Komentar Marka Tomaša prenosimo s prijateljkog Žurnala

Tamo gdje časna osoba može samo zašutjeti nečasna diže galamu. Od šutnje, biva, nema se nikakve koristi. A korist je ključna stvar, ništa na svijetu nije napravljeno i ništa se nije dogodilo od čega se ne bi trebala izvući kakva korist, ona materijalna, posredno ili sasvim neposredno.

U zemlji, u kojoj je osvjedočeno da ne postoji ništa sveto, ništa pred čim je tišina dovoljan znak poštovanja nakupilo se onih koji vole dizati galamu i okoristiti se nečim pred čime ni pognuta glava ni zavezan jezik nisu dovoljno poštovanje.

Pretvaranje patnji u monetu za političko kusuranje je jedna od najnečasnijih pojava u suvremenoj BH povijesti. Zato su oni rijetki, koji su na drugačijoj liniji, viđeni i prikazivani kao nepodobni, pače izdajnici svog naroda. Svatko tko iskorači iz gomile i priđe drugom u pokušaju da kao društvo pospremimo neke stvari i pokušamo stvoriti zajedničku budućnost biva prikazan kao nečastivi jer, takav je nauk gomile, bez neprijatelja nama nema života. Treba ga i izmisliti ako ga nema na vidiku. I tako već bezmalo tri decenije.

Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom.

Edin Ramulić se ne skriva iza neregistriranih udruga i organizacija, ne traži donacije u njihovo ime, ne bavi se širenjem mržnje i manipuliranjem strahom (FOTO: Lupiga.Com)

Volio bih ovdje govoriti samo u korist jednog čovjeka, Edina Ramulića, jer se ne skriva iza neregistriranih udruga i organizacija, ne traži donacije u njihovo ime, ne bavi se širenjem mržnje i manipuliranjem strahom koji se zapatio u našim dušama, već nas pokušava osloboditi svih tih stvari koje nas sputavaju u pokušaju da živimo kakav-takav život, da se oslobodimo tih emotivnih lanaca i živimo kao slobodni ljudi među oslobođenim ljudima.

Ne treba tu puno stvari raditi, dovoljna je ona igra koju vole igrati oni koji žive u sretnijim zemljama kada pokušavaju nešto odlučiti. Uzmite sami pročitati biografije i radnu povijest onoga kojega se napada i onih koji napadaju. Na listu papira napravite dvije horizontalne rubrike za i protiv. U njih upisujte stvari poput mržnja i ljubav, strah i sloboda (ne hrabrost jer naspram straha nije hrabrost već sloboda) i na koncu podvucite crtu. Doduše, morate biti nepristrani, razmišljati samo u kategorijama dobra i zla, bijelog i crnog.

Lako je shvatiti da BiH kakvu zamišlja netko tko govori u ime neregistrirane organizacije a traži novac za donacije nije BiH u kakvoj želimo živjeti. Barem tako volim misliti. Želimo živjeti u zemlji u gdje nema sive u zone kojoj trgujemo svim i svačim, a ponajviše patnjom i smrću. Život nam se zbog toga sveo na svakodnevno boravljenje na groblju. Jer smo jedino tu, navodno, među svojima, svi živi nam se predstavljaju kao neprijatelji. A treba biti živ među živima, među, na koncu, preživjelima, kakvih nas je većina. Treba šutjeti pred onim vrijednim poštovanja a ne sve svoditi na vlastitu trgovačku mjeru.

Na koncu, svačije djelo govori samo za sebe. Sami ne smijete nasjedati na manipulacije i sve će vam biti jasno. Pogotovu tko tu radi za BiH a tko protiv nje. Ramulić zna s kim mu je živjeti i zato je iskoračio iz vlastitog mraka kako bi i nas oslobodio našeg straha. Ovi drugi nam žele samo strah. Ni ime neću da im spomenem. Nisu vrijedni. Trebamo se samo vratiti starim dobrim definicijama časti i beščašća. Sve će nam biti jasno.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Lupiga.Com