Na današnji dan 1882. godine rođen je James Joyce, tim povodom donosimo vam tekst objavljen u knjizi "O književnosti i piscima" Predraga Fincija

Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život mu je njegov rodni Dablin bio centralno mjesto (i kada je u njemu živio, i kada je iz njega odlazio, i kada je o njemu pisao, i kada je o njemu mislio), a cijeli život putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. 

I u književnosti je Joyce prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Napisao je malo, ali je ono što je napisao značajno, veliko. Njegovi Dablinci su dug njegovom porijeklu, a njegov „Portret umjetnika u mladosti“ njegovo odrastanje. 

Svoj posljednji roman „Fineganovo bdijenje“ je pisao dugo. Više puta sam pokušavao pročitati tu lingvističku noćnu moru, uvijek me najprije oslobađanje tog istodobno osobnog i univerzalnog jezika fasciniralo, a onda zamaralo. Pa sam sebi rekao: moje ludilo ne može da se nađe u njegovom, i odustao. 

Joyceov najpoznatiji roman „Uliks“ je pak dokaz da književnost nije dani koncept, nego je uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci. Joyce je u njoj sve promijenio da bi sve ostalo isto. Napravio je hrabri eksperiment, s kojim će ubuduće biti uspoređivan svaki drugi, napisao na potpuno novi način povijest književnosti, napravio od nje svojevrsnu parodiju, ali se u tom „ključu“ nije moglo dalje. 

Književnost se s njim promijenila, a onda otišla negdje drugo. Sličan mu je bio talijanski pisac Italo Zwevo, koji nije stigao uraditi sve što je namjeravao, jer je morao ići na posao i zarađivati za život, pa je, kao i mnogi drugi u „okrutnom kapitalizmu“, bio „vikend pisac“. Kao što je i Joyce mnogo više vremena morao posvetiti svojim obavezama učitelja jezika, a potom opijanja, nego pisanju. 

Kada sam onaj Joyceov spomenik zagrlio, slikao se s njim, postade mi jasno da je ovaj pisac pričao o našem razbijenom, razorenom temelju, o jeziku koji se gubi i iz sebe sama izgrađuje kao eho zaboravljenih jezika, kao govor neiskazivog ostatka. Kao pisanje o onome što je bilo, a više nije. Zato je on meni blizak, jedan mi od dražih emigranata.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Szojak