LEKSIKON MARKA TOMAŠA
LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Zapisi umobolnog

Zapisi umobolnog

ritn by: Marko Tomaš | 22.05.2021.
LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Zapisi umobolnog
Jednog sam se jutra probudio u vlastitoj koži. Bilo je to najstrašnije buđenje otkad otvaram oči svjestan svijeta oko sebe. Bilo je poražavajuće imati samo svoj život, možda neobičan, ali pun pravilnosti i rutine. Imao sam svoj posao, ženu s kojom živim, stan u kojem živim, uspomene nelinearno postrojene u vremenu i time meni samom sumnjive. Danas mi se čini mogućim da se promjena zbila upravo tako, preko noći. Na spavanje sam otišao kao mlad čovjek s milijun planova i neizmjerljivim vremenom da ih sve ostvarim. Sada mi nije jasno kako sam to zamišljao. Sve što je od tog mladog čovjeka ostalo onog strašnog jutra, koje ne mogu smjestit u određenu točku u vremenu, jeste nemir koji sada ne izaziva na akciju nego me baca u maglovitu i neutješnu malodušnost. Sumnjam u svaki izbor koji sam napravio i to me čini nezadovoljnim iako mnogi tvrde da se nalazim na sasvim dobrom mjestu.

Jednog sam se jutra probudio u vlastitoj koži. Bilo je to najstrašnije buđenje otkad otvaram oči svjestan svijeta oko sebe. Bilo je poražavajuće imati samo svoj život, možda neobičan, ali pun pravilnosti i rutine. Imao sam svoj posao, ženu s kojom živim, stan u kojem živim, uspomene nelinearno postrojene u vremenu i time meni samom sumnjive. 

Danas mi se čini mogućim da se promjena zbila upravo tako, preko noći. Na spavanje sam otišao kao mlad čovjek s milijun planova i neizmjerljivim vremenom da ih sve ostvarim. Sada mi nije jasno kako sam to zamišljao. Ne bih sve to mogao postići ni da je moguće živjeti na nekoliko mjesta istovremeno. Sve što je od tog mladog čovjeka ostalo onog strašnog jutra, koje ne mogu smjestit u određenu točku u vremenu, jeste nemir koji sada ne izaziva na akciju nego me baca u maglovitu i neutješnu malodušnost. Sumnjam u svaki izbor koji sam napravio i to me čini nezadovoljnim iako mnogi tvrde da se nalazim na sasvim dobrom mjestu. Kako je onda moguće da sam bio savršeno spokojan sve one godine u kojima sam bezglavo jurcao svijetom bez ijednog uporišta u životu a sada, kad je sav moj život od oslonaca, zapadam u malodušnost i nekakvo mračno nezadovoljstvo? Zbog svega toga često se vraćam uspomenama. Stalno istražujem vlastitu prošlost i vrijeme koje je danas već povijest a u kojemu sam rastao i živio i sanjario o avanturama. 

Kada sam drugima počeo pričati o svojim opsesijama shvatio sam da zvučim kao neki čovjek duboko u trećoj životnoj dobi, a ne kao netko na početku srednjih godina. Ona je noć, jedna jedina, bila razdjelnica između mladosti i srednjeg doba u kojemu polako osvještavamo mogućnost starenja i smrti koje su još jučer bile moguće u nekoj dalekoj budućnosti. 

Kada ne gledam dokumentarne filmove i ne čitam dokumente o vremenu svog odrastanja posežem za knjigama koje sam volio u srednjoj školi i svojim ranim dvadesetim. Nerijetko se događalo da se sadržaj neke knjige poklopi s mojim životnim opsesijama u datom trenutku. Nedavno, makar ni tu nisam siguran koliko je to nedavno, prije mjesec, dva ili tri, možda godinu, pojma nemam, s police sam uzeo roman „Derviš i smrt“. Sve što me mučilo bilo je opisano već u samom uvodu - „…čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje…“ 

Sve dalje od toga me začudilo. Ono što šejh Nurudin u mladosti nije činio ja sam uživao bez mjere i kako je onda moguće da su moj i nemir tog derviša isti? Kako to da smo se jednog jutra probudili u nekom „ružnom dobu“ ako sa strane ostavimo činjenicu da se i njegov i moj svijet nalaze u kaosu? Raspada li se to svijet samo u našim očima koje gledaju iz nemirne i zbunjene duše ili se stvarno događaju neki poremećaji koji u nama narušavaju spokoj i čine nas kolebljivim i sumnjičavim spram uvjerenja koja su nas koliko jučer sasvim lijepo služila? Ne, stvar je u nama, u našoj poljuljanoj vjeri u vlastiti životni put koji smo odabrali, a svijet se oduvijek raspadao. Samo smo prije mogli pratiti i tumačiti događaje dok je sad je nastupio trenutak u kojemu smo zbunjeni. Stvarnost je postala pakao jer smo prestali biti sigurni u vlastito mjesto u svijetu. Najbanalnije rečeno, obojica smo izgubili vjeru iako su naše vjere bile potpuno različitog karaktera. Prije je samo prostor bio prepreka, sad kao da sam se suočio s nedostatkom vremena pa se svodim na tako malu mjeru da u samom sebi izazivam gađenje i prijezir. 

Meša Selimović
„…čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje…“ - Meša Selimović (FOTO: Wikimedia)

Selimović je knjigu o vlastitoj sudbini koju je umnogome odredila svima poznata sudbina njegovog brata napisao u tom ružnom dobu na samom pragu srednjih godina. Učinio je to, rekao bih iz ove pozicije, tek kada je osjetio da se naprijed nema kud i da je jedino još moguće vidjeti gdje su u prošlosti, u našim uspomenama, uzroci sadašnjeg nemira koji je došao toliko naglo da je pomaknuo same temelje naše svakodnevice. On je vraćao dug svom bratu, iskupljivao se za šutnju iza koje je robovao pokušavajući da objasni okrutnost i besmislenost ljudske sudbine. 

Uvijek sam preko svega olako prelazio i sve što sam u životu činio je obično lutanje, tumaranje s nekom nadom da ću tako pukim slučajem nabasati na nešto što će svemu dati okvir i smisao. Krenuo na putovanje s jasnim ciljem ili putovao radi putovanja bez razmišljanja gdje ćeš stići, čini se da čovjek stigne na isto mjesto – u jednom trenutku počne sumnjati u ispravnost svojih odluka i namjera. 

Lutali ili putovali s ciljem kroz život stvari su jednostavne. Nakon nekog vremena zauzmemo određenu poziciju u okruženju i ona počne uvjetovati naše preživljavanje. Idući tako dalje sve manje smo mi sami, a sve više postajemo ono što smo u očima drugih. No, budući imamo svo vrijeme svijeta ispred sebe prepustimo se tome i tako se udaljavamo sami od sebe, od vlastitih nakana i čežnji. Onda se probudimo jednog jutra i učini nam se da smo na pogrešnom mjestu iako smo ga sami birali. 

Mjesto je moguće dobro, baš kako mi drugi govore, ali mene nema i to je ono što u meni izaziva nemir. A toliko smo toga i toliko drugih vezali uz svo to putovanje da nije jednostavno bez ozbiljnih nesporazuma i turbulencija prosto se vratiti u točku izvan dužnosti i očekivanja koje su u nas makar i pukom greškom učitali drugi. Čovjek se osjeća prevareno kao onaj slijepac u Pekićevom romanu „Vreme čuda“ kojemu Isus podari vid. A vjera može učiniti čovjeka slijepim, kada ostane bez nje kao da progleda. 

Najiskrenije govorim ja sam vjerovao u svijet, svjesno naivno, ali to ga nije učinilo ništa boljim. Tek sam u vremenu vjere ja u njega učitavao više plemenitosti i vrline jer sam bio uvjeren da mu samo treba dati šansu da se prikaže u svoj svojoj raskoši. Kada shvatiš da si sveden na dužnosti i očekivanja, a da nitko zapravo svo to vrijeme nije obraćao ni najmanju pažnju na ono što si pokušavao poručiti niti je itko primijetio ijednu gestu potpore zapadneš u malodušnost. Ne samo da ti se sve što si ikada uradio učini besmislenim nego time postaneš demotiviran da više išta poduzimaš

Postoje i oni dani kada skupiš svu snagu i pokušavaš stvarima ponovno pristupiti otvorenog srca, ali zbog takvih su trenutaka oni drugi, puno češći, momenti teži. Tada se prezireš još dublje jer shvatiš da se i dalje trudiš održavati nešto što se pokazalo uzaludnim. To ti pokaže i koliko si uvjetovan odgojem kojeg si prezirao. Ne smiješ odustajati od dužnosti, ispuni sve, a onda radi što hoćeš. Ali više nema vremena za to. Ili mi se tako čini otkad sam se onog jutra probudio kao sredovječan čovjek.

Lav Tolstoj čija mi je knjiga „Moj život“, koja uključuje pripovijetku „Zapisi umobolnog“ koju sam davno čitao, došla u ruke prije nekoliko tjedana, piše o svim istim stanjima koja sam gore opisao. Užasnuo se nad ispraznošću svijeta kojem je služio i odlučio se skloniti, ali njegove su ga dužnosti unatoč svim njegovima radikalnim pokušajima držale čvrsto okovanog u životu kakvog se gadio. Shvativši da su ljudi oko njega svedeni isključivo na podilaženje vlastitim sitnim i krupnijim slabostima, da su pohlepni toliko da ne vide kolika bijeda okružuje raskoš koju oni uživaju, Tolstoj se pokušava vratiti jedinom mogućem jedinstvu svega, apsolutu, Bogu, konačnom ishodištu svega, duši kojoj utječu sve duše da bi tamo pronašle mir. Njegovo preobraćenje, naravno, biva neshvaćeno i to izaziva bolne nesporazume poglavito u njegovoj obitelji. Otuda ona znakovita rečenica koja otvara roman „Ana Karenjina“. 

