Slušam jučer, onako usput, preko ramena, dok sam pokušavao raditi na nekom književnom tekstu, raspravu između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića uz posredovanje medija. Zapne mi za uho jedan zanimljiv detalj koji umnogome govori o suštinskoj razlici između dvojice političara. 

Andrej Plenković se obraćao hrvatskom društvu dok je Zoran Milanović upotrebljavao frazu hrvatski narod. Društvo je, dakako, viši politički, civilizacijski stupanj od naroda. Taman onoliko koliko se Plenković ispostavlja civiliziranijim političarom od Zorana Milanovića.

Par dana prije medijskog okršaja između hrvatskih premijera i predsjednika isto sam tako, preko ramena, slušao emisiju „Nedjeljom u 2“ na prvom programu HRT - a u kojoj je gostovao član predsjedništva BiH Željko Komšić. Znamo sve što Komšić ima reći, ali s obzirom smo u izbornoj godini nisam isključivao mogućnost da gospodin Komšić izjavi nešto što bi nas iznenadilo. Zaludna su mi bila nadanja. Politički sadržaj Željka Komšića je ograničen i odavno nam poznat, mijenja se eventualno stupanj agresije kojom izlaže svoj politički program. 

BiH je zemlja u kojoj je društvo nemoguće jer je sklepana od čak tri naroda, tri pred političke zajednice pa ne možemo ni očekivati da imamo političare na višem civilizacijskom stupnju. Dočekali smo barem da Komšić javno prizna kako je u dosadašnja tri mandata u predsjedništvu BiH samo stvarao buku i nered. Ono što je problem jeste činjenica da ga to neće spriječiti da se kandidira za četvrti mandat u predsjedništvu. 

Utvrđuje se tako još jednom ovdašnji modus operandi. Kao zajednica i pojedinačno skloni smo ponavljati istu grešku očekujući drugačiji rezultat. Najpreciznije je takvo ponašanje okarakterizirati kao tvrdoglavost, ali neprekidno udaranje o zid političke realnosti glavom punom nerealnih ideja dovodi do evoluiranja tvrdoglavosti u glupost. Bez obzira na sve posljedice koje će zbog toga snositi bosanskohercegovački narod Željko Komšić je spreman nastaviti sa stvaranjem buke i nereda zbog kojih ćemo i dalje biti zaglavljeni u crnom političkom limbu. Da svijet trenutačno ne nazaduje mi bismo upravo zbog takvih likova sve više zaostajali za istim. 

A sve zbog nesposobnosti da se shvati i prihvati vlastita odgovornost. Da takvih političara nema ni u staroj gardi pokazao nam je nedavno nastup Stjepana Kljujića kod Senada Hadžifejzovića. Jedan od glavnih aktera političkih zbivanja s početka 90-ih godina prošlog stoljeća govori kao da nije imao ništa s događajima koji su nas mic po mic doveli do limba u kojemu nas Željko Komšić i svi drugi politički akteri današnjice održavaju. Sve zna, tko je gdje bio i što je radio samo, eto, on koji je, baš poput Komšića sjedio u predsjedništvu BiH, nije s užasima koji su se događali imao ništa. Pravljenje štete i ne preuzimanje odgovornosti za istu je, dakle, rijedak politički kontinuitet u Bosni i Hercegovini. I Kljujić je poput Komšića glumio hrvatskog predstavnika u predsjedništvu i isto tako nije imao ništa s onim što se događalo na teritoriju na kojemu živi narod kojeg predstavlja. 

Zbog takvih deklarativnih zagovarača građanske države mi nikako da se maknemo od političke zajednice tri zavađena naroda. Nikako da postanemo društvo koje ima konsenzus oko najvažnijih političkih smjernica. Spomenuti su likovi personifikacija političke neodgovornosti u Bosni i Hercegovini. Svi, redom od međunarodne zajednice do mjesnih zajednica, nešto hoće, traže prava, prave štetu, a nitko ne preuzima odgovornost za stravično stanje, praktički talačku krizu u kojoj se nalaze bosanskohercegovački narodi već 30 godina. Glavobolja s godinama postaje veća jer, opet podvlačim, stalno radimo istu grešku očekujući drugačiji rezultat. 

Željko Komšić je jednostavno našao rupu u zakonu koja mu omogućava da stvori političko trgovačko društvo bez odgovornosti. Razumljivo je zbog čega ne želi odustati od pravljenja buke i štete. Da se stvari pomaknu s mrtve točke mjesta za njega u politici više ne bi bilo. To ga, dakle, izjednačava s njegovim nacionalističkim kolegama. S nekima od njih, tamo gdje ima interesa, spremno ulazi u koaliciju. A svejedno je uspio uvjeriti dio jednog naroda da je on „heroj radničke klase“ koji raskrinkava korupciju i bori se za jadni, obespravljeni narod. U suštini nije drugo nego karika koja je nedostajala kako bi bosanskohercegovački politički gordijski čvor bio još snažnije zategnut i nerazmrsiv. Sve što radi je samo dolijevanje ulja na vatru i kontraproduktivno za politiku za kakvu se navodno zalaže pa smo i njegovom zaslugom i dalje narodi umjesto da smo odavno evoluirali u društvo u čemu mu zdušno pomaže i Zoran Milanović na čiji politički kalibar ukazuje jezik kojim se koristi. 

Narodi mogu biti u zavadi, a još nisam čuo za sukob između društava. Unutar društva, to da ali to se naziva demokracijom. Ovo što mi imamo je politička bikijada. Tako to biva kad politika koju netko vodi zanemaruje činjenice i realnost. Umjesto da se grozne činjenice i užasna realnost prevazilaze činjenice postaju sve gore a realnost užasnija. 

Nemaju ljudi živaca za sitničarenje kakvo je obraćanje pažnje na jezik kojim se političari koriste ali baš zbog toga umjesto dijaloga imamo obaranje ruku, u slučaju Komšića i Milanovića, između bahatih i tvrdoglavih, ako se ne varam, predsjednika jednog istog naroda. A u takvim situacijama uvijek je na gubitku upravo narod kojeg se sprječava da evoluira u društvo. Evolucija je postupna stvar i ne može ju se ostvariti nikakvim nasiljem a pogotovu ne lupanjem glavom u zid. A Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: HINA/FENA/Emanuel Soča