U travnju je u Italiji objavljen zbornik tekstova o Izetu Sarajliću - "Izet Sarajlić per Sarajevo vita e poesia" ("Izet Sarajlić za Sarajevo, život i poezija"), Edizioni Il Foglio, Piombino 2021. - o najčitanijem bosanskom pjesniku svih vremena (kako to konstatira Silvio Ferrari), o pjesniku koji se i nakon razočaravajućih iskustava vraća „značenju Života i izvora iz kojeg potječe, Ljubavi” (Paolo Maria Rocco, Uvodna napomena, talijanski str. 24., prijevod str. 276.), jer je poezija „posljednji bedem pred čovjekovim zvjerstvima” (26., 278.). 

Kako i priliči ovoj vrsti knjiga, najprije je predstavljena pjesnikova biografija, onda navedena bibliografija, impozantan spisak nagrada i prijevoda njegovih knjiga na talijanski, a na kraju knjige su priložene biografije svih autora koji su zastupljeni u ovom izboru tekstova. Navodim ih abecednim redom: Braho Adrović, Erri De Luca, Jovan Divjak, Silvio Ferrari, Predrag Finci, Ottavio Gruber, Mišo Marić, Naida Mujkić, Josip Osti, Ranko Risojević, Vesna Sćepanović, Giacomo Scotti, Emir Sokolović, Božidar Stanišić, Stevan Tontić, Gabriella Valera, Silvio Ziliotto i Pero Zubac.

Veliki broj fotografija, osobnih pisama, a i sjajni crteži najboljeg bosanskog portretiste Maria Mikulića čine ovu knjigu ne samo atraktivnim, nego i značajnim dokumentom. Ovo će, siguran sam, u buduće biti referentna knjiga kada je u pitanju djelo Izeta Sarajlića. Uz onu koju je u Sarajevu izdao Art Rabic, ovo je možda najznačajnija knjiga o poznatom, gotovo slavnom pjesniku, čije ime i djelo i danas znaju mnogi na „brdovitom Balkanu”.

Knjiga sadrži i nekoliko intervjua, a svaki daje poseban štimung i značaj knjizi: svjedočenje Sarajlićeve kćerke Tamare (i unuka Vladimira) o ocu koji nikada nije mrzio, o posjetiteljima njihovog doma, pravoj pjesničkoj plejadi, ali i o ranjavanju pjesnika, kada od gelera biva ranjen u svom stanu, a na pod pri udaru granate pada knjiga Radovana Karadžića s posvetom „Dragim Sarajlićima s ljubavlju”; svjedočenje generala Jovana Divjaka o Kikinim danima u doba opsade Sarajeva; svjedočenje Josipa Ostija o njihovim radnim, uredničkim, ali i prijateljskim odnosima; kazivanje Ranka Risojevića o Sarajliću, „velikom pjesniku ljubavi i bratstva među ljudima”, kao uredniku tada značajne izdavačke kuće Veselin Masleša. 

Naslovnica zbornika (IZVOR: Edizioni Il Foglio)

U promišljanju Sarajlićeve poetike dojmio me se esej Naide Mujkić, koja već u naslovu ističe bitnu osobinu i, rekao bih samu bit Sarajlićeve poezije: etičnost (što ovdje nije do kraja istraženo, ali je nagovještaj koji obećava), a i Stanišićevo isticanje Sarajlićeve misli o Jesenjinu: „Sve druge pjesnike moguće je tumačiti, Jesenjina je dovoljno čitati” (376.), što je po Božidaru Stanišiću i mogući ključ za razumijevanje, odnosno odnošenje prema Sarajlićevoj poetici, kao i odmjereni, a kompleksni Tontićev tekst o Sarajlićevoj poeziji i samom pjesniku koji je „volio sa predanošću i mladalačkom strašću, sa strašću i odbacivao nevoljeno”. (203, 384.). U svim priloženim tekstovima odjekuje nešto prijateljsko, pozitivno, neka ljudska i pjesnička bliskost, a meni je posebno draga Scottijeva pjesma njegovom bratu Izetu, i ovoj pjesmi po senzibilitetu bliski pjesnički oproštaj Pere Zubca od Kike. 

Kao što to u pravilu biva sa poznatim, javnim osobama, mnogi za njih znaju, čak tvrde „dobro ih poznaju”, a zapravo znaju za priče, anegdote, nažalost i zlurade tračeve, tek poneko i za djelo, a uistinu ih poznaje malo tko. Ni ja nisam Sarajlića dobro poznavao, pa su mi svjedočenja u ovoj knjizi pripomogla da sklopim potpuniju sliku o pjesniku. A poneka anegdota, kao ona koju je ispričao Mišo Marić me baš obradovala, što zbog Sarajlića, što zbog velikog bosanskog političara Hamdije Pozderca. Saznao sam i da je pjesnik lijepo pjevao i bio veliki ljubitelj mnogih dobrih pjevača, što pruža dodatno objašnjenje o muzikalnosti njegove poezije. A nadasve me gotovo dirnulo da su svi isticali njegovu humanost (što se očitovalo i u dilemi za koju Nobelovu nagradu da Kiku kandidiraju: za mir ili za književnost?), onu njegovu toplinu koju je svaki autor u ovom zborniku istaknuo na svoj način, pa mu je svaki u svom tekstu nastojao i uzvratiti, svaki na svoj način. U ovom zborniku dominira jedna riječ: ljubav. Oni koji su Sarajlića dobro poznavali potvrđuju da je ljubav krasila i njegovu poeziju i odnos s bliskima. 

Kada čovjek pročita sve ove tekstove, kada se vrati Kikinoj poetici, čitatelj samo s gorčinom može upitati kako to da u gradu koji je s pjesnikom imenjak nema pjesnikove ulice, trga, parka, bilo čega, kako nije na primjeren način obilježeno ime čestitog, humanog, značajnog, čak vrlo poznatog pjesnika koji je pjesnik tog grada, ali srećom i mnogih drugih ljudi i gradova. Vlasti koje ne raspoznaju veličine svoje kulture još dok su na vlasti postanu prošlost. Takva vlast potvrđuje da su pjesnici, čak i kada su ugledni i slavni, opet i uvijek ugrožena i marginalizirana manjina. Erri De Luca veli da će zemlja „uvijek biti u dugovima” ovom pjesniku za njegove pjesme i da je na pjesnicima da oduzmu smrti pravo na posljednju riječ (69., 304., 407.). A ovaj potpisnik vjeruje, idealistički, jer ne umije drukčije, da bi bila sramota ovoga svijeta kada bi zadnja riječ pripadala lošim političarima, a ne pjesnicima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tacno.net