Sredinom prošlog mjeseca raspisan je peti po redu Natječaj za Nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Nagradu dodjeljuje udruga Kultipraktik, a o dobitnicima odlučuje žiri u sastavu Kruno Lokotar, Adrijana Vidić, Stanislava Nikolić Aras i Želimir Periš. Rok za prijavu je 15. srpanj, a u obzir dolaze Facebook postovi objavljeni u razdoblju od 15. svibnja do 15. srpnja 2020. godine. Više o natječaju i njegovim pravilima, možete pronaći na ovom linku.

Ono što je kuriozitet ove nagrade je to što se radi o, kako navode organizatori, jedinoj nagradi za književnost na društvenim mrežama u svijetu. Naravno, ta činjenica nije pomogla da ova nagrada, koja iza sebe ima već i tri objavljene knjige u izdanju naklade Jesenski i Turk, bude potpomognuta sredstvima Ministarstva kulture ili Grada Zagreba. Suvremenost ili barem hvatanje koraka s njom očito nije na dnevnom redu naših institucija, kao što to nisu ni pionirski pothvati.

O svemu smo porazgovarali s dosadašnjim dobitnici(a)ma Nagrade Post scriptum, a oni su Hrvoje Marko Peruzović, Bojan Krištofić, Mladen Blažević i Lidija Deduš.

Ovogodišnja nagrada čeka dobitnicu ili dobitnika (FOTO: Adrijana Vidić)

Što vidite kao prednosti, a što kao manjkavosti objave književnosti na društvenim mrežama?

Hrvoje Marko Peruzović: Prednosti objavljivanja na Facebooku su jednostavnost i brzina kojom književnost dopire do čitatelja. Problem je u tome što se ponekad možda olako i neselektivno objavljuje ono što bi možda trebalo još malo pustiti da zrije. Lijepo je vidjeti iskrene i trenutačne reakcije, ali ima i komentara koji znaju biti neprimjereni. U tom smislu čovjek treba odvojiti žito od kukolja. Možda se čini da je objavljivanje poezije online neka vrsta profanacije, ali ja ne mislim tako. Novo vrijeme nudi nove načine i ne vidim razloga da se umjetnost tome ne prilagodi. Treba se služiti svim dostupnim sredstvima.

Bojan Krištofić: Glavna prednost bi po meni bila mogućnost trenutne reakcije čitatelja/ica na različite vrste tekstova autora/ica sa svih strana svijeta, odnosno mrežno nikad bolje povezanog našeg, (post)jugoslavenskog „regiona“ (reakcije, naravno, nisu uvijek prisutne ili pravilo, ali važno je da takva mogućnost postoji); dok bi najveća mana bila sadašnja (pre)zasićenost društvenih mreža, uglavnom Facebooka, tekstovima koji pretendiraju biti literarni, a vrlo često, nažalost, nisu. Na tom tragu, izostanak bilo kakvog uređivačkog „filtera“ počinje dolaziti do izražaja, a s druge strane mislim kako pripovjedne mogućnosti drugih društvenih mreža još nisu istražene u većoj mjeri. Čini mi se da će iznova rasti važnost (digitalnih) časopisa, među kojima su neki regionalni trenutno u usponu (npr. Enklava), upravo radi prebiranja i razvijanja „bolje polovice“ literarnog interneta.

Prvi dobitnik nagrade - Hrvoje Marko Peruzović (FOTO: Adrijana Vidić)

Mladen Blažević: Prednosti književnosti na društvenim mrežama svakako su njena dostupnost i vidljivost. Moglo bi se reći da je kratkim formama kao što su poezija, vrlo kratke priče ili crtice, pružila mogućnost da prodišu, nakon što su desetljećima hvatale zrak između korica svojih knjiga na zabačenim policama knjižnica. Velike prednosti su i gotovo trenutna piščeva interakcija s čitateljima, kao i pružanje mogućnosti novim ili nepoznatim imenima da pronađu svoje čitatelje. Manjak je posljedična zatrpanost književnog prostora trivijalnostima, slabom kvalitetom, kao i procjena vrijednosti nekog teksta temeljena brojem lajkova. Odvodi nas to u nepoznatom smjeru ili smjerovima. Ali, tako je bilo uvijek kroz povijest kad bi književnost pronašla novi način za predstavljanje.

Lidija Deduš: Prednosti objava na društvenim mrežama su dostupnost književnosti svakome, lakša interakcija s publikom, pobliže upoznavanje autora. Nedostaci su mogućnost manipulacije, korištenje tehnologije u svrhu izražavanja osobnih frustracija i zauzimanje stavova koji često napadaju osobu, a ne njezin rad.

Koliko je format društvene mreže utjecao na vaš tekst?

Mladen Blažević: Ne puno. Već desetljećima, otprije pojave društvenih mreža, treniram kratkoću i jednostavnost izraza, pa mi ovaj medij zapravo odgovara. Danas mi pomažu sve prekrižene i odbačene riječi koje sam zapisao. Kratkoća izraza na društvenim mrežama imperativ je da bi te netko uopće pročitao. Bića smo vremena u kojem živimo, iako se nekad želimo i trebamo tome odupirati.

Hrvoje Marko Peruzović: Ja sam inače sklon kraćim formama, tako da se moji tekstovi uklapaju u format društvenih mreža. Facebook ne trpi preduge tekstove, čini se da ljudi nemaju previše strpljenja i čitaju onako usput, radeći još nekoliko stvari. Zato je knjiga - knjiga. Osim taktilne i tvarne senzacije, ona omogućuje ugodnije i smirenije uživanje u tekstu. Knjizi se lakše i jednostavnije vraćamo. Zbog toga još uvijek rado čitam tiskane knjige i nastojat ću sve ono što je negdje rasijano po virtualnim bespućima ukoričiti.

"Prednosti objava na društvenim mrežama su dostupnost književnosti svakome" - Lidija Deduš (FOTO: Adrijana Vidić)

Lidija Deduš: Format nije utjecao na tekst, jer on nastaje u drugom formatu, izvan društvene mreže. Važno mi je da do čitatelja dođe poruka, format će kasnije biti upriličen u knjizi (ako je bude). Ili će se zadržati originalan format iz worda ili rukopisa iz bilježnice, ovisno o potrebi i želji. 

Bojan Krištofić: Vrlo, jer sam poetsko-prozni ciklus "U međuvremenu; u", nagrađen Post scriptumom, i zamislio kao seriju tekstova namijenjenih objavljivanju primarno na Fejsu.

Kako tumačite činjenicu da je nagrada Post scriptum po svim saznanjima jedina takva na svijetu?

Hrvoje Marko Peruzović: Katkad nam najjednostavnije stvari koje se nalaze ispred nosa promaknu i čine se nevidljivima. Nagrada Post scriptum je ustvari jedna jako logična stvar. Možda je upravo zato na neki način malo takvih natječaja. Drago mi je da je ustanovljena, da je jedinstvena kao što mi je iznimno drago da sam ja bio prvi dobitnik. 

Bojan Krištofić: To jest neobično, da nitko drugi dosad nije poželio realizirati takvu ideju, no mislim da će sličnih projekata ubuduće biti sve više. Nemam gotovo nikakav uvid u društvene mreže izvan postjugoslavenskog jezičnog područja, pa ne znam kako ih ljudi vole koristiti u, na primjer, Japanu ili Indiji.

"Nedostatak objave književnosti na društvenim mrežama je posljedična zatrpanost književnog prostora trivijalnostima, slabom kvalitetom, kao i procjena vrijednosti nekog teksta temeljena brojem lajkova" - Mladen Blažević (FOTO: Adrijana Vidić)

Lidija Deduš: Svijet se previše bavi uništavanjem civilizacije i dometima kapitalističkih utrka u pohlepi, a premalo književnošću. Kad se stvari preokrenu naopako u korist opismenjavanja, bit će i više angažmana oko književnosti na društvenim mrežama, a posljedično i nagrada, nadam se.

Mladen Blažević: To je čudno. Rekao bih i potpuno nevjerojatno. Zapravo, do te mjere da u to i ne vjerujem ili ne želim vjerovati. Možda zato što, ako je to istina, onda sam sebi, osvajanjem nagrade, ličim na lika koji se upisao u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda jer je tjedan dana neprekidno i kontinuirano izgovarao riječ književnost.

Koliko vas je dobivanje nagrade stimuliralo za dalji rad i vidite li se ubuduće u okviru korica ili na društvenim mrežama?

Mladen Blažević: Svaka nagrada stimulira, a ova mi je omogućila predstavljanje velikom broju ljudi, izazvala jako lijepe reakcije na moj rad i, između ostalog, rezultirala ukoričenom knjigom pjesama. Vidim se u oba okvira. Ipak još živimo u vremenu u kojem se samo ukoričena izdanja uzimaju ozbiljnima. To će se promijeniti, iako će uvijek postojati šmek šuštanja papira, kao slušanje glazbe preko gramofonskih ploča. A, vjerojatno će se i ova elektronska izdanja ubrzo početi pretvarati u neku novu formu. Neke slikopise ili hologramske čitače koji za nas čitaju knjige dok mi kuhamo ručak. No, ne zamaram se time. Sve su to alati za primanje. Važna je priča. A nje ima ili nema.

"Pripovjedne mogućnosti drugih društvenih mreža još nisu istražene u većoj mjeri" - Bojan Krištofić (FOTO: Nagrada Post scriptum)

Bojan Krištofić: Pa, Nagrada me poprilično stimulirala jer je stigla kao potvrda da to što pišem ima određenu vrijednost, i to u vrijeme kad sam se pisanjem beletristike zapravo tek počeo ozbiljnije baviti (do tada sam imao desetogodišnje iskustvo likovnog kritičara i novinara, no poeziju i prozu sam pisao malo ili ništa), pa sam se otad trudio čim više pisati slijedeći ideje jasnije nego prije, i nadoknađivati brojne čitateljske zaostatke. Volio bih objaviti još koju knjigu, ali nemam ništa protiv ni nastavka objavljivanja na internetu, mada mislim da ću se uskoro preseliti na samostalni blog ili nešto slično, jer me Fejs kao takav počeo malo smarati, pogotovo uslijed svega što se događalo tijekom ovog pandemijskog proljeća. Trenutno radim na novom pjesničkom rukopisu koji je ušao u drugu polovicu i planiram taj materijal uskoro poslati ponekom časopisu, a želja mi je nastaviti praviti i samizdate jer mi se ta forma jednostavno jako dopada, bliska je mom svjetonazoru i načinima na koje se stvari rade u drugim umjetničkim krugovima (primarno glazbenima), i koje smatram izuzetno zanimljivima. Najveća prednost objavljivanja knjiga kod "službenih" izdavača je potencijalna prilika za suradnju s dobrim književnim urednicima, koji imaju ogromnu ulogu u postizanju što je veće moguće kvalitete tekstova bilo koje vrste; kao i mogućnost da tvoja knjiga dođe do knjižnica i time najširih mogućih krugova čitatelja u našim uvjetima. Takve bih prilike volio koristiti ako mi budu dostupne.

Hrvoje Marko Peruzović: To mi je bio snažan poticaj i ohrabrenje jer prije toga nisam uopće objavljivao. Zato sam nastavio i pisati i objavljivati online. Vidim se i na Facebooku i na papiru. Čitanje i dodirivanje prave knjige ima nečeg erotskog u sebi.

Lidija Deduš: Dobivanje nagrade nije od presudne važnosti, ali je svakako dodatan vjetar pod krila. Ubuduće svoje tekstove vidim i u koricama, i na društvenim mrežama. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay