BORBA ZA OPSTANAK

Nema povratka na staro

ritn by: Marko Tomaš | 29.04.2021.
BORBA ZA OPSTANAK: Nema povratka na staro
"Honorari za izvorna izdanja i tantijemi od prodaje u zemlji su smiješni; čak i kad puno objavljuješ, od njih jedva da bih si mogao pokriti poštene doručke za čitavu godinu. I u tom kontekstu ima naravno autora koji više prodaju i u tom smislu bolje doručkuju, moguće čak i ručaju od literature, no čovjek radi s onim što ima. A s pandemijom strani su nastupi gotovo beziznimno otkazani, većina prijevodnih naslova je prebačena za nagodinu, globalno književno polje se pritajilo i zbilo redove, tražeći nove modele preživljavanja, ili jednostavno zabijajući glavu u pijesak u nadi da će zastoj što prije proći. Gotovo sve je stalo, a u tom blatu sam zaglavio i ja", tako govori pisac Marko Pogačar u Lupiginoj velikoj analizi utjecaja pandemije na hrvatsku književnost i čitateljske navike. Osim s Pogačarom, razgovaramo i s književnim urednikom Krunom Lokotarom te nakladnicima Seidom Serdarevićem (Fraktura) i Mišom Nejašmićem (Jesenski&Turk).

Koncem zime 2020. godine svijet se zatekao u neobičnoj situaciji. Nesreća koja ga je zadesila bila je jedna od onih rijetkih, uistinu globalnih. Mikroneprijatelj ne poznaje civilizacijske, klasne i ine podijele. Jednako tako ne mari za njih. Jedna od stvari koja je, u toj izrazito nelagodnoj situaciji, posebno šokirala poslovično lakovjerne „obične“ ljude jeste to što se ispostavilo da strukture koje upravljaju svijetom nemaju nikakav plan djelovanja u slučaju da se čovječanstvo suoči sa zdravstvenom krizom globalnih razmjera. Sve ljudske aktivnosti morale su bit zaustavljene kako bi se usporilo širenje novog tipa koronavirusa. Mjere donesene u tom trenutku prihvatili smo bespogovorno. Malo tko je predviđao scenarij toliko crn da podrazumijeva dugoročno promjenu našeg ponašanja i djelovanja. Mnoge gospodarske aktivnosti morale su biti potpuno zaustavljene, uglavnom se radilo o sektoru usluga koje podrazumijevaju izravan, neposredan kontakt među ljudima. S obzirom da su naše poslovne aktivnosti međusobno povezane u novonastalim prilikama svi smo znali da nitko neće biti pošteđen određenih posljedica. Kulturna industrija, u dobrom dijelu svijeta još uvijek velikim dijelom ili potpuno ovisna o državnoj pomoći, bila je samo jedan od sektora koji je morao pronaći nove modele djelovanja kako bi se održala i opstala do vremena kada će se poslovni odnosi vratiti u koliko toliko uobičajene tokove. 

Prošla je cijela godina od prvog šoka kojeg je izazvala pandemija. Godinu dana od prvih paničnih reakcija stvari su manje-više i dalje u točki u kojoj su bile tada – ne znamo ni otprilike kada će se sve vratiti barem približno istim postavkama. Svijet, naravno, nije mogao u potpunosti stati. Nešto se moralo raditi i u potpuno neprirodnim uvjetima. Dapače, pandemija je dovela do situacije u kojoj se stvari više nisu mogle samo odrađivati. Valjalo je mijenjati modele djelovanja, preusmjeravati fondove, smišljati programe prilagođene novim uvjetima, navikavati se na virtualnu komunikaciju, a sve to u uvjetima potpuno izmijenjene komunikacije. Na izvjestan način morali smo svi skupa iznova naučiti komunicirati jer novo okružje nam je pokazalo koliko odnosi ovise o kontekstu. Kako oni privatni, tako i poslovni. 

Dio kulturne industrije za kojeg se čini kako je u permanentnoj krizi svakako je književnost. Književno stvaranje obično se vezuje uz svojevrsnu dobrovoljnu izolaciju, ali veliki je broj aspekata u procesu stvaranja knjige kao proizvoda koji su, kao i kod svih poslovnih aktivnosti, ovisni o socijalnoj interakciji. Da bismo dobili što bolji uvid u to kako i koliko dobro ili loše su se akteri književne „industrije“ snašli u novim okolnostima razgovarali smo s četiri sugovornika čije su uloge u proizvodnom lancu drugačije, ali, osim poznanstva, vezuje ih i to da sudjeluju u organizaciji događaja koji podrazumijevaju kontakt s publikom. Spadaju u red „kulturtregera“ i inicijatora mnoštva književnih programa. Nove okolnosti primorale su ih da budu dodatno kreativni i neke od uobičajenih projekata realiziraju u drugačijoj i za njih potpuno novoj formi. O prvim osobnim i poslovnim reakcijama na suočavanje s pandemijom, projektima koje su pokrenuli i održali na životu tijekom protekle godine te o tome kako vide blisku i nešto dalju budućnost književnosti u Hrvatskoj pitali smo s pisca Marka Pogačara, književnog urednika Krunu Lokotara te nakladnike Seida Serdarevića (Fraktura) i Mišu Nejašmića (Jesenski&Turk).

Na početku smo ih zamolili da se prisjete kako su isprva reagirali na nove okolnosti te kakvi su im dojmovi o tome kako su se u cijeloj situaciji snašle njihove kolege i kolegice i da nam odgovore kako uopće vide cijelu scenu kroz proteklih godinu dana svojevrsne društvene nenormalnosti.

„Iako nas je pandemija na ovaj ili onaj način zakačila gotovo beziznimno i sve, čak i one posljedice koje je moguće mjeriti dosta univerzalno i globalno odrazile su se na pojedince sasvim različito, s obzirom na čitav niz parametara i konkretni mikro-kontekst. Tako da bi se koliko je to moguće čuvao poopćavanja i pokušao odgovoriti iz osobne perspektive. Uopćavanjem i analizom posljedica, a čini se i njihovim učinkom, ionako ćemo se baviti još godinama“, govori nam Marko Pogačar, objašnjavajući kako se za njega osobno poprilično radikalno promijenilo gotovo sve

Marko Pogačar
"Gotovo sve je stalo, a u tom blatu sam zaglavio i ja" - Marko Pogačar (FOTO: Lupiga.Com)

„Već niz godina moj život se odvija većim dijelom na putu, a od tog neprestanog kretanja u solidnoj mjeri ovisi i ekonomija mog vlastitog književnog života i života od književnosti. Honorari za izvorna izdanja i tantijemi od prodaje u zemlji su smiješni; čak i kad puno objavljuješ, od njih jedva da bih si mogao pokriti poštene doručke za čitavu godinu. I u tom kontekstu ima naravno autora koji više prodaju i u tom smislu bolje doručkuju, moguće čak i ručaju od literature, no čovjek radi s onim što ima. A s pandemijom strani su nastupi gotovo beziznimno otkazani, većina prijevodnih naslova je prebačena za nagodinu, globalno književno polje se pritajilo i zbilo redove, tražeći nove modele preživljavanja, ili jednostavno zabijajući glavu u pijesak u nadi da će zastoj što prije proći. Gotovo sve je stalo, a u tom blatu sam zaglavio i ja. U posljednjih 15 godina nisam ni približno toliko dugo bio na jednom mjestu, i morao sam prisilno naučiti mirovati, što možda i nije loše. A spletom okolnosti drugi se val poklopio s početkom prestižne književne rezidencije, koja mi je sve ovo neopisivo olakšala. Ukratko, promjena je u mom slučaju bila moguće radikalnija nego kod nekih drugih kolega, ali sam imao sreću da posljedice ne budu razorne. Iz dana u dan, ipak, pokušavam iz njih nešto naučiti“, otvoreno će ovaj nagrađivani književnik.

Književni urednik Kruno Lokotar ustvrdit će da je pandemija što se tiče uredničkog posla pogodovala urednicima, jer je zbog nemogućnosti promocija koje odnose znatan dio vremena, omogućila vrijeme potrebno da se „čovjek udubi u tekstove i komunikaciju“ s njihovim autorima što se ionako radi mailom.

„No, pitanje je kako će pandemija utjecati na cijelu scenu, vidljivost, prodaju, pa utoliko, koliko će izdavača biti u stanju zadržati svoj ritam objava i ispunjavanje poslovnih planova, a urednika – opseg poslova, jer urednički poslovi su skromno plaćeni pa ih se mora dosta odraditi tijekom godine. Kratkoročno: autorima je ova situacija pogodovala jer im je dala malo vremena, izdavačima sigurno ne, a dugoročno će sigurno biti štete za sve. Takva situacija je u prvi mah donijela stanovitu paniku, svi smo se počeli baviti futurizmom, a njega u Hrvatskoj nema bez turizma. Oko perspektive uredničkog posla strepim na dnevnoj bazi. Osobno imam više ponuda za posao nego što ih mogu prihvatiti, ali vrlo je teško zadržati ovaj radni ritam, istodobno se obnavljati kao radna snaga, učiti i biti u toku sa svime što se zbiva i globalno i lokalno. Istodobno, urednici kao zanimanja su u nestajanju, i to je tema koja zaslužuje veliki esej, jer i jest velika priča, ima veze s novim dobom i duhom, društvenim mrežama, medijima, ne samo s knjigama, s manjkom autoriteta i hijerarhije generalno, tekovinama postmoderne, i novih medija i digitalnih konfiguracija. Osobno me je ova situacija malo i prestrojila, počeo sam razmišljati i razvijati neke složenije projekte i iskušavati se u žanrovima u kojima nisam, a koji su načelno profitabilniji od književnosti. No, što će od svega biti, to ćemo tek vidjeti“, smatra Lokotar.

Kruno Lokotar
"Živ kontakt s publikom je za mene nezamjenjiv" - Kruno Lokotar (FOTO: Lupiga.Com)

Mišo Nejašmić iz izdavačke kuće Jesenski&Turk otkrit će nam kako mu je u trenutku proglašenja pandemije odmah bilo jasno da novu situaciju treba prihvatiti kao izazov, odnosno da mora napustiti uobičajene modele i dotadašnje planove. Stoga je, kaže. krenuo prikupljati relevantne informacije i preispitao sve ono što radi te ubrzano počeo to „preoblikovati kroz novi kontekst“ oslanjajući se više na domišljatost nego na dotadašnje iskustvo. 

„Sve je usprkos zatvaranju bilo tako dinamično da atmosfera što se posla tiče ni u jednom trenutku nije bila loša. 'Novi“ oblici rada bili su izazovni i nisu ostavljali puno prostora za žalom ili depresijom“, kaže Nejašmić.

Njegov kolega iz izdavačke kuče Fraktura, Seid Serdarević, nadovezat će se objašnjavajući kako je pandemija sve njih dočekala nespremne.

„Ali, kako kaže davna akcija, Ništa nas ne smije iznenaditi, pa smo odmah krenuli u preslagivanje planova i izradu više scenarija. Mislim da smo već i prije potresa 22. ožujka složili više planova ovisno o razvoju situacije, a i cijelo vrijeme smo se prilagođavali. Na kraju je ispalo da smo samo nekoliko knjiga prebacili za objavljivanje iz 2020. u 2021. godinu, S većinom autora i suradnika smo bili, rekao bih, i u intenzivnijem kontaktu nego inače, a isto je bilo i s cijelim timom. Jest da je ispočetka dobar dio tih sastanaka bio u digitalnom okuženju – Zoom, više telefoniranja nego inače i tako dalje – ali je to dobrim dijelom funkcioniralo. Naš posao je zapravo samotan, i pisaca, i prevoditelja, i urednika, tako da taj rad od kuće nije nešto što nas je sasvim šokiralo. Ono što jest nedostajalo, to je živi kontakt, promocije, festivali, šušur koji ide uz to, druženje i s autorima i publikom. Naravno da sada nakon više od godine dana u toj priči povuci-potegni, otvori-zatvori, svima postaje naporno, i vidi se da živi kontakt ništa ne može zamijeniti. Jasno je da za neke stvari trebamo više vremena i da smo mnogo umorniji od buljenja u ekran, i da je kemiju koja je potrebna da se dogode i kreativni programi i osjećaje koji se javljaju kada je riječ o umjetnosti nemoguće prenijeti putem tehnologije“, ističe Serdarević koji je na samom početku pandemije i prisilne izolacije odlučio publici pričati priče, i to kratke priče o knjigama.

Jedan od neobičnih poslovnih poteza i važnijih književnih događaja u Zagrebu i Hrvatskoj u protekloj godini svakako je bilo otvaranje knjižare Fraktura kao potpuno novog projekta u širokom dijapazonu Frakturinog djelovanja na književnoj sceni. Naravno, pitali smo Serdarevića da nam približi iskustvo povlačenja tog, u danim okolnostima, suludog poslovnog poteza

„Što se knjižare tiče, taj projekt smo dugo planirali i zapravo smo više godina tražili prostor koji bi odgovarao ideji što za nas knjižara jest, ne samo mjesto na kojem se prodaju knjige, već prije svega mjesto na kojem se razgovora o knjigama i s ljudima koji rade u knjižari. Naravno, uz programe koji se događaju u knjižari, mjesto koje će i izborom knjiga, a i izgledom prostora, biti drugačije. Tako da kada smo napokon našli prikladan prostor u Ulici Kneza Mislava 17 i potpisali ugovor o najmu u siječnju 2020. godine, nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir. Malo smo izmijenili prvobitne ideje, oko adaptacije prostora, ali smo intenzivno za prvoga lockdowna radili na uređenju prostora i otvorili ga 4. srpnja. S još nepunom godinom poslovanja i s obzirom na sve okolnosti iznimno smo zadovoljni“, odgovorit će nam Serdarević, napominjući kako je reakcija čitatelja, publike i kupaca bila izvanredna. Po njegovom mišljenju stvoreno je mjesto u gradu koje je prepoznatljivo kao mjesto književnosti i knjige, kao mjesto na kojem se održavaju promocije i, ne najmanje važno, kao mjesto kamo se može doći i razgovarati o knjigama. 

Iz realnog prostora puno se stvari proteklih godinu dana preselilo na internet. S obzirom na periode totalnog zatvaranja dobar dio prodaje knjiga preselio je online. Bilo je puno glasova koji su pričali o svojevrsnom „bumu“ prodaje knjiga preko online knjižarskih platformi. Mišu Nejašmića vlasnika najstarije online knjižare, za internetsku epohu gotovo drevne institucije Superknjižare, pitali smo koliko ima istine u tim „glasinama“, kakvo je bilo iskustvo selidbe cijelog jednog književnog sajma poput Interlibera u virtualni prostor te je li njegova nakladnička kuća, Jesenski&Turk, uspjela realizirati proizvodne planove zacrtane prije doba nove nenormalnosti. 

„Superknjižara je među prvim internetskim knjižarama, u kontinuitetu najstarija živuća platforma za prodaju knjiga preko interneta u Hrvatskoj. U dvadeset godina, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, funkcioniranja uz sve krize i izazove i dalje je vodeće mjesto nabave knjiga iako izložena mnogim konkurentskim izazovima. Samo u prošle dvije godine otvoreno je više 'internetskih prodajnih mjesta' s knjigama nego od nastanka interneta do tada. Zahvaljujući epidemiološkim okolnostima značajan dio prodaje knjiga privremeno se preselio na taj kanal. Zajednica nakladnika i knjižara ga je također iskoristila kako bi barem jednim djelom nadomjestila nemogućnost održavanja Interlibera i smanjenu posjećenost 'zemaljskim' knjižarama kako bi nakladnici i knjižari održali prodaju knjiga i učinili ih dostupnim. Projekt 'Knjiga svima i svuda' nastavit će vjerojatno kao ekstenzija kad se jednog dana vratimo uobičajenim obrascima“, kaže Nejašmić, koji smatra da su, unatoč okolnostima koje je njegova izdavačka kuća prolazila proteklih godina, uspjeli realizirati najveći dio izdavačkih planova. Reći će da je zadovoljan i zahvalan svima koji su im u tome pomogli. 

Jedan od ključnih ljudi u realizaciji pratećeg književnog programa Interlibera koji je prošle godine dobio prigodni naziv „Knjiga svima i svuda“ bio je Kruno Lokotar. 

„To je bio divan projekt koji je vidovito priredila zajednica nakladnika i izdavača pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, što govori da HGK nije nužno parazitska ustanova. Imam iskustva u raznim medijima, ali nova situacija, 'onlajnizacije' i snimanja događanja je zahtijevala neka nova promišljanja i domišljanja, te iznad svega, vojničku disciplinu, dobru bateriju u mobitelu, razvijen pregled scene, kvalitetne suradnike i brzinu u organiziranju i realizaciji projekta. Snimili smo četrdesetak priloga u sedam dana, od toga 19 za HTV, s pripadnom kvalitetom. Morao sam u kratkom roku osmisliti i neke TV formate, napisati scenarije za njih, onda tu svoju viziju prenijeti sudionicima i realizatorima. Bilo mi je drago to raditi, taj stresni izazov je na kraju uspješno okončana - njime su bili zadovoljni i nakladnici, i autori, i publika, i politika. Najvažnije je to što sada imamo nekakve TV formate koje bi prvom prilikom trebalo dalje razvijati, snimati, jer ostaju zauvijek, eto ih na YouTubeu Zajednice nakladnika i knjižara i vrlo su pogodni za TV re-emitiranje, šeranje, promoviranje autora pred potencijalnim stranim nakladnicima, čim ih netko titla, a to je manji posao“, sumira Lokotar silom prilika novonastale poslove oko programa „Knjiga svima i svuda“.

Prateći književne programe dobili smo dojam kako javni i mainstream mediji nikada ranije nisu bili toliko otvoreni za emitiranje i promoviranje kulturnih sadržaja. Lokotar će primijetiti kako je pandemija u prvi plan kao prodajna mjesta izbacila web-shopove knjižara, koje neki izdavači do tad nisu ni imali. Mišljenja je da je ta izravna komunikacija kupca s izdavačima najviše pogodila knjižare i da ih dugoročno oštećuje, ali manje nego činjenica da se udžbenici više ne prodaju u knjižarama, što je potez koji je za našeg sugovornika „kulturocid koji je zabio šaku čavala u ljesove knjižare“, jer će, pojašnjava, dugoročno ostati ožiljci, s obzirom da će knjižara i dalje biti, no da je „onlajnizacija“ svega trend koji neće stati.

„Živ kontakt s publikom je za mene nezamjenjiv, pred kamerama sam mutav, samo ljudi u meni bude eros. Idealno bi bilo žive nastupe, s pripadnom atmosferom i publikom, snimiti i montirati snimku, pa je onda naknadno još dići na mreže, u tu veliku arhivu koju je pandemija nesluženo obogatila. Mediji su na krizu reagirali kako su znali i umjeli: smanjio se broj događaja, putovanja, nametnula se tema pandemijska, ali jest ostalo malo više prostora i vremena kod publike, a to je ono što je vrlo bitno i što se ispušta u svim procjenama i debatama o tome zašto ljudi manje čitaju, pa je i moj dojam da je umjetnost dobila više prostora. Dapače, da su novine sada objavljivale malo duže i ozbiljnije tekstove, kao nekad“, tvrdi ovaj književni urednik.

Zanimala nas je i reakcija publike na nove formate književnih predstavljanja, a za pandemijsku sudbinu manifestacije „Goranovo proljeće“ koja je na neki način omeđila prvih godinu dana našeg života uz nezvanog virusolikog gosta, upitali smo Marka Pogačara, koji je predsjednik Odbora Goranovog proljeća.

On kaže kako period od jedne ili dvije godine malo znači za vidljivost i simbolički kapital manifestacije koja se bliži svome šezdesetom izdanju, a da je Goranovo proljeće u tom dugom periodu prošlo kroz mnoge metamorfoze i ipak zadržalo svoju središnju poziciju u domaćem pjesničkom polju, svježinu živih pjesničkih glasova i – ne manje važno – svoj slobodarski duh

„Prošle godine morali smo otkazati svega tri ili četiri dana prije početka, kada je mašinerija koja je kroz četiri dana trebala ugostiti preko 40 gostiju iz više od 15 zemalja u tri hrvatske regije i nešto više mjesta i gradova bila posve spremna. Proljeće smo zaista prošle godine zakočili ručnom: neki pjesnici iz daleka već su kretali na put. Dodjelu nagrada i druženje s domaćim pjesnikinjama i pjesnicima na kraju smo uspjeli uživo održati u Lukovdolu u lipnju, dok samo ostale programe izveli online te uz hvalevrijednu suradnju i podršku 3. programa Hrvatskog radija i HTV-a i njihovih kućnih ekipa. Ove godine morali smo na slične scenarije biti spremni. Predstavljanje finalista odradili smo iz improviziranog studija, u suradnji s klubom Booksa, nagrade smo na tradicionalni datum uspjeli – iako bez školaraca i publike – dodijeliti u Lukovdolu. Radijske i TV suradnje idu paralelno i nadamo se da ćemo te formate zadržati i nakon pandemije. U posljednjih tridesetak godina nikad ovoliko poezije, pogotovo mlađe, čini mi se, nije bilo prisutno na javnim servisima. Okolnosti su prisilile obje strane da drugačije promišljaju svoje programe i publike, i u tom se kontekstu desila neka pozitivna sinergija koja, između ostalog, podiže vidljivost pjesništva izvan njegovih tradicionalnih niša, i koju ćemo nastojati produbiti i zadržati. Ipak, nadamo se da ćemo dobar dio standardnih programa, prije svega onih u Zagrebu i Rijeci, uspjeti na ovaj ili onaj način realizirati uživo. Goranovo proljeće trajat će čitave godine; uzimajući u obzir hirove virusa, ali nikako pod njegovom dirigentskom ili bejzbolskom palicom“, najavljuje predsjednik Odbora Goranovog proljeća.

Iako egzaktni podaci o tome ne postoje, ali u književnim se krugovima od samog početka pandemije govorilo o mogućnosti da novi uvjeti života, smanjena socijalna interakcija prije svega, mogu dovesti od toga mnogi ljudi posegnu za knjigom kao potencijalnim izvorom zabave i „kraćenja vremena“. Naše smo sugovornike pitali jesu li ipak dobili kakav takav uvid u to da li je čitateljska publika narasla tijekom perioda u kojima nam je gotovo u potpunosti bilo onemogućeno družiti se pa smo bili primorani prijateljevati sa serijama, filmovima, drugim televizijskim sadržajima, glazbom i knjigama. 

„Nemam pouzdane podatke da relevantno odgovorim na ova pitanja, pa mogu govoriti samo o dojmovima. Više knjižničara mi je reklo da je skočila posudba, više izdavača da je pala prodaja knjiga. Postoje alati da se ovo drugo amortizira, no volio bih da se razmišlja dugoročno, da se rješava, a ne samo krpa. Nikada nema povratka na isto, na staro, i bez pandemije smo svjedočili nevjerojatnoj akceleraciji vremena i sadržaja. Usporavanje je moguće, ali prije toga treba riješiti problem povećanja populacije, konzumerizma … A to su globalne stvari koje je vrlo teško i taknuti, jer svijet je lopta šarena i velika, a okreće se sve brže, premda stari“, reći će nam Lokotar.

Pogačar također ističe da nema uvida po tom pitanju, barem ne onih koje bi mogao empirijski potkrijepiti, jer nije vidio nijedno relevantno istraživanje koje bi konkretnije utemeljilo spomenute spekulacije. 

„Naravno, to ne znači da ono ne postoji, ali nisam se trudio da ga pronađem. Ja sam osobno zadnjih mjeseci čitao više no ikada, jer mi se ekonomija i organizacija vremena radikalno promijenila. Godinama čitam intenzivno, opsesivno i strastveno, ali i u diskontinuitetu, isprekidano, stihijski; kao da vrijeme za čitanje na neki način od samog sebe kradem, borim se za njega. U protekloj sam si godini nakon dugo vremena mogao priuštiti, pa na neki način i uopće konceptualizirati to da satima i satima u komadu mogu sjediti u fotelji i prepustiti se nekom tekstu. Ne znam zapravo kad sam zadnji put uopće u kući imao fotelju. I to je sjajan, divan osjećaj, ta uronjenost u knjigu, poremećaj u svakodnevnom satu, potpuni prelazak u temporalnost teksta, gubljenje u njemu. Nisam to u toj mjeri i na taj način osjetio, moguće, još od djetinjstva. No ta je čitalačka mirnoća došla tek s drugim valom; prvog pandemijskog proljeća, uz sve inicijalne nepoznanice i neizvjesnosti, jako mi se teško bilo skoncentrirati na tekst i čitao sam gotovo samo nužno. Na pisanje sam se mogao usredotočiti, na čitanje teško i nikako, usprkos prividnoj dostupnosti vremena“, otvoreno će Pogačar, dok će se Seid Serdarević nadovezati s razlikama između web-prodaje i prodaje u knjižari, koje se tek sada vide i koja su dva različita posla

Seid Serdarević
"Ako se ne nudi kvalitetan sadržaj, bilo u novinama, na portalima, u knjižarama, kazalištima, kinima ... onda je teško očekivati da će ga ljudi i pronaći" - Sied Serdarević (FOTO: Fraktura)

„Knjižara je pritom, naravno, življe mjesto, mjesto interakcije, razgovora, mogućnosti da čitatelji lakše otkriju i nešto skrajnuto. Dok je internetska prodaja, a to potvrđuju i razgovori s kolegama u inozemstvu, ona koja najbolje prodaje mainstream. Mene je tijekom prošle godine pozitivno i najljepše iznenadio povećan interes za poeziju. Ali jednako tako ono što se pokazalo, čim je poezija kod nas u knjižari izložena ravnopravno s romanima, onda i njezina prodaja raste. Svi mi gledamo ono što nam je ponuđeno, izloženo, i prvo posežemo za tim, pa se tu iznova postavlja pitanje tko formira ukus - konzumenti ili oni koji nude sadržaj. Odgovor je, naravno, dvojak, ali ako se ne nudi kvalitetan sadržaj, bilo u novinama, na portalima, u knjižarama, kazalištima, kinima ... onda je teško očekivati da će ga ljudi i pronaći, a onda i razvijati. Pa tako ako stalno svugdje budemo gurali ideje i teze o tome da npr. cjepivo nije dobro, onda će ljudi to i vjerovati“, objašnjava prvi čovjek Frakture.

Naši su sugovornici prirodom posla ljudi tzv. Guttenbergove galaksije. Prošle godine kontakt s kolegama, kupcima knjiga i publikom književnih promocija i festivala preseljen je na internet. Ispada da se nekako moramo vraćati na temu izgledne, a donekle i neminovne budućnosti potpune selidbe svih književnih sadržaja u virtualni prostor koji će se i sam sigurno mijenjati kroz godine. Morali smo naše sugovornike vratiti u pravu stvarnost, onu virtualnu gdje su tijekom protekle godine krenuli seliti svoje djelovanje u mjeri većoj nego su to ranije uobičavali.

„Mislim da je velik broj nakladnika i autora odlično iskoristio nove kanale u prezentiranju i promociji svojih knjižnih uradaka te ih višestruko učinio dostupnim nego prije i da to ostavlja dojam o rastu broja događaja, prodanih naslova ... Dobra strana ove pandemijske situacije je što su skoro svi događaji dostupni preko internet platformi i društvenih mreža. Uvjeren sam da postpandemijsko razdoblje neće biti usporedivo sa predpandemijskim i da će standardi morati biti viši da bi se doprlo do potencijalnih čitatelja i kupaca knjiga, no to je velika tema koja traži puno više prostora i znanja nego li ga ja mogu pružiti u ovom odgovoru“, kaže Nejašmić.

Nešto više o tome kako to u praksi izgleda reći će nam njegov kolega iz Frakture.

„Što se online i tzv. digitalne transformacije tiče, to je nešto što je on going proces, čime se mi bavimo od samih početaka. Svoju digitalnu transformaciju započeli smo i odradili 2017. i 2018. godine, tada smo integrirali web i erp sustav, posvetili se prodaji online više negoli prije, oformili tim ljudi koji se bavi digitalnim sadržajem. Prošla godina je neke procese ubrzala i donijela možda nešto više digitalnog sadržaja. Pokrenuli smo F-magazin te je nešto što smo prije rudimentarno imali na blogu sada ondje, tamo se mogu naći i intervjui s autorima i prevoditeljima, niz preporuka, kritika, eseja, tekstova, ali i izvadaka ili ulomaka knjiga koje smo objavili ili ćemo tek objaviti. S knjižarom smo uspjeli zapravo ostvariti i ideju da imamo studio, tako da iz nje uspješno prenosimo uživo s više kamera sve naše događaje, pa su oni dostupni na našem YouTube kanalu, i to sada kao vrhunski producirane live emisije, snimane s više kamera“, nabraja Serdarević.

Naglasit će kako je internetska prodaja prošle godine porasla jer su i okolnosti bile takve, ali da je Frakturi ona bila vrlo jaka i u vremenu prije pandemije. 

Pogačar pak smatra kako je to vjerojatno donekle i generacijsko pitanje, odnosno pitanje senzibiliteta i odnosa prema društvenim mrežama te pripadajućim tehnologijama općenito. 

„Dobar dio kulturne reprezentacije, alata i mehanizama književne scene se dobrano prije pandemije preselio u virtualnu sferu. Samo po sebi je to sasvim OK, ne vidim ništa nužno loše u tome i to je očito smjer u kojem će stvari ići, sasvim moguće i u mnogo radikalnijem smislu. U pitanju je jednostavno još jedna tehnološko-medijalna promjena u nizu, moguće tek nešto brža i sveobuhvatnija; u pravom smislu paradigmatska. Međutim, uopće mi se ne sviđa način na koji se te stvari odvijaju i klima koja u tim virtualnim čaršijama dominira. Meni to uopće nije blisko i uopće ne sudjelujem u tom tipu nečega što se meni osobno nadaje skoro isključivo kao književni paraživot, a istovremeno sam svjestan da je to postao sam sukus 'književnoga života' danas. No to je moj lični problem. Kao autor ne namjeravam sudjelovati u virtualnoj licitacijskoj (para)ekonomiji raznoraznih likea, srdaca, komentara i shareova i sve mi je to duboko i iz temelja antipatično. S druge strane, kao voditelj velike javne književne manifestacije nemam luksuz da tu sferu posve ignoriram. Što se tiče samih virtualnih programa, neki od modela svakako imaju svoje nemale prednosti i vjerujem da će neki od njih, posebice oni hibridni, opstati i u nekom 'novom starom normalnom'. Posebno me ipak zanima uloga javnih medija u kulturnoj reprodukciji, mislim da se na tom planu može učiniti mnogo. Čekam, ipak, žive nastupe i događaje“, govori Pogačar uz nadu da će se dinamika živih programa što prije ponovno uspostaviti

S obzirom na činjenicu da je dijelom organizacije raznih književnih „živih“ formata Krunu Lokotara pitali smo da li je upućen u sudbinu nekih poznatih festivala i programa koji se protekle godine nisu održali. U tom svjetlu neke do naših sugovornika pitali smo i za osobne strahove vezane uz puku egzistenciju u promijenjenim okolnostima djelovanja kada mnoge „uhodane sheme“ nisu bile iskoristive. Druge smo pak pitali u kojem su obliku i s kakvim rezultatima uspjeli realizirati sada poznate književne programske platforme poput Mediteranskog festivala knjiga i Festivala svjetske književnosti.

