu, gdje smo zajedno nastupali na književnom festivalu Voix de la Mediterranee. Nedavno se iz Sarajeva odselio moj drug i prijatelj Stevan Tontić…

Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svjetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata (FOTO: Privatni album)

Bilanca tog našeg sarajevskog druženja i udruženja nije dala nikakva praktičnog rezultata, ali barem smo pokušali reći “ne” mržnji koja je tekla oko nas bujicama. Nismo spašavali Jugoslaviju, kako su nas tad prozivali (i kako nas još uvijek prozivaju) nacionalisti, nego smo pokušavali očuvati kristalnu kocku kulture i razuma, koju su luđaci kasnije razbili ekrazitom. Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svjetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata. Biti sam i odbačen u vremenima zločina i beščašća, jedini je ljudski izbor, govorio je Thomas Mann, kad su ga optuživali zbog čega je napustio i izdao svoj rod u vremenima njegovih historijskih iskušenja. Boriti se protiv nacionalizma velika je stvar, a biti protiv nacionalizma u vlastitom narodu pravi je intelektualni podvig.

Kad dođu neka bolja vremena, kad se zgule kulise laži, ostat će ti naši zapisi iz mračnih godina, kako bi to rekao Filip David, ako ništa a ono barem kao svjedočanstva o duhovnom i intelektualnom otporu divovskim valovima nečovještva, o danima kada je smrt trijumfirala nad životom. Možda je to jedina utjeha u ovoj zemlji, u kojoj utjehe nema.

***

Protekli Božić proveo sam u Berlinu, jer mi tamo žive najdraži. Obiteljski smo se okupili na rijeci Spree. Bio sam prvi put na jednoj evangelističkoj ponoćci. Prisjećao sam se u drugome jeziku, u tom berlinskom božićnom blještavom Hollywoodu svojih hercegovačkih adventskih dana; najednom sam začuo glasove umrlih roditelja, kao u onoj divnoj Šantićevoj pjesmi. Pa smo onda u mislima kitili naše sarajevske borove, pa evocirali izbjegličke Weihnachten u svijetlome gradu na Dunavu… Kad smo se vratili u Sarajevo 1998. godine u porušenom gradu nije bilo ni jednog ukrašenog bora. I evo nas, dva desetljeća nakon rata, ponovno u tuđini. Raskošni, milijunima upaljenih svjetiljki okićeni Berlin mami nas nekom svojom nepodnošljivom lakoćom. “Bilo bi ovdje lijepo živjeti”, kaže moja žena. “Ubit će nas dolje ona prokleta sarajevska magla”.

Slušajući Gruberove himnične akorde Kristovu rođenju, kako ih izvodi tamnoputi klarinetist ispred velike robne kuće Saturn na Alexanderplatzu, u tim berlinskim večerima, na um su mi ponovno padale davne slike božićne idile u Hercegovini. Slike oca koji preko izribanog poda unosi badnjak. Otac je zvijezda na nebesima. Slike majke koja magijom svoje ljubavi sprema najbogatiji objed siromaha. Prizori nepojamne blagosti i topline, u trenutku zastrti magličastom zavjesom suza.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay