KRHOTINA 1 

Ništa nije cjelovito. Cijeli je svijet u krhotinama. Ljudski život pogotovo. A sjećanja i svako naše nastojanje slabašno je ljepilo. Zato očajnički posežemo pogledom, rukama po zraku oko sebe kao da hvatamo dah koji će nas održati u životu a sve ne bismo uspjeli, jednog dana, možda, ali samo možda, sagledati svoj život u cijelosti i osjetiti se cjelovito kako bismo barem jedan dan na ovom svijetu takvi kročili u dan ili noć. 

Naša najveća nesreća je što smo, sticajem okolnosti, postali svjesni te vlastite necjelovitosti. Inače ne bi boljelo. Inače ne bismo bili sposobni vidjeti kako nas sahranjuju, dio po dio, svakog ljeta u izravnom TV prijenosu. 

KRHOTINA 2 

Jedva čekamo ljeto. Svake godine, iznova. Sama pomisao na miris losiona za sunčanje, odbljesak sunca na morskoj vodi, to svjetlucanje koje ne uspijeva reproducirati nikakva hitech party rasvjeta u nama budi nešto nalik nadi da ćemo pronaći mir, ali sve što pronađemo uvijek iznova jeste samo blijeda kopija, nevješta reprodukcija neke uspomene za koju ne možemo biti sigurni da je uopće autentična. Vjerojatno smo je sami izmislili onako kako smo izmaštali i cijelu svoju sudbinu toliko nalik na milijune drugih odživljenih sudbina, ali za nas ipak posebnu. 

Kad dođu ovakva ljeta ni nalik ljetima kakva nam se čini da smo zapamtili (FOTO: Pixabay)

Nesposobni smo se suočiti s istinom. Čovjek je neautentično biće, tek podražaj davno odživljenog ili tek zamišljenog. Zato valjda toliko čeznemo i najsnažnije smo saživljeni s nesrećama koje su nas snašle jer umišljamo da je jedino ta i takva nesreća dovoljno snažna da svakome posvjedoči o našem životu koji tek malena ogrebotina na debeloj i umornoj koži povijesti. 

KRHOTINA 3 

Ja sam izmislio svoju ljubav prema tebi i to je vjerojatno moje jedino remek djelo. Znam to i spreman sam se posvađati kako bih to potvrdio, a znam to jer u trenucima malodušnosti to ostaje jedina stvar u koju vjerujem iako znam da ni to nije autentično, jer sagradio sam tu religiju od svega što mi se čini da je u mom životu barem podsjećalo na ljepotu. 

Mi smo samo podsjećanje na ideju čovjeka. Fikcija, priča koju smo primorani pričati, jer to na koncu nazivamo životom. Možda smo jedno drugom lijepi jer smo iluzija. I nemamo druge utjehe pogotovo kad dođu ovakva ljeta ni nalik ljetima kakva nam se čini da smo zapamtili i od kojih su sastavljene naše nade da će nas sol i plivanje ozdraviti a sunce nam otvoriti apetit za životom. 

KRHOTINA 4 

Netko je drugi naselio naša ljeta. Kažnjeni smo za sebičnost. Nismo shvatili da je život samo jedan i sudbina svijeta je zbroj naših sudbina. Dakle, o ljubavi ne znamo ništa. Nijednu ideju nismo istinski spoznali. Zato što smo sebični. Umišljamo da je naša pojedinačna sudbina veća od neke druge sudbine. I najveći zločin spram nas ovakvih kakvi jesmo jeste to što smo postali svjesni naše necjelovitosti. Zato živimo u strašnom dobu. 

Opljačkani smo za iluzije od kojih se mogao sastojati privid naše sreće. I zato kada gledam u tvoje oči, gledam u nebo i čekam da vidim ljeto kako se valja na svjetlucavim valovima prema našim izmaštanim tijelima i sudbinama jer je sve namješteno tako da nam je uvijek potreban odmor od naših vlastitih svakodnevica. I to je ono strašno pored svega drugog što je strašno u našoj nemoći da promijenimo bilo što. Obična kiša može pokvariti sve naše nade i baciti nas u očaj jer eto jednog ljeta koje nije onakvo kakvo smo navikli da bude. 

KRHOTINA 5 

Strašno je to što ljeto prepoznajemo po tomu što nas još uvijek sahranjuju u izravnom TV prijenosu. Strašan je cinični smijeh koji prati tu procesiju. Ali ja se još uvijek nadam da će ljeto doći onakvo kakvom smo se radovali kao djeca. Nadam se da ćemo se istinski upoznati i biti sretni zbog toga. Mi smo sirotinja. Ništa osim te nade nemamo. I to je sva ljepota svijeta i sudbine. Usprkos cinizmu smrti koji čuči u ljudima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay