SPOMENIČKI TEROR

Spomenik Tvrtku spomenik je antiintelektulnoj atmosferi, političkom kiču i društvenoj regresiji

ritn by: Nedžad Novalić/Respublica | 29.08.2023.
SPOMENIČKI TEROR: Spomenik Tvrtku spomenik je antiintelektulnoj atmosferi, političkom kiču i društvenoj regresiji
Spomenik Tvrtku, i onaj u Sarajevu i onaj u Banjoj Luci, kao i toliki mnogi spomenici u zemljama oko nas, ustvari je više spomenik jednoj antiintelektulnoj atmosferi, političkom kiču i društvenoj regresiji. Srednji vijek nesumnjivo je važan period, Tvrtko I Kotromanić je značajna historijska figura, kompleksna kao i svaka druga, odraz svoga vremena koju svakako treba izučavati, povlačiti paralele i tražiti razlike. Njegovo izdizanje u kompleksnim dinastičkim okvirima u status kralja, teritorijalno širenje, veze sa susjedima i otpor nadirućem Osmanskom carstvu, samo su neke od značajki koje se vežu uz njegovo ime. Međutim, svojevrsna pomama za srednjim vijekom kako je to uočio Ivan Lovrenović, njegova (zlo)upotreba u političke svrhe, vulgarizacija, pojednostavljivanje do nivoa koji vrijeđa intelekt.

Pod okriljem noći Sarajevo je, nedaleko zgrade Predsjedništva BiH, dobilo dugo očekivani spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću, a prve fotografije spomenika koji izaziva kontroverze u eter je izbacila sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić rođ. Londrc. Time je okončana višegodišnja saga o čemu govori tekst Nedžada Novalića objavljen u časopisu Respublica u izdanju Instituta za demokratski angažman Jugoistočne Evrope.

Saga o podizanju spomenika kralju Tvrtku I Kotromaniću i potrazi za adekvatnom lokacijom u centru Sarajeva traje duže od godinu dana. Grad Sarajevo je još 2019. u mandatu prethodnog gradonačelnika Abdulaha Skake (SDA) usvojio Program za podizanje spomenika od značaja za Grad Sarajevo kojim je bila predviđena izgradnja, između ostalih, i spomenika banu pa potom i kralju Tvrtku I Kotromaniću. Nova gradska vlast prevođena gradonačelnicom Benjaminom Karić (SDP) preuzimanjem vlasti preuzela je i ovu ideju te je od 2020. krenula u njenu realizaciju. Krajem 2021. raspisan je konkurs za izradu idejnog rješenja, početkom 2022. javnost je upoznata da je pobjednik na konkursu akademski kipar Stijepo Gavrić i da su ostale još dvije, takoreći, sitnice: Izliti skulpturu visoku 3.5 metara i pronaći lokaciju za postament visine 3.2 metra.

No, pravi zaplet tek tad počinje, historijska melodrama pretvara se u pravi politički triler. Skulptura je izlivena, Gradsko vijeće Grada Sarajeva predlaže da se za Tvrtka odvoji 7 metara neba u samom centru Sarajeva kod zgrade Predsjedništva BiH. Komisija za nacionalne spomenike, koja od 2016. više nema stranih članova i koja se sad već od svijetlog primjera srozala na političku batinu u rukama trojice političkih lidera koji su imenovali svoje članove, odbija prvi prijedlog jer bi spomenik narušio nešto što se naziva „historijski urbani krajolik Sarajeva“. 

Ovdje nema prostora da se bavimo time kako se Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, koja svoju ulogu i legitimitet crpi iz samog Dejtonskog sporazuma, od 2016. potpuno srozala, kako je i zašto proglašen historijski urbani krajolik Sarajeva (nešto što ne postoji ni u jednom drugom gradu u BiH) i kako se umjesto stručnih kriterija danas Komisija prvenstveno oslanja na političke pri čemu je od 2016. umjesto proste većine neophodan konsenzus za donošenje odluka. Uglavnom, gradonačelnica, koja tad već ima izlivenu skulpturu, predlaže drugo rješenje, Komisija koja ne može postići konsenzus jer se protivi članica iz Republike Srpske, odbija i drugo rješenje, gradonačelnica predlaže treće, komisija opet odbija… 

Sve je nekako zamrlo kada je gradonačelnica predložila da se spomenik Tvrtku podigne van užeg gradskog jezgra na području Novog Sarajeva za šta ne treba saglasnost rečene Komisije, ali ta ideja pak nije oduševila nikoga pa izliveni Tvrtko tako ostaje i dalje bez postamenta. Kralj sve dalje od centra, izmješten tri puta a da nikad nije ni postavljen, skulptor koji ne zna šta da radi sa skulpturom, gradonačelnica koja je u pat-poziciji… Zemlja tvrda a nebo visoko, rekli bi stari.

Kralj Tvrtko
Nasmijana gradonačelnica sa "svojim" Tvrtkom (FOTO: Facebook/Benjamina Karić)

Vratimo se jedno cijelo desetljeće unazad: Otkud uopće ideja da se u Sarajevu podigne spomenik kralju Tvrtku? Ta prva inicijativa je bitna jer se u nizu svojih odluka Grad Sarajevo poziva na neodređenu inicijativu koja, iako „nije bila kompletna, ocijenjeno je da bi Grad Sarajevo kao glavni grad, mogao preuzeti ovu inicijativu i da bi trebao biti investitor podizanju ovog spomenika“ kako se navodi u dokumentu iz 2019. Prva inicijativa za podizanje spomenika u Sarajevu datira još iz 2013. godine kada su javnu raspravu o ovoj temi organizirala dva udruženja građana – „Djeca