Gideon Levy jedan je od najpoznatijih izraelskih novinara. Piše za dnevni list Haaretz iz Tel Aviva, u kojem je objavljen i ovaj komentar koji je za Lupigu preveo Ivor Fuka

Je li legitimno raspravljati o ubojstvu vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Hameneija? Može li se smaknuće šefa neke države opravdati, osim u najekstremnijim slučajevima? Ukoliko je odgovor potvrdan, tko onda odlučuje koji vođa je „legitimna meta“, a koji to nije? Po kojoj logici bi Hameneija bilo dopušteno ubiti, a Benjamina Netanyahua ne? Je li dopušteno smaknuti Vladimira Putina, ali ne i Donalda Trumpa? Tko od njih predstavlja veću prijetnju svijetu? Sve ovisi o perspektivi promatrača.

Koji su znanstvenici „dozvoljeni“ za likvidaciju? Iranski nuklearni znanstvenici – da, izraelski – ne? Prema kojim kriterijima? I jedni i drugi rade za industriju čije je krajnje sredstvo masovno uništenje. Ovo prirodno otvara pitanje: ima li jedna država pravo na nuklearno oružje, a druga ne?

Zar se razina prijetnje neke zemlje ne može promijeniti? Iran nije uvijek bio prijetnja, a Izrael neće vječno ostati „neprijeteća“ država. Već sada u Izraelu postoji dovoljno radikalnih političara koji ugrožavaju cijelu regiju. Bismo li njima povjerili nuklearne šifre? Bismo li ih smjeli ubiti da ih spriječimo?

To su iznimno osjetljiva pitanja. Izrael ih izbjegava i umjesto odgovora nudi floskulu: „Kako to uopće možete uspoređivati?“ Jer Izrael, tvrdi se, nije usporediv ni s kim. Ipak, podsjetimo, Yigal Amir, koji je 1995. godine ubio premijera Yitzhaka Rabina, vjerovao je da Rabin predstavlja egzistencijalnu prijetnju za državu. Nema puno Izraelaca koji će reći da mu je to davalo dozvolu za atentat.

Danas Izrael tvrdi da Hamenei predstavlja istu prijetnju, pa se smatra da se njegovo ubojstvo može opravdati. Riječ „ubojstvo“ je ovdje najpreciznija. Ukoliko ostavimo po strani pretpostavku koju je Izrael sam izmislio, a prema kojoj mu je dopušteno činiti ono što je ostatku svijeta zabranjeno, tada na ova pitanja više nije lako odgovoriti. Pritom, pozivanje na izraelsku iznimnost zbog Holokausta i masakra 7. listopada sve manje „drži vodu“ – i svijetu je toga dosta. Odgovor mora biti univerzalan.

Izrael pokušava opravdati mogući atentat usporedbom Hameneija s Hitlerom. No Hameneij nije Hitler, koliko god usporedba bila zgodna za propagandu. Izrael također tvrdi da izbjegava napade na civile. Hameneij je civil – nije načelnik stožera, niti vojni general. Ako čak i ostavimo po strani pitanje legitimnosti, ostaje pitanje mudrosti: bi li njegovo ubojstvo zaista išta riješilo?

Rat s Iranom opasno se komplicira. Izraelski vojni izvori već govore da „rat ne smije imati vremenski okvir“. Tako izgleda početak ulaska u ratno blato. Ubojstvo Hameneija samo bi dolilo ulje na vatru.

U međuvremenu, izraelski ministar obrane ponaša se kao bog. Israel Katz izjavio je kako Hameneiju „ne smije biti dopušteno da nastavi postojati“. Po kojim kriterijima ministar odlučuje tko „smije postojati“? Tko je on da određuje tko će živjeti, a tko umrijeti? Bi li onda iranski ministar obrane imao pravo javno pozvati na likvidaciju svog izraelskog kolege?

U izraelskim TV studijima govori se o „lovu na znanstvenike“ u Iranu, vjerojatno aludirajući na operacije Mossada iz 1960-ih protiv njemačkih znanstvenika u Egiptu. No riječi su važne – a terminologija je jednako odbojna kao i retorika izraelskog ministra. Ne „lovi“ se znanstvenike – nisu životinje, čak i kada su Iranci.

Pozivi na atentate na državne vođe nisu legitimni, od bilo koga. Netanyahu, recimo, danas snosi odgovornost za smrt desetaka tisuća ljudi u Gazi. Bi li bilo dopušteno pozvati na njegovo smaknuće kako bi se „spasilo“ ono što je ostalo od naroda tamo? Mnogi Izraelci smatraju da Netanyahu uništava državu, da je grobar izraelske demokracije, pa čak i najomraženiji Židov u povijesti. Pa ipak – nitko, nadajmo se, ne zamišlja da bi zbog toga trebalo razgovarati o njegovom ubojstvu.

Međutim, rasprava o eliminaciji Hameneija otvara upravo tu Pandorinu kutiju: odsad je, čini se, dopušteno raspravljati o ubojstvu šefova država. Jedino što ostaje za raspravu jest – tko je legitiman cilj, a tko nije. A Izraelci, naravno – nisu.

Lupiga.Com via Haaretz

Naslovna ilustracija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.