Demokracija je mrtva. Svi politički akteri pozivaju da skupimo glave, mislimo u istom pravcu.

Umiremo u tržnim centrima. Iščezavamo s ulica. Pokušavamo se skriti u noći, među prijatelje. Mi, zapravo, bježimo od demokracije, od propisanog života. Punimo rupu u grudima rakijom i pivom. Maglimo je cigaretama. Živimo prazni. Živimo u doba bez emancipacije. 

Ne postoji ništa što bi ljudski duh gurnulo u smjeru dalje evolucije. Politika više nema ideološku komponentu. Tjera nas u gomilu. Nema demokracije. Nema. Ne u svijetu skupljenih glava. Ne u svijetu unisonog mišljenja. Država koja ne posjeduje ništa nije država. I nitko nema razloga da je poštuje ili se zaklinje u nju. Patriotizam je zato devijacija. Isključivo negativna konstrukcija. Zasnovana na negiranju.

Nema države. Nijedna država zapravo ne postoji. Ljudi u odijelima i poneka žena u kostimu nisu država. Oni se samo igraju države. Simuliraju je, a zapravo nemaju čime upravljati. Oni samo servisiraju kapital. Ne upravljaju. Zato i ne vladaju. To je samo hologram države. Ali zato glupost. Nemjerljiva. Beskrajna. Ali zato tvrde glave. Tvrde poput gluposti koja ih tjera na mržnju. Oni se naoružavaju. Oni se uniformiraju. Oni zveckaju oružjem u obranu nečega što ne postoji. Demokracija ne postoji. Država ne postoji. 

Zveckaju oružjem u obranu nečega što ne postoji (FOTO: Lupiga.Com)

Srećom po simulante glupost postoji. Ona je pažljivo uzgojena. A meni nije jasno zašto bi itko htio vladati ovakvim svijetom. Možda zato što ljudi vole otimati. Vole biti iznad drugih. Vole to obećanje kapitalizma da svi imaju jednaku šansu da budu iznad drugih. Da se pokažu izvrsnijima, uspješnijima. Kako reče Kralj Čačka, parafrazirat ću ga možda, a možda i precizno citirati: Lep si onoliko koliko para imaš. Kako reče Peter Crouch, poigrat ću se i s njegovom mišlju, kada su ga pitali što bi bio da nije nogometaš ispalio je kao iz topa: vjerojatno bih bio nevin. 

Glupost vrlo lako uzgoji mržnju. A mržnja je instrument. Mržnja je, baš poput ljubavi, pokretačka energija. Doduše destruktivna. Ali ipak pokretačka energija. Garantira pobjedu gluposti u kriznim situacijama. 

Svijetom vladaju brojevi. Mašine su već ustale. Ljudi su razjedinjeni. Ljudi su cinični. Nitko više nikome ne vjeruje. Ljudi jedva da postoje. Postoji, to je sigurno, praznina, rupa u njima. Postoji strah. Strah je stvaran. I njega se lako okrene u mržnju. Strah je instrument. Strah, ponajprije, od života. Strah od blizine. Strah od komunikacije. Strah od ljubavi. 

Lakše je mrziti. Vjerujem. Iako mržnju ne poznajem. Izvan je mog iskustva. Bez obzira na to što netko učini meni ili mojim bližnjima. Koga kriviti za nestanak svijeta na koji se možemo osloniti kad smo umorni. Nema gravitacije. A mi smo prazni i zato lebdimo. Nekoordinirano. Trapavo. Jer nismo stvoreni da lebdimo. 

Ovo je zbunjenost. Izgubljenost. Praznina narasta. Moramo je nečim ispuniti. Spustiti se na zemlju. Po cijenu života. Nebo neka čeka. Nebo treba ponovno izmisliti. Kao i ljubav. Moramo ponovno izmisliti slobodu. Moramo nalaziti razne načine da se osjećamo živima. Ništa oko nas nije oslonac. Samo rijetki nađu oslonac u drugome. Dovoljno su slobodni da se prepuste. Dovoljno vole da bi se borili za ljubav. Ni ljubav nije demokratična, ali to je barem isključivo naš izbor.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay