Dva dana pred Novu godinu doputovao sam u Zagreb. U 2022. – godinu koja podsjeća na broj hotelske sobe u kakvom novoholivudskom filmu intimne katastrofe – ušao sam noseći u sebi najdosadniji između virusa. Barem onih trenutno aktualnih i nemetaforičkih. Svakako izuzimajući kronično zatupljujući virus smrti. 

Iako posve lišen simptoma, razdoblje karantene bio sam prisiljen provesti sam. Osama sama po sebi mi ne pada teško. Ne znam treba li to pripisati melankoliji, nekakvom rubnom narcizmu, ili liniji manjeg otpora. Želim vjerovati da je, kao i obično, ključna riječ za mene ponovno vrijeme. Gruba, neosporna ljepota vremena koje se otvori kada se dostupni faktor onoga ljudskog svede na plitku, jednostavnu mehaniku moje vlastite osobe. Ta osoba u sobi gotovo da podrazumijeva praznu prostoriju: sobu spremnu da je ispuni ljepljivi talog vremena. Ipak muči me izolacija. Odvojenost od slike drugog koju knjige, ploče i filmovi ispunjavaju samo uvjetno. Na misao, pogotovo takozvanu čistu misao, hladnu i odsječenu od čovjeka, ionako ne vrijedi trošiti riječi. 

Zagreb tih dana doživljavao sam na način iseljenika. Unutarnjeg emigranta. I grad koji žmirka u vidnom polju, svakako jedan od onih koje osjećam najintimnije svojim, ulazio je u moj život bez mase: sublimiran u svojim pjesmama. 

Tih je pjesama mnogo. I ja i vi znamo ih više, neproporcionalno više od pjesama o nekim drugim, moguće većim, možda sretnijim gradovima. Tim ih je teže svesti na četiri. Četiri koje pričaju priču o gradu koja, kako pričama priliči, počinje od početka. 

Rođenje Zagreba iz duha glazbe slično je velikom prasku. Onome Atene iz čela Zeusa. Bliže je, svakako, haikuu, nego li epu. Bez obzira na to što je autor pjesme Homeru duboko sklon. A i taj tvorac, Branimir Štulić mu je ime, na neki je način nalik gnostičkom bogu. U kratko vrijeme rekao je sve što je imao. Glasno. Izazivajući i vlastitim uzusima prilagođavajući formu i sadržaj, kondenzirane u nešto što ćemo još dugo usvajati, prisvajati i interpretirati. Zatim je nestao. Povukao se namirisavši pustoš koja će ostati. Daleko odavde. U mrtve jezike. Nekakvo lijepo, istovremeno divlje i nježno ludilo. Skoro kompletan njegov predratni katalog je ready-made džuboks. Top-lista koja nije drugo do dubinskog portreta jednog grada i njegovih ljudi u jednom vremenu. A „041“, pjesma koja otvara „Sunčanu stranu ulice“, taj je spomenuti zvučni haiku. I, ne treba smetnuti, spomenik nečemu čega nema. Ako danas okrenete ovaj pozivni broj, dobit ćete Ardee u Irskoj, ili Faislabad u Pakistanu. 

Iako napisana otprilike istovremeno kao i prva, druga pjesma o Zagrebu kao da se pojavila jučer. Možda baš u ovoj virusnoj, vjetrom šibanoj siječanjskoj noći, koja miriše na snijeg. Remiza se s trešnjevačkog prozora na sedmom katu vidi. Poslovična se hladnoća dade opipati. Ona atmosferska pritom je, naravno, sporedna. Juru Stublića teško bi se, za razliku od Branimira Johnnyja, moglo smatrati velikim pjesnikom. Makar u rocku. Pa ipak, njegova sposobnost da u malo šturih, sirovih, neizmjerno doslovnih riječi u tančine i precizno utjelovi ono o čemu piše, bila je i ostala nevjerojatna. Gdje kod Štulića šuška intelektualizacija, u Stublića divlja atavizam. Gdje je kod Johnnyja priča, kod Jure koji „obožava bedževe, kožne hlače i tambure i tužno viče yeah“ se ukorijenila slika. Ta slika ima obraz i jezik i zube. I plombu, olovnu, negdje u gornjem kutnjaku. Ako bi se birala zagrebačka himna, dileme ne bi trebalo biti. „Zagreb je hladan grad“ najtočnije ga zastupa. Godina je 1982. Album je „Zona sumraka“. Neke stvari nisu se, ipak, promijenile niti za nokat. Ovaj produženi video s insertima iz filma „Sreća pojedinca – uspjeh kolektiva“ Milivoja Puhlovskog vrijedi pogledati čitav. Kao, u ostalom, i onaj u kojem o muzici grupe Film, iz marksističke perspektive, govori mladi, još ne posve ćelavi Žarko Puhovski. 

Uvijek ukorak s atmosferalijama. Nikad previše prisno. I uvijek usprkos vremenu. Darko Rundek drugi je najvažniji zagrebački muzički pjesnik. A Zagreb, to je za mene zapravo Haustor. Kad nečim o njega kucnem grad se oglasi puhačkom sekcijom, gitarskim minijaturama Zorana Zajeca, na kojim jaše Rundekov magleni glas. Rođenje tragedije iz duha magle. Beton i blato. Samo što u svemu nema baš ničeg tragičnog. Znam, zapravo, točno što prvo čujem kad čujem Zagreb. Gitarski rif iz pjesme „Patuljci u vrtu“. Rundekovo „s Remize su krenule jutarnje tihe kolone“. Dramaturgija grada nalaže prolog s ona dva još pospana konduktera, zatim polagan pokret plavih mašina, i odmah za njima „Flash“, taj prvi tramvaj preko Trešnjevke, koji raste u mojim očima. Sve dok se, uz jedno presjedanje, ne dokotrljamo pod nebo iznad Trnskog. Treća pjesma je još doslovnija. Ovaj izbor je izlog. I magla se u tom izlogu mora vidjeti. 

Odjaviti bi se mogli, elegantno i programski, ponavljajući ono Arsenovo „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ta pjesma iz godine mog rođenja i sarajevske olimpijade odnos čovjeka i grada izabranog za kuću lijepo sumira. Ali taj izlaz je suviše lak. On Zagreb boji južnom, slanom melankolijom davnih došljaka. A završiti treba sjeverno. Mrazom. Spuštajući se u srce tame. Koje je tražiti na dnu vremena, negdje oko očajne točke ledišta. I zato ova zimska numera, hladna metaforički, zvučno i doslovno. Generali su svoj tamni pank cijedili krajem osamdesetih, dok sam ja, u zenitu Univerzijade, manično pohodio koncerte Trešnjevačkih mališana. A onda sam se, Marjan Expressom, preko Knina i Perkovića vratio u Split, da u njemu prezimim devedesete. Generale s gitarama zamijenili su oni s rumunjskim kalašnjikovima i ponekim rashodovanim thompsonom. Neki drukčiji Perković. Na čijem peronu više nije bilo moguće susresti zalutalog, pospanoga i pripitog Okudžavu. Samo je takav snijeg mogao pasti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mario Fajt