Stiže Prvi maj. Biće, kažu kišovit, baš kako je bilo u jednom od onih dana, zadnje sedmice aprila, za koje ne znaš da li su uopće trebali svanuti: uveliko je proljeće, stigle su i visoke temperature, a onda je počela sitna kiša, s kapima koje se poput suza slijevaju niz još gole grane. 

Vijesti su loše, one su kod nas skoro uvijek loše, i nikad ne znamo njihove krajnje konsekvence. Ljudi svašta pričaju, gube strpljenje. Portali zbunjeno pišu o tome kako je Milorad Dodik bio u Vatikanu, Papa ga je Franjo, baš kao u nekom četvrtom nastavku Coppolina “Kuma”, primio samo dan nakon što je, rafalima iz automatskog oružja, kod Banje Luke, ubijen biznismen Siniša Krunić, vlasnik zaštitarskih i pekarskih firmi, jedan od finansijski najjačih protivnika režima u Republici Srpskoj. I dok još uvijek niko nije otkrio pravi razlog poziva Dodikovom pristupu Svetoj Stolici, najvjerojatnije je da nikad neće biti otkriveni ni nalogodavci ubojstva. Njih će sakriti magle u kojima živimo evo već skoro četvrt stoljeća. Tako je bilo dosad, i nema razloga da tako ne bude odsad. 

Kiša kao da nikada neće prestati. Možda nikada i nije bilo bolje, ali je bilo drukčije. Recimo, odmah po završetku rata, kad smo mislili da je Zlo konačno pobijeđeno, i da se ide prema svijetloj budućnosti. Ili barem prema iskupljenju, o kojem je još 1996. godine u Tuzli pjevala nasmijana Sheryl Crow. Došla je u bazu Eagle, sa tadašnjom prvom damom Hillary Clinton i njenom kćerkom Chelsea, otpjevati par songova momcima koje je zapalo da zapadnu u zabačeni, mračni kutak svijeta. U kojem je, samo nekoliko mjeseci prije toga posjeta, par desetina kilometara odatle, srpska vojska ubila oko 8.000 muškaraca, u Srebrenici. Zauvijek obilježena tim svojim putovanjem napisat će pjesmu „Redemption Day“, protestujući protiv indiferentnog odnosa Sjedinjenih Država prema ratu u BiH. Objavit će je iste godine na svom drugom albumu, nazvanom jednostavno – „Sheryl Crow“. To i danas, kad je objavila da snima oproštajni album, ostaje jedan od njenih najboljih radova, s kojeg je ostao besmrtni single „If it Makes You Happy“, njezin možda i najjači autorski pečat u toku cijele karijere. 

„If it Makes You Happy“ je možda i najjači autorski pečat u karijeri Sheryl Crow (FOTO: Wikimedia/Raph_PH)

No, đavo nikad ne spava, a bog još manje, reklo bi se. „Redemption Day“ će biti jedna od pjesama koju će u svom kućnom studiju u Hendersonvilleu, nadomak jezera Hickory, snimiti Otac country nacije – veliki Johnny Cash. Pjesma će izaći posthumno, na albumu „Ain’t no grave“, sedam godina nakon njegove smrti. Kako je skoro sve s tih American Recordings ploča suho zlato, pomalo je iznenađujuća bila vijest da će Sheryl ponovo objaviti „Redemption Day“. U klavirskom aranžmanu. No, kad se doznalo da će to biti duet s rahmetli Johnnyjem, sve je bilo jasno. 

“On je bdio nad svakom riječi te pjesme i znao što ona znači, a donio je pjesmu osjećajući da će to biti najvažniji song na tom albumu … i, nakon dva mjeseca je zauvijek otišao. Tražila sam od obitelji blagoslov da uzmem njegov glas, i sad osjećam da je pjesma, konačno, našla svoj pravi momenat“, objasnila je Sheryl. 

I tako su, dvadeset i tri godine od autoričinog puta u Bosnu i šesnaest godina nakon Johnnyjeve smrti, ti stihovi „našli“ konačan oblik: „there is a train that's heading straight / to heaven's gate, to heaven's gate / and on the way, child and man/and woman wait, watch and wait / for redemption day“. 

Otac country nacije – veliki Johnny Cash (FOTO: Wikimedia/Heinrich Klaffs)

Nisam kršćanin, nisam ni vjernik, ali duboko vjerujem da šansa za spas duše svakog čovjeka postoji, ukoliko postoji želja za odrješenjem. Ali, kod nas u Bosni, toga nema, jer svi istrajavaju na “svom” konceptu, i želji za svojim teritorijem. I znam da nikakva poruka, pa makar ona bila od samog Pape, i nikakva pjesma – pa makar i od mog “privatnog” sveca Johnnyja, neće dovesti do spasenja te zemlje. 

U ovom trenutku, u ovakvom tmurnom danu, izgleda mi da će ona vječno patiti. I da se jedina utjeha i smirenje mogu naći u samom sebi. U trenucima kad kroz oblake, tu i tamo prosije sunce i začuje se glas Crnog anđela: „there is a train that’s heading straight …“ Barem za trenutak. Za sve nas koji smo se nadali da ćemo bolje živjeti u zemlji za kojom su suze puštali, i pjevali joj pjesme najveći, poput Sheryl ili Johnnyja. Danas, više nema takvih posjeta i takvih junaka, za nas kao da više nema ni sažaljenja. Za nas, one kojima se polako gasi nada… 

Dolazi Prvi maj, i kažu biće kišovit. Neće biti demonstracija, a sve će manje biti i tradicionalnih uranaka koje obilježava bijeli dim iz roštilja koji ide u nebo. Jedan od sigurnih znakova da ovdje, u ovoj dolini još uvijek postoji neko ko živi, i još se, barem malo, može radovati. Čekajući Dan spasenja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay