Mom djedu raštika je omiljena hrana i univerzalni prirodni lijek. Moja baka, Slovenka rođenjem, državljanstvom i energijom, nije imala kud nego naučiti kako se u kuhinji upotrebljava ta za nju čudna, žilava biljka. Djed se nije libio kuhanja pa joj je i on pokazao izvjesne trikove, a kako smotati japrak po starinskom receptu mamine nene naučila je, ako se ne varam, od djedove sestre, koju sam i ja zvao tetka ili hala Fatka. U našoj kući, koja se prepravljala i dograđivala gotovo pola stoljeća, znalo se dogoditi da se za ručak jedu japrak i dolma od sušenih paprika, dok se uz popodnevu kavu gricka prava štajerska štrudla od oraha. 

Od svih bakinih rođaka, a bilo ih je, i još uvijek ih ima priličan broj, djed se najviše „pazio“ sa stricem Jankom, ili Janketom, kako smo ga svi zvali. Obojica su bili stari partizani, uvijek pažljivo obrijani i obučeni u čisto i ispeglano odijelo. Više ih je, doduše, zbližavala ljubav prema dobroj kapljici nego politika. Ako su ikada bistrili politiku to se zasigurno događalo u trenucima kada njihov razgovor naglo pređe u šapat i kada gotovo konspirativno jedan drugom šapću na uho. To su bili rijetki trenuci kada bi djelovali zabrinuto, a ponekad i namrgođeno. Nijedan ni drugi nisu uživali privilegije, zbog nekih stvari, koje su za nas uvijek ostale tajna, davno su u neku stvar poslali i partiju i politiku te su se posvetili obiteljskom i kavanskom životu. 

Meni su ta dva svijeta bila dio jednog, mog osobnog, obiteljskog svijeta i kao dijete nisam ni naslućivao koliko se razlikuju djedov i svijet strica Janka. Moje se djetinjstvo bezbrižno odvijalo između bakine Štajerske i djedove Hercegovine. Mirisi kuhinja i jednog i drugog svijeta bili su mi bliski. U mene su se urezali prizori i krajolici ta dva po mnogočemu oprečna svijeta i tu se nikada nisu sukobljavala. Uši mi nisu parala ni arapska ni slavenska imena i bilo mi je sasvim prirodno slušati slovenski kao i raspjevani mostarski govor. 

Za ručak japrak, a uz kavu štajerska štrudla (FOTO: Wikimedia)

Baka je bila u ugostiteljskoj školi u Opatiji kada je, pedesetih godina prošlog stoljeća, dobila nalog od obitelji da se spremi i nađe posao u Mostaru. Njezin najmlađi brat Vinko bio je raspoređen vojni rok služiti u Mostaru, a s obzirom na ondašnju neimaštinu najpraktičnije je bilo jednu stariju mu sestru poslati da mu bude blizu i pomogne mu i financijski ako bude potrebe. Tada su Ptuj i Mostar bili jako udaljeni svjetovi koji su se tek počeli približavati. Putovanje je trajalo beskrajno dugo i bilo je nepraktično i skupo, a vojni rok se služio dvije duge godine. Tada su dvije godine trajale puno dulje nego danas ako uzmemo u obzir koliko su i život i transport putnika bili sporiji. Moja baka, Jerica, koju su svi u Mostaru zvali Jelena, ubrzo je po dolasku u Hercegovinu upoznala mog djeda. Zaljubili su se jedno u drugo, uskoro i vjenčali. Tako se dogodilo da je baka cijeli život provela u Mostaru gdje je i umrla i gdje smo je, prije sedam godina, i sahranili pored njenog Šefke, na mostarskom Šarića haremu. Hodži ni truba nije smetala, a do počivališta smo je prenijeli malo iz ruke u ruku, a malo smo sanduk nosili mi, njeni najbliži. Sva je moja, a i raja mog rahmetli daidže baku Jelenu zvala jednostavno – baba. Kažu da nikad ženi od osamdeset godina na sprovodu nije bilo toliko mladog svijeta. Ali to je neka druga priča. 

Spomenuo sam da su oba svijeta u kojima sam odrastao, a koja sam smatrao jednim i jedinim mogućim, bila partizanska. Ali u oba su se ta svijeta gajili i poštovali tradicionalni religijski rituali. Tako su mi postali bliski i muslimanski i katolički obredi, a blagdani su me jednako radovali s obzirom na prekomjerne doze šećera koje je tada bilo dozvoljavano unositi u nejaki dječji organizam. 

Zadnjih tjedana, kada se kao nikad za mog života ta dva različita svijeta odmjeravaju kao da se vide prvi put u povijesti podilazi me jeza. Podilazi me jeza koliko se ti naoko udaljeni događaji odražavaju na našu svakodnevicu, koliko su nam užasi i posljedice nerazumijevanja blizu. Nevjerojatno je, ponajprije, koliko se izvještavanje o nedavnim događajima u Francuskoj razlikuje na hrvatskim i bosanskohercegovačkim internetskim portalima. 

Jedan hrvatski portal u dnevnopolitičkoj rubrici analizira događaje u Francuskoj i upozorava koliko nam opasnost prijeti ukoliko ideje islamskih terorista pobjede jednu od temeljnih vrijednosti zapadnog svijeta – slobodu govora. Istovremeno vijesti o prosvjedima žena u Poljskoj ne komentiraju na taj način iako nominalno drže stranu političkoj borbi žena za pravo da raspolažu vlastitim tijelom i, posljedično, organiziraju i planiraju svoj život kako im volja. U isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini neki portali među glavne vijesti uvrštavaju prijetnje koje je neki ruski razbijač glava uputio francuskom predsjedniku Macronu. Biva, to nije podržavanje idiota koji ljudima odrubljuju glave nego iskazivanje pravedničkog gnjeva spram tipa koji ne poštuje muslimanske svetinje. 

Nitko se tu ne pita što će pak biti ukoliko poljski katolički ekstremisti odnesu pobjedu u borbi protiv borkinja za vlastita prava. Ne čeka li nas sve skupa sa svetim zapadnjačkim vrijednostima ista sudbina u slučaju pobjede bilo kojeg od navedenih ekstremizama? Bojim se da sloboda govora i bilo koja druga, teško izborena i dugo godina branjena, ljudska prava neće biti zaštićena ni u slučaju da Europu preplavi zapadni religijski ekstremizam, a upravo to možemo očekivati kao spontan i priglup odgovor prosječnih Europljana na sve češće i surovije manifestacije islamskog ekstremizma.

„Slobodni“, zapadni svijet danas se suočava s dvije iste prijetnje. Jedna dolazi izvana, druga iznutra. Ako se rečena sloboda želi obraniti mora se istim aršinima suprotstaviti objema prijetnjama. Ne treba očekivati da će „naši“ teroristi biti išta pokorniji zakonima i pravima nego ovi koji dolaze iz svijeta koji je platio račun za mnogu slobodu koju Zapad uzima zdravo za gotovo.

Europski nacionalizam i religiozni ekstremizam, jednako kao i islamski, smatraju da su sva ljudska prava i blagostanje koje uživaju Europljani stečeni nauštrb njih, koje se ušutkivalo i opanjkavalo kao necivilizirane životinje kojima je pametnije da šute. Ipak su odlučili koristiti stečene slobode. Pa s govornica i na ulicama bljuju politički otrov jer su dosta gledali kako „njihovu“ Europu zaposjeda degenerirani okot zapadnog liberalizma.

Zapadni svijet danas se suočava s dvije iste prijetnje - jedna dolazi izvana, druga iznutra (FOTO: HINA/EPA/Ian Langsdon)

Ima li, recimo, Macron pravo braniti nas od islamskog terorizma, a istovremeno ne braniti poljske žene od katoličkih batinaša? Hoće li biti prekasno kada shvatimo da nam jednaka opasnost prijeti i s jedne i s druge strane? Trebamo se dobro zamisliti nad svime što se događa. Ako budemo držali stranu „našim“ ubojicama samo zato što su naše to nas neće nikuda odvesti. Vratit ćemo se, u političkom smislu, stotine godina unatrag. Oni koji danas bakljama idu na žene sutra će kidati muslimanske i nelojalne glave. 

U knjizi Avde Hume „Moja generacija“ jedna od zanimljivijih priča iz djetinjstva govori o tome kako, po dolasku iz škole, svojoj neni oduševljeno recitira pjesmu koju su taj dan učili. Pjesma je slavila nekog, sad mu se ne mogu sjetiti imena, hajduka ili uskoka i njegovo junaštvo. Nena Humuša s pažnjom je saslušala unuka i onda mu, bez moraliziranja, ispričala kako je na povijesni događaj opisan u pjesmi gledao muslimanski svijet. Tada je Avdo spoznao da živimo u okruženju u kojemu je heroj jednih zločinac za one druge, u to vrijeme po religijskoj liniji potpuno razdvojene ljude. Danas je jasno da je velika nepravda u Jugoslaviji učinjena domaćem muslimanskom svijetu, ali i otomanskom kulturološkom naslijeđu koje je u obrazovanju bilo zapostavljeno u odnosu na povijest kršćanskog svijeta. U socijalizmu su se ti svjetovi pomalo izmiješali, ali su ponajviše živjeli jedan pored drugog. Nakon propasti tog eksperimenta svi su povijesni animoziteti isplivali na površinu. Svo to vrijeme zajedništva nije iskorišteno kako bi se ti svjetovi međusobno objasnili i razumjeli pa smo po tko zna koji put pustili jedni drugima toliko krvi da smo danas u težoj poziciji za početak pregovora, koji bi mogli konačno dovesti do razumijevanja, nego ikada ranije. Čini mi se da ni Europa nije puno pametnija od nas kada je očito da ništa nije naučila na našim greškama. 

Možemo zadnjih dana na malom uzorku vidjeti tko uglavnom nastrada u tim sukobima. Stradaju oni koji se nađu na pogrešnom mjestu u vrijeme kad neki fanatik odluči nekoga skratiti za glavu. Tako ćemo se svi mi u jednom trenutku naći između dvije gluposti, čija je maksima „ili s nama ili protiv nas“ i nastradat ćemo, kako god okrenemo.

Kompleksna je ovo tema i nadilazi i moje obrazovanje i moju pamet, ali me trenutni događaji emotivno uznemiravaju. Živimo u vrijeme visoko tehnologiziranog barbarizma. Gledam kako se opet nad nama nadvija mrak krvavog sukoba meni dva bliska svijeta. A ne prijeti nam, zapravo, rat između dvije civilizacije, nego nam prijeti sukob dva barbarizma. 

Ne mogu shvatiti, odgojen sam drugačije, otkuda tolika mržnja katolika prema ženama, muslimana prema karikaturistima, katolika i pravoslavaca prema muslimanima, muslimana i katolika prema pravoslavcima itd. Zar je stvarno moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan tuđe krvi? Zar je moguće da nam može biti dobro jedino nauštrb nekog drugog? Do kada će to tako biti i zaslužuje li takvo čovječanstvo ikakvu budućnost? 

Valja uvijek postavljati pitanja, tražiti odgovore na njih, razumjeti sebe kako bi se razumjelo druge, ne pristajati, pri tome, na konačna rješenja. Odgovori mogu biti primjereni jedino datom trenutku, a nikako formula za vječnost. Znamo tko su i kakvi su i kuda su nas vodili ljudi koji su imali konačna rješenja. Iluzija je da čovjek može imati konačne odgovore. U prilog tome najviše govori naša privremenost. Ali zinuo smrtnik na vječnost pa krenuo ždrati tuđe živote. I tako oduvijek. Na žalost, čini se, i zauvijek.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Pixabay