Opet frka!? Po Sarajevu osvanuli plakati: „I ti si potreban za odbranu BiH“. Brko, s beretkom i šmajserom, stoji na braniku otadžbine. 

Tu smo, dakle. Od obećanja demokratije, slobode, zlatnih kašika, otvorenog društva, eto nas ponovo na korak do krvoprolića. Rasprodalo se što se imalo, stanovništvo se skoro prepolovilo, zemlja opustjela, a vlast draga, pa bi ratovali. Ako nas ovoga puta dovedu dotle – a ne zaboravite, Sarajevo ni 1992. godine nije htjelo rat, nego je što se ono kaže, konjuktura bila takva. Odlaskom Hrvatske i Slovenije Jugoslavija se raspala, i nije imalo smisla ostajati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, iako je bilo razumnih glasova koji su to predlagali. Recimo, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, koji su pokušali historijski sporazum sa Srbima, ali to jednostavno ne bi funkcioniralo. Prije ili kasnije probudio bi se onaj demon koji je pjesnik Rajko Nogo ovako definirao: „Zar se muslimani ne boje naše krvi nenamirene?“ A taj demon nikada ne spava. Pogledajte samo Crnu Goru. Sve su učinili da izbjegnu rat, a on im i danas visi nad glavom.

Jednom bi možda trebalo napisati tu utopiju – kako bi bilo da rata nije bilo – ali nema kruha od toga. Sve takve knjige, tlapnje arhipelaga, imaju nešto duboko infantilno, ali na pogrešan način. I kod beogradskih opozicionara i kod razočaranih HVO-ovaca čiji se junaci između rovova šetaju s Bulgakovljevim romanima pod pazuhom. Dobro kaže francuski pisac, gospodin Velibor Čolić: „HVO je najveći moralni i civilizacijski poraz hrvatskog naroda u BiH.“ Točka. Ispada da je kod Bošnjaka još i najgore: našavši se u ratu bez oružja i zaštite, nije im preostalo ništa drugo, da nakon što ih je pobilo i raselilo, nego da se sjećaju „boljih vremena“. K tomu, niko nije mislio o tome da im barem ostavi put kojim mogu izaći do Save, ili do mora, pa su u loncu sarajevsko-zeničke kotline svedeni na prosjački štap. Svi osim Porodice. I ostavljeni na milost i nemilost ratnim dobitnicima, i onima koji su pristali na to da je Alija Izetbegović veliki mislilac i vizionar, a njegov sin Bakir legitimni nasljednik babovine. 

Kako god, gore izgleda da nije moglo. Ustvari, ispada da jeste. Od trojice predvodnika naroda u BiH, jedan, Dragan Čović, te 1991. godine bio je Jugoslaven, da bi u ratu prvo opustošio aluminijumski kombinat, odakle su „nestajali“ stanovi njegovih neistomišljenika. Za drugog Sarajlije uredno kažu da rata sigurno neće biti ako je on rekao da će stati na čelo otpora, jer je glavninu prošlog presjedio u trezoru Narode banke u Titovoj ulici. Treći se bavio švercom cigara: to je za svake države bio najunosniji posao. Malo Ronhill, malo Partner, malo whiskey, malo coca cola, a onda malo po malo, slavljenje Radovana K., i Ratka M., pa pokupuj pola Dedinja, pa u naručje majci Rusiji. Iz kojeg, ni manje ni više, nego prijeti NATO savezu. Čudo je to kad se primitivac osili. A još je čudnije kad neko ko nije izgledao kao primitivac poželi apsolutnu vlast, pa ispadne isti kao Dodik. Mislim na Zorana Milanovića, naravno. Ispada da bi u priči oko balkanskih političara trebalo uvesti bonton – cenzus. Jer, demokratija – ne ide. Da ima nešto ispod čega se ne smije ići. I, svima kafa. 

Carevi bašibozuka (FOTO: Avazova arhiva)

Suština je jasna: svaki od njih trojice je većinu ostatka života trebao provesti u zatvoru. Čović je, istina, svoje ležao, ali očigledno je to jedini kapitalizirao. Ostaloj dvojici, Dodiku pogotovo, za vratom stoje milionske transakcije, pljačkaške privatizacije, nezakonita imenovanja, sukobi interesa, desetine kriminalnih djela koje niko nije smio procesuirati jer je stvoreno Carstvo bašibozuka, u kojem nacističke oligarhije ubiru plodove svog primitivizma uz suučesništvo sudova i policije. Frankenstein postdaytonske Bosne i Hercegovine je čudovište koje će, prije ili kasnije, morati ubiti onaj ko ga je stvorio. Jer, ono više nije opasnost samo za one koji tu žive. Već i za širu okolinu. Koliko široku, ovisi o tome koliko je Dodik spreman ići u deal s Rusima, i dokle mogu doći bikeri koji svijet vide kao ujedinjeno pravoslavno carstvo. U izmaglicama kokainskog bijelog praha.

Ovaj neuspjeli case study treba da dobije konačan epilog, ali neće, jer, na svijetu nema pravde. Svi mi koji smo se nadali da će zlo biti kažnjeno, da će se moći normalno živjeti, da ipak postoji svjetlo na kraju tunela, da će sva ta bezobzirnost i bahatost tajkuna koji su boga proglasili članom svoje partije, a vjerske zajednice iskoristile kao pse na uzici, završiti tamo gdje treba, nećemo se radovati na kraju. 

Mi ćemo, kao i na početku, ispasti budale. Jer, i kad svi odu u Austriju, Njemačku, Irsku, Češku, Hrvatsku, Srbiju, uvijek će ostati neko da ratuje. 

Za careve bašibozuka. Kojima smo mi omogućili sve. 

Onda imaju i pravo da nas ponovo zovu u rat. 

Jer, mi stvarno više nemamo gdje. 

* Bašibozuk – (turski: basibozuk, oštećena glava, u značenju bez vođe, pripadnik neregularnih snaga u Otomanskoj imperiji)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Twitter