„Mnogi su programi otkazani, i neki u kojima izravno sudjelujem, splitski Pričigin, recimo. Neki će sigurno pasti kao žrtva, ali valjda će oni preživjeli poraditi na tome da budu bolji. Neki novi će se sigurno izroditi, u formatima koji će biti mutirani s novim saznanjima o publici i percepciji“, mišljenja je Lokotar.

Nejašmić će dodati kako je Mediteranski festival knjige jedan od rijetkih sajmova knjiga u svijetu koji se održao u „izvornom“ obliku od početka pandemije, a da je organizacija za njegov tim bila super izazov u svakom segmentu planiranja i izvedbe. 

„Uspjeli smo osigurati financiranje povećanih troškova, redizajnirati ga u skladu sa svim epidemiološkim zahtjevima i održati ga besprijekorno pridržavajući se svih mjera koje su bile postavljene od Nacionalnog i lokalnog stožera te na zadovoljstvo skoro 8.000 posjetitelja održati sve programe u sjajnoj atmosferi. Summa summarum, financijski, kulturološki, psihološki izuzetno uspješan poduhvat vrijedan napora i stresa“, prisjeća se Nejašmić lanjske sezone i najavljuje da se ove godine spremaju to ponoviti i, po mogućnosti, napraviti još pokoji iskorak.

Mišo Nejašmić
"Neki su se dobro snašli te usprkos okolnostima čak i prosperirali, dok su drugi zabilježili ozbiljne padove u prodaji i plasmanu" - Mišo Nejašmić (FOTO: Edi Matić)

O Festivalu svjetske književnosti govorit će nam Serdarević, koji je zajedno sa svojom organizacijskom ekipom odmah po proglašavanju pandemije razradio više mogućih scenarija, ali već u travnju prošle godine bilo im je sasvim jasno da će sve morati odraditi hibridno, samo pitanje u kojem obliku. 

„Takve je hibridne programe zapravo izuzetno zahtjevno raditi i provoditi, i oni su odrađeni dobrim dijelom zahvaljujući i velikom entuzijazmu. Tu više nisi samo festivalski producent, već postaješ i TV producent i još niz novih stvari se radi koje su potrebne da sve bude kako treba. To, naravno, zahtijeva ne samo povećan ljudski angažman već i financijski. Tako da mislim da je ovo duplo održavanje (uživo plus televizijski i online prijenosi) dugoročno neodrživo bez dodatnih sredstava i ljudi. Lijepo je imati mogućnost iz svoje sobe pogledati bilo koju književnu zvijezdu, no to nije isto kao i biti uživo na događanju, i to ne samo publici, već i autorima, moderatorima, organizatorima, svima … Energija, ma što Tesla mislio o tome, koju mi ljudi prenosimo nevjerojatna je i neprenosiva na daljinu preko ekrana. Ona nam daje nove misli, smijeh, plač, veselje, sreću, sve to nam je potrebno da bismo se osjećali istinski živima, a festivali daju upravo taj slučajni susret, pogled, neko zaljubljivanje, otkrivanje nečega novoga. Entropija, slučajnost, organizirani kaos ono je što volimo kod festivala, koncerata, sajmova, i to nikakav virtualni svijet neće i ne može nadoknaditi ni zamijeniti“, rezimira Serdarević.

Što se tiče nesigurnosti privređivanja svojim poslom, Pogačar kaže da je na to pristao u startu i kako je to inauguralna premisa profesionalnog ulaska u književnost kod nas. 

„Ekonomska logika istog poslovično je krhka, nedovoljno institucionalno poduprta i zaštićena u iole dugoročnom smislu i zapravo iz temelja pogrešno postavljana. Sistem u ovoj krizi jest reagirao određenim potporama i zakrpama, i ti pokušaji ad hoc regulacije su svakako bili od pomoći. Možda konačno i pandemija bude kamenčić u mozaiku čekića koji će razbiti ideju da književna proizvodnja u našem kontekstu može biti tržišna niša, ili stvar tržišta uopće. Da, to jest ideološko pitanje par excellence, ali radi se o ideološkom, političkom tumačenju matematike, koje se svodi na to jeste li ili niste spremni na ozbiljno ulaganje javnog novca u to da relevantnu književnu proizvodnju uopće imamo. Apsolutno je očito da na „tržištu“ ne bi mogli opstati hrvatski film, hrvatsko kazalište, hrvatski ples ili ozbiljna glazba, i da bez javnog financiranja oni u principu ne bi postojali na profesionalnoj razini. Ista je stvar s hrvatskom književnošću, samo se to još uvijek nekako, ne bez namjere, sistemski previđa. Tom pogubnom romantiziranju književnosti kao samoodrživog 'pogona strasti' treba što prije stati na kraj. Treba priznati stanje, činjenicu da je odluka politička, ali onda i prihvatiti konzekvence odabranoga puta. Dugoročno, to bi moglo biti 'da' ili 'ne' ideji profesionalnog pisca kod nas. Pandemija, uz sve skrupule da bi to moglo zvučati naprosto cinično, može biti i katalizator nekih nužnih pozitivnih procesa“, nada se Pogačar.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2021. godinu proglasilo je godinom čitanja. Što o perspektivama književne produkcije i scene uopće misle naši sugovornici te koje zahvate vide nužnima kako bi došlo do promjene opće percepcije knjige u hrvatskom društvu ono je što smo ostavili za kraj uz želju da našim čitateljima preporuče neki naslov ili događaj iz ovogodišnje književne produkcije. No, posebno nas je zanimala generalna ocjena kakvom se hrvatska književna scena pokazala u proteklom razdoblju koje je bilo izrazito izazovno za sve nas na poslovnom i privatnom planu. U svemu razliku ipak čini živimo li ravnodušni u zapuštenom blatnjavom krajoliku ili se borimo za opstanak u živom blatu. A možda je ipak svejedno. Jedno je sigurno, vremena su konfuzna ali život uvijek nađe način da se održi. Koliko su književnost i kultura uopće bitni za čovjeka novog doba ostaje nam da vidimo. 

Godina čitanja
Ova godina je proglašena godinom čitanja (FOTO: Ministarstvo kulture)

„Činjenica je da mlade generacije zaziru od knjige kao objekta, a druga da su digitalni mediji učinili svoje i plastiku njihova mozga drugačije konfigurirali. Za uspjeh u budućnosti trebat će imati obje sposobnosti: i kritičkog čitanja i razmišljanja, sposobnosti da se ovlada dužim tekstovima, i digitalnih multitaskinga, novog razvitka AV kulture, oralne memorije … Odavna tvrdim da se navike i praksa te čitateljske tehnike razvijaju u mlađoj dobi, da je to problem Ministarstva prosvjete koje mora biti u bliskom dosluhu s drugim ministarstvima, u prvom redu znanosti i kulture i medija. To je dugoročan posao koji će sigurno dati učinka, krene li ga se rješavati. Vaninstitucionalni programi su važni, ako i institucionalni, samo ih treba podržati, oni su načelno svježi, no ne uvijek i ne nužno“, kaže Lokotar.

Nejašmić naglašava kako su iskustva njegovih kolega različita, jer neki od njih su se dobro snašli te usprkos okolnostima čak i prosperirali, dok su drugi zabilježili ozbiljne padove u prodaji i plasmanu.

„Nadam se da će to prebroditi. MFK, Interliber i vRIsak vremenom su postali, uz svoje specifičnosti, kvantitativne i kvalitativne razlike, konkurentni s najvećim književnim sajmovima i manifestacijama u regiji, a u različitim oblicima uspjeli su se održati i tijekom protekle godine. A ne bih ništa posebno izdvajao od naslova već u duhu ovogodišnje Noći knjige ukazao na 'ljekovitu moć knjige' te pozvao sve da budu ustrajni u održavanju svoje navike čitanja literature koja ih čini sretnijim i pametnijim“, zaključit će direktor nakladnika Jesenski&Turk.

Serdarević će za kraj ustvrditi da su se svi u ovom poslu pokazali žilavima i otpornima

„Nismo korov, ali nas se ne može tako lako istrijebiti. Nekako se pokazuje da je i književnost, pisanje i pripovijedanje priča, poezija, nasušna ljudska potreba, nešto što nam je svima zapisano u genetskom kodu, ta želja i strast prema umjetnosti i umijeću stvaranja jest ono što nas odvaja od ostalih živih bića, tako da se ne bojim za nas ni kratkoročno ni dugoročno. Problematičan je način na koji ćemo riješiti te nakupljene strahove, kako ćemo sve to izraziti, a najbolje je pokušati sebe i druge shvatiti kroz lijepu književnost. Ona nas tjera da postavljamo pitanja, da razmišljamo, razvijamo empatiju i zato je čitanje knjiga, lijepe književnosti, važno i bitno, i zato je to jedinstveno iskustvo nemjerljivo s drugim iskustvima. Što se novih naslova tiče, bit će ih kao i svake godine osamdesetak, a među brojnima bih izdvojio nove priče Olge Tokarczuk, fascinantan roman 'M' Antonija Scurattija, novog Georgija Gospodinova, Jaumea Cabréa, Manuela Vilasa, Columna McCanna – da nabrojim samo nekoliko veličanstvenih prijevodnih autora. Od domaćih očekuju nas, između ostalih, novi romani Ivane Sajko, Gorana Ferčeca, Josipa Mlakića, poezija Monike Herceg, Dinka Telećana, Mirka Božića, Olje Savičević Ivančević … Naravno, to su samo neki od autora koje objavljujemo. Svega toga ne bi bilo bez naših prevoditelja, autora, dizajnera, urednika, cijeloga tima ljudi, a ovako kada treba nešto izdvojiti, uvijek netko promakne“, najavljuje Serdarević, uz informaciju da su ove godine u Frakturi objavili već više od trideset novih naslova, te obećava da će do kraja godine taj broj biti višestruko veći.

Posljednju riječ u ovom tekstu dat ćemo Pogačaru koji ne nudi neku svijetlu perspektivu.

„Što se hrvatske književne industrije tiče, čini mi se da je njezino pandemijsko funkcioniranje poprilično precizan odraz onog standardnog: izobilje poluproizvoda, šlamperaja, nemogućnosti da se i milimetra iskorači iz vlastitih cipela i vidi dalje od vlastita nosa i perpetuacije tko zna kad i tko zna kako ustoličenoga književnog besmisla, i tu i tamo, tek mjestimice nešto zaista vrijedno, novo, pronicljivo, izazovno. Sve u svemu, ne-imbecilnim smo se počeli zadovoljavati, jedva prosječno proglašavati briljantnim. Vjeran portret sveukupnoga bespuća hrvatske društvenopolitičke zbiljnosti. Portret koji kao da su slikali Anselm Kiefer ili Zoran Mušič“, zaključuje Pogačar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije