Trebamo napustiti naše domove i zemlje i ostaviti ih stvarnim patriotima i krojačima sudbina. Eto vam zemlja, jebala vas ona! Mi smo ionako odavno prognani. Prognani smo onog trenutka kad je ispaljen prvi metak, kad su poginuli prvi sin i brat i sestra na čijim kostima danas počivaju vaše voljene države - kosturnice. 

Cilj je ionako da svi nekako negdje odemo. Negdje gdje nećemo biti sasvim svoji, da živimo izmješteni i, samim tim, bez želje da bilo što oko sebe mijenjamo. Kad cijeli život živiš s osjećajem da si izbjeglica i u vlastitom domu lako je prepoznati nova raseljavanja i dokučiti Njihov cilj. 

Cilj je da više ne bude promjene. Bit ćemo tupi i lutati svijetom. Nećemo vjerovati ničemu što vidimo jer ono što vidimo neće nam biti bitno jer svakako smo unutar sebe na nekom drugom mjestu. Dolazi navodno Nova godina. I trpeze su pune. I glazba je glasnija nego je to slučaj tijekom ostatka godine. I poznata lica su na zaslonu televizora u dobro nam znanim situacijama. I naši osmijesi su kao preslikani iz prošle godine. I nosimo smiješne jednokratne kape. I sve je kao isto. I sve je kao poznato. I sve je kao toplo i sigurno. 

Treba slaviti kako ne bismo plakali. Treba slaviti jer ulicama se kotrljaju bombe. Treba slaviti jer spremaju se novi konvoji nakrcani uplašenim očima koje više nikada neće biti u stanju vidjeti svijet onakav kakav jeste. Iz određenih točki u vremenu nema micanja. U određenim točkama u vremenu proživimo cijeli naš život. 

Sve je drugo osim tog jednog osjećaja, izuzev tog jednog prizora, tek puka fikcija, izmišljotina nekog boga s okrutnim smislom za humor. Treba slaviti jer smo navodno preživjeli. Uostalom, muškarci trebaju obući haljine. Što da ne. Žene trebaju hodati u trenirkama. Svi trebamo biti našminkani. I svi se trebamo luckasto ponašati. Nemamo drugog sadržaja osim jedne jedine opsesije. Treba slaviti ludo i okrutno. Treba pred nekim zidom plača izmiješati kosti ubojica i ubijenih. 

Koga, uostalom, briga i za što ako je pred njim komad pečenja i zdjela puna francuske salate (FOTO: Wikipiedia)

Hajde da organiziramo takvu zabavu. Mi smo novi svijet. Neopterećen. Svijet prognanih koji slave kad je vrijeme slavlju. Nema spontanih proslava. Svaka je propisana. Mi smo cvijeće profita. Vjetroviti smo i lutamo poput vjetra. Sasvim je lijepo što živimo u okupiranom gradu, a da to ne primijetimo. I svijet je okupiran, pa što? Ljudi su ga okupirali. Svi do jednog vojnici u velikoj vojsci izbjeglica. 

Želimo mijenjati tuđe, ali ne i naše živote. Mi smo uvjereni u vlastitu ispravnost. Tako smo odgojeni. Ispravno. Tako smo izrasli. Ispravno. Spremni smo se sukobiti sa svakim tko se protivi našoj sposobnosti da živimo tako ispravni. Lijepo je pisati nešto što podsjeća na produkt dekoncentracija i kronične nesanice. Lijepo je jer je istinito u svijetu laži gdje se vjeruje u ono što netko govori bez obzira što možemo vidjeti da je to u potpunoj suprotnosti s onim što se događa. 

Mi nismo slijepi, ali nismo sposobni vidjeti jer smo izmješteni i gledamo samo očima, a ne svim čulima. Svim čulima može gledati samo čovjek koji osjeća da je, što se kaže, svoj na svome. A ja, recimo, nisam svoj na svome, jer na ovo što me okružuje ne mogu pristati. A ne želim da mi sjećanje postane jedina domovina. Nemam, dakle, nikakvog izbora osim da postojim kao neki dosadni čir na vrhu nacističkog nosa koji je nos model za arijevsku rasu imbecila. Jebe mi se kako će tko shvatiti bilo što. 

Uostalom, ljudi ne kuže da nije važno shvatiti, važno je misliti u kontinuitetu. A možda je i to krajnje nebitno. Koga, uostalom, briga i za što ako je pred njim komad pečenja i zdjela puna francuske salate. 

Cilj je, dakle, da svi odemo. Ukoliko ne želimo otići živjet ćemo u kući koja samo liči na našu kuću, nalazi se na istoj adresi ali, zapravo, nema nikakve veze s našom kućom jer našu su kuću takvom kakva je bila činili i susjedi i sasvim drugačiji običaji. Pred našom kućom si mogao vjerovati da ti ljudi stvarno žele dobar dan. Mogao si vjerovati nečijim suzama. Mogao si vjerovati da ti stvarno žele sretnu novu godinu. Vremena su bila drugačija ili smo samo mi bili drugačiji. 

Bila je to drugačija kuća. Drugačiji susjedi. Drugačija slavlja. I ljudi koji pišu nisu imali potrebu rezimirati sve svoje prošlogodišnje teze u novogodišnjoj čestitki. I ta kuća, da se razumijemo, nije bila nikakva država. Nju su činili ljudi koji su blesavo poput djece previše trabunjali o svijetloj budućnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".