KANTUNAL MARKA POGAČARA

Tri smrti

ritn by: Marko Pogačar | 05.01.2015.
KANTUNAL MARKA POGAČARA: Tri smrti
Loša je jesen za pjesnike. I stasala je u neku još goru, još okrutniju zimu, zimu s kojom se malo koji april do sada mogao mjeriti. U svega dvanaest dana, dvanaest suštinski odvratnih dana u kojima se prozvana jesen premetnula u bjelje doba, u vječna lovišta zbrisala su tri čovjeka koja sam, svakoga na svoj način, volio, poštovao ih kao pisce i kao ljude, ukoliko se u slučaju njih trojice pisca i čovjeka, pjesnika i čovjeka uopće može razdvojiti a da im se nekako usput no perfidno, maksimalno i podlo ne naudi, ne uskrati im se, potkopa i zatre njihova bit.

Prvo su u njegovom skopskom stanu, odjevenog, u cipelama, pronašli Igora Isakovskog. Sjedio je na kauču, udobno zavaljen; jedna rukavica bila je s ove, a druga s one strane odškrinutih ulaznih vrata. Debilan je, istinski uznemirujuć taj žanr pisanja o tuđim smrtima, sve sa hodogramom i pojedinostima, pravljenje priče od smrti, znam. Koga briga gdje su bile rukavice, je li ledilo, što već, kad netko umre, znam, ali te tekstove, ove tekstove, ionako ne pišemo zbog mrtvih nego zbog sebe, ne bi li si barem malo i barem nekako pomogli, kad njima već nikako ne možemo. I tako, te glupe rukavice, jadan detalj, ostaju od tog svestranog, ludog, strasnog, teškog čovjeka s kojim sam u ovim ili onim okolnostima proputovao pola svijeta, nerijetko urlajući jedan na drugoga, po pitanjima „poezije“ ili „života“, i uvijek je Igor bio taj koji je urlao glasnije, gurao dalje, pio žešće i psovao masnije i, koliko tek to opet glupo i otrcano zvučalo, umro je, u četrdeset i četvrtoj godini, baš kako je i živio: zakopao ga je vlastiti pepeo, preraslo ga je i na kraju požderalo vlastito srce. 

Onda su, iznebuha, odmah sutradan, kao obodreni tim gadnim vjetrom u leđa, neki nakazni galioti u vlažno potpalublje strpali Stjepana Gulina, povukli ga za sobom i zakovali za vječno veslo. Šjor Gulin je bio bolestan, bio je i dosta stariji, ali također jedan po svemu strastven i „težak“ čovjek, pjesnik koji se s punim pravom, ne samo pukom gestom već sasvim istinski okrenuo na ljude. Ne bez razloga: ti su se ljudi okrenuli na njega, okrenuli su se svojim čistim rukama na njegov svijet i ispreturali ga do neprepoznatljivosti. Posljednji put kad smo se sreli u Zagrebu bio je aperkatom potkačio najvećeg, najjačeg mladića kojeg je zatekao u tramvaju, i baš po tim ga je kriterijima birao. Njegov motiv je bio jednostavan: Gulin je udarao, i onda mnogo duže udarce primao, jer je u tom trenutku postao sasvim siguran da život nema smisla. Otad smo se viđali samo sporadično, uglavnom na rivi njegovog rodnog Šibenika ili na terasi bifea Jadrija, gdje životi prolaze sporije. I njega je pojelo srce, i to tek nakon što je on temeljito prožvakao njega, i usput ispisao sve one divne i drske stranice na kojima nitko ne griješi ako šuti. 

Potom je dvanaestog od tih odvratnih dana, već nas je u međuvremenu ugrizla zima, utrnuo, iščilio u tišini jer je već nekoliko mjeseci tek tinjao, pred pobunom vlastitih stanica ustuknuo jedan život koji je najveću većinu od svoje sedamdeset i četiri godine gorio upravo zanosnom, raskošnom buktinjom, jednim jedinstvenim, lijepim i ludim, odasvud vidljivim krijesom. Čitav niz banalnih i otrcanih metafora moguće je ovdje naredati: svjetionik, kometa, Prometej, što god, i nijedna nije dovoljno opća, dovoljno široka da posve obuhvati ono što je za poeziju ovih prostora, a i poeziju općenito, onu Poeziju s velikom P, značio Tomaž Šalamun. Jer za nas nekrštene koji samo u poeziji pronalaze ponekad nešto sveto – kvragu, za mene, za vas ne znam i nije me zapravo briga – bio je Šalamun ekvivalent onome gorućem grmu, bio je objava, pjesnička riječ i njezino svjetlo samo. Bolest ga je nagrizla iznenada i brzo i, mada je fizički bio prilično krhak čovjek, nekako kao da i za njega vrijedi ona Kiševa pjesma u spomen Miri Trailović: smrti tu gotovo da je moguće čestitati na dobro obavljenome poslu. Uza svu ironiju, toliko života koliko ga je bilo u Šalamunu još kada smo se posljednji put, tek je možda malo više od jedne godine prošlo, sreli činilo se naprosto nemoguće zatrti, poništiti u tako kratkom roku. Ta je pobjeda, nepobitna i konačna kao što samo smrt može biti, ipak na neki način slaba, upravo Pirova. Pobjegli su nam u ona lovišta pjesnici, ljudi koje smo voljeli, a poeziji, nažalost ili na sreću, do ljudi nikad nije bilo previše stalo. I zato baš ona, ne smrt, koliko god to patetično zvučalo, ona sad kraljuje dalje, sama.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novi list/Wikipedia

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije