Otišao sam na odmor. Pretvarao se da živim normalan život. To bi značilo da sam dio normalnog društva. Makar normalnost je nedefinirana, nemjerljiva i neizmjerena, ali ja sam se samo pokušao opustiti, ispraviti leđa, stresti s njih teret povijesti koja se odlučila događati baš pred mojim očima. 

Povijest je živčani slom vremena. O tome sam razmišljao na takozvanom odmoru i snebivao se nad činjenicom da se ne mogu odmaknuti od banalnih zaključaka. Povijest je banalna. Zato mi nikako ne uspijeva prevazići banalnost. Ne mogu se oduprijeti bijedi. To je očito. Ona me pokorava. Ona je zakonitost novog vremena. Zakonitost koju smo primorani poštivati. Bijeda duha. U nju sam uronjen. Tek mi ponekad uspije promoliti nos iznad površine i udahnuti novi zrak u moja bolesna pluća. 

Ovdje svi teško dišu unatoč tomu što smo okruženi šumom. Šuma je tu tek da bismo se imali gdje izgubiti tražeći mir. Ona je tu da postane novi nespokoj ako se samo usudimo potražiti malo sklada. Takve su naše šume. Mi smo ljudi. A to ne znači ništa. Niti nama niti šumi. Gajimo uzajamni prijezir. U stvari prijezir koji mi osjećamo vraća nam se kroz eho jecaja ili urlika koji smo pustili u šumi. Tako je šuma pronašla način da nam uzvrati prijezir. 

Kada se odmaknem od grada u kojem živim, od zemlje u kojoj je zaglavio taj isti grad opet nalazim sebe kakvog su me razboljeli taj isti grad i ta zemlja koja ni na koji način ne ulaže napor da postane država, nešto racionalno, smisleno, definirano, donekle jasno. Zato smo nemirni. 

I šuma je pronašla način da nam uzvrati prijezir (FOTO: Pixabay)

Kaos je, naprosto, neumoljiv. On je naša prošlost, naše danas i sutra. Prošlost je tužnjikava, danas nepodnošljivo, sutra poništeno. Nejasno je, u svemu tomu, kako je moguće da postoje ljudi koji upravljaju kaosom. Da je tu išta jasno i objašnjivo to onda uopće ne bi bio kaos. 

Ja putujem, ali za mnom putuju vijesti. Imam lošu naviku da se informiram. Opterećujem se informacijama jer sam naučen da informacije treba procesuirati, shvatiti ih, uspostaviti spram njih nekakav odnos e kako bih imao stav s pomoću kojeg ću onda moći uspostaviti određeni odnos spram različitih ljudi. 

Onaj tko me je tomu naučio kriv je za pola moje tuge. To što sam pustio tugu da se razvija tomu sam kriv sam. Umislio sam da je to jedini pošten osjećaj spram svijeta kakav jeste. Svijet u kojem su mrtvi politička moneta. To je nezgodno kada si iz zemlje u kojoj je svatko ponaosob bogataš ukoliko su mrtvi valuta. Nema ovdje niti reda u umiranju. Od mrtvih jedino je više živčanih slomova koje su doživjeli navodno živi i konstitutivni.

Budala kakva sam, prije odlaska na plažu uz kavu uzmem čitati vijesti. Županijska skupština hercegovačko-neretvanske županije raspravljala je tih dana o konstitutivnosti tog i tog naroda u HNŽ-u. Uobičajene su takve vijesti u Bosni i Hercegovini. Svaki dan još jedna potvrda potpune devijantnosti zemlje u kojoj živim, svijeta kojem pripadam i koji je stvorio takav pravni sustav u kojem je takvo što uopće moguće. 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali zato priglupoj Bosni i Hercegovini raspravlja se o konstitutivnosti. 21. stoljeće, a na planeti zemlji se raspravlja o konstitutivnosti ljudskih bića. 

Drugi razlog za tugu mi ne treba. S njom bih lako živio kada me besmislice ne bi deprimirale. Tuga se lijepo slaže uz sve vremenske prigode pa i uz sunčano popodne, pristaje uz kamenitu plažu, stapa se s morem, tuga je plava i njeni valovi su sitni, ali zato glupost putuje brzinom informacija i lako dovuče oblake od kojih sve na ovom svijetu postane sivo. 

Pobjeći je nemoguće. To je samo jedna od nemogućnosti zbog kojeg današnji čovjek često drhti. Valjalo bi postati nedostupan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay