Često razmišljam o tim stvarima. Nema u njima nekog sustava. Samo gomilanje misli koje mi je lijeno uvezivati u neku smislenu cjelinu. Pokušavao sam, nije da nisam, ali uvijek bih šireći tezu umjesto do jasnog rješenja došao natrag do problema od kojeg sam krenuo. Svatko ima neki čudan način zabave pa tako i ja. 

Možda je poetičnije živjeti bez rješenja. S uvjerenjima nikada nisam dobro stajao. Kao, imam ih, ali onda vidim da su pogubna pa se pobunim sam protiv sebe. Pokušavajući da razumijem sebe shvatio sam da bih prvo trebao pokušati razumjeti druge. Ali nitko nije jednoznačan. To što je nečiji život omeđen dužnostima ne znači da se u njegovoj nutrini ne događa svakodnevna bura koja ruši sve postavke njegovog ili njezinog svijeta. 

Vidjeti iza onoga što mi se prikazuje kao stvarnost postala je neka vrsta opsesije. Prosto je nemoguće da se na svaki događaj reagira po istoj špranci. Nešto se u nama mora otkinuti, prelomiti, koliko god čvrsta naša vjera ili uvjerenja bila. Tim sam lomovima opsjednut. Možda zbog toga primjećujem za dlaku više od drugih ljudi. Dokonost mi je to omogućila. 

Uživam u tom zavaravanju. Kao kockar koji pokušava predvidjeti gdje će se zaustaviti kuglica na ruletu. Nema čovjeku druge nego uživati u vlastitim poremećajima. Unatoč društvenim ograničenjima. To je moguće kada shvatite da su ta i takva ograničenja utvara, ništa bogom dano, prirodno, tek ugovor koji je moguće mijenjati. Zato je moguće da živimo na ruševinama nekog starog svijeta sve kunući se u kontinuitet. U kontinuitet se kunemo jer smo slabi i nesigurni u svijet koji smo sami izgradili. A podsvijest nam zapravo govori da će i svijet u kojemu živimo jednog dana postati ruševina. 

Čovjek je čudna životinja. Sputana. Hoda, a htio bi biti drvo. Imati korijenje. A ukorijenjenost se mjeri grobovima naših starih, onih koji su nam prethodili. Ta naša ukorijenjenost, dakle, vezana je uz smrt umjesto uz život. Smiješan je to pokušaj da se održimo u vječnosti. Zbog nje odbacujemo mogućnost življenja. Mi smo putnici, istraživači, zaigrane životinje. Živimo na sićušnom planetu. Ali u težnji da uspostavimo privid reda svodimo se na još manje entitete. A meni je priča o bogu ništa drugo do priča o jedinstvu. Ne samo između ljudi. Nego jedinstvu između svega u kozmosu. Isto tako je ljubav priča o slobodi. 

Ukorijenjenost se mjeri grobovima naših starih (FOTO: Pixabay)

To su dvije isprepletene ideje. Zato je odlazak katkad najveći čin ljubavi. Istodobno izlazak iz ropstva i puštanje nekog drugog na slobodu. Opsjednut sam i odlascima. Ali uvijek tu situaciju okrenem u svoju korist i taj čin nazovem povratkom. Milijun života čovjek može proživjeti u svom vijeku. Lutanje i izgubljenost nisu jedno te isto. 

To mi je tek tako palo na pamet i nema nikakve veze s prethodno napisanim. A i zašto bi sve moralo imati veze s nečim. Sustavi su tu da nas porobljavaju. Da ljubav svedu na odluku. Slobodu na slobodno kretanje. Postoje društvena mjerila i valja biti uzoran u odnosu na njih. Granice slobode su jasno propisane. I dokle ljubav seže. Istraživači su oduvijek bili sumnjivi. 

U jednoj se pjesmi Tomaž Pengov vraća u svoj grad, otresa prašinu s putnih cipela i priča o svom putovanju, ali nitko mu ne vjeruje da je bio tamo gdje je već bio. To je tako kad živimo u svijetu ozbiljnih ljudi. Ozbiljan čovjek budi se uz zvuk alarma. Ljubi svog supružnika misleći na slučajnog prolaznika čija mu je pojava zatresla nutrinu. Sluša potom svoje suradnike zamišljajući kako vadi automatski pištolj i puca na sve oko sebe. Vraća se doma zamišljajući kako izlazi na otvorenu cestu i putuje dok ne bude svladan umorom. U svojim mislima je heroj, ali šuti na kauču pored svog partnera. Mijenja kanale. Skrola po telefonu. Na poslu se smješka. Radi prilježno. To mu pomaže odagnati neprimjerene misli. One koje bi htjele poremetiti njegov svijet. 

Ozbiljna osoba ne smije tako razmišljati. Ozbiljna osoba ne bi uopće trebala razmišljati. Treba imati jasan dnevni raspored. Steći stvari u kojima nećemo stići uživati. A sve nametnute nemogućnosti, ostajanja i pristajanja u trenutku na ulice mogu provaliti kao iskonsko zlo. Ozbiljan čovjek čeka svoju prigodu za osvetu. To je jedini kontinuitet ovoga i svih svjetova koji su mu prethodili. Čovječanstvo oduvijek pokreće osjećanje krivnje. Ako imate osjećaj da vas netko zajebava to je zato što vas uistinu čini magarcem. Nema ništa za reći. Samo širi vlastitu zbunjenost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com