Lav Tolstoj
Lav Nikolajevič je umro neshvaćen od svojih bližnjih (FOTO: Wikimedia)

Lav Nikolajevič ipak biva nepopustljiv u svojoj nakani da se iskupi za godine protraćene na isprazno zadovoljavanje fizioloških potreba i održavanje nepravednog sustava. Time, obitelji koja ne razumije njegov preobražaj biva pogođena do razine da se duševno zdravlje pojedinaca narušava te on shvaća da ih je na neki način iznevjerio pa zbog toga na pleća svaljuje breme teške krivice. U dnevničkim zapisima on opisuje svoju unutarnju borbu. Osjećaj krivnje zbog iznevjerene odgovornosti smjenjuje krivnja koju osjeća kada poklekne i pokuša objasniti, prije svega svojoj supruzi, Sofiji Andrejevnoj svoje odluke i svoja viđenja stvari. Tada mu postaje jasno da ga zapravo nitko nije slušao ni kada su stvari bile skladne i na svom mjestu. Nikome nije nikada bilo važno što on stvarno misli, jedino je bilo bitno da se drži svoje društvene uloge i ispunjava dužnosti. Suočio se s činjenicom da je jedino u svojoj literaturi istinski živio, da je kroz nju nalazio duševnu ravnotežu i spokoj, a da je oko njega uvijek bio jedan te isti raspad kojeg nije vidio sve dok se jednog jutra nije prenuo iz sna i svijet mu se ukazao u svoj svojoj rugobi. Eto još jednom dokaza da život i nije ništa do san. 

Ovo što ja sada radim dio je nekog, možda onog vječnog sna kojeg je usnio Lav Tolstoj za sve nas. Lav Nikolajevič je umro neshvaćen od svojih bližnjih. Nema druge nego živjeti, a to možemo samo onako kako mi znamo i zato se valja i vraćati sebi kako bismo mogli otvorenog srca stati pred druge. Naša ljepota je u njima, njihova ljepota je u nama, mi smo ogledala jedni drugih. Svi nesporazumi dolaze od toga što umišljamo da su naše žudnje originalne i drugima nedokučive čime im odričemo pravo na nešto što sebi postavljamo kao prioritet. Tako se uvijek dogodi da se razilazimo baš u onim stvarima koje su nam zajedničke. Zaboravimo da smo tu gdje jesmo jer je i to jednom bio san koji je postao java kad smo mu oduzeli maštu svodeći se na proste funkcije. Ali to je samo dio istine. 

Prevelika nedokučiva ljubav bila bi potrebna da se stvarno stopimo. Takvu ljubav nitko ne može preživjeti izuzev one duše jedinstva koja je sama po sebi oduvijek i zauvijek dok god postoji kao ideja. Vrijeme nema konca. Ali naša svijest raspolaže ograničenim vremenom. Možda ipak stignem još živjeti u Parizu, New Yorku, Lisabonu. a osim toga i u nekom malom ribarskom selu pored mora i vratiti se svojoj rijeci da joj ispričam gdje sam sve bio. Ako sam što jesam zbog onoga što sam vjerovao ne smeta da i dalje vjerujem. Sve manifestacije duha su ionako vrlo pojednostavljene i banalne. Jezik je nedostatan što dokazuje činjenica da uglavnom izaziva nesporazume. Zato nikakva i ničija istina nije stvarnost. Zato su zakoni stvarnost. Zbog istina se sukobljavamo. Zakoni su prost jezični mehanizam koji nas u tome sprječavaju. Zato je bolje poštivati zakon nego se boriti za istinu. O njoj trebamo jedino razgovarati. A da bismo razgovarali moramo znati slušati. 

Sve jeste i nije tako. Sve se zrcali u svojoj suprotnosti. Tolstoja je vjernikom činila upravo njegova sumnja. Takvim ga je činila svijest o slabostima, a ne njihov izostanak. To što se razočarao u vrijednosti za koje je živio do određenog trenutka govori upravo u prilog tome da je u njih vjerovao. To što njegovo razočaranje drugi nisu mogli shvatiti govori pak o činjenici da je svemu bio istinski posvećen. Ali uvjeren da čini dobro nije stvarao vrlinu nego površno uzimanje svega zdravo za gotovo. Zbog toga je i bio razočaran. Ali kako ni ranije nije primjerom nikoga ništa naučio tako ga nisu shvaćali ni kada se odrekao svega materijalnog. Ali tada mu to više nije bilo važno. Kao što puno toga za što smo spremni poduzeti trista čuda već sutra neće biti važno. Previše smo za jedan život. 

Sedam dana pred smrt. Lav Nikolajevič napisao je pismo svojoj supruzi, Sofiji Andrejevnoj. Od svega u knjizi koja kompilira njegove dnevnike i tri pripovijetke koje su bile odraz njegovih duševnih previranja možda mi se kao najvažnije u misli urezalo upravo to pismo koje je završio riječima koje su mi, na neki način, dale smjernice za ovo krajnje nadobudno i bestidno razotkrivanje u tekstu. 

„… Možda su nam ovi mjeseci koji su nam još preostali u životu važniji od svih proživljenih godina i trebamo ih proživjeti lijepo. – L.T.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

    13.07.2021.

    Lana Bobić

    LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

  2. PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

    05.07.2021.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

    21.06.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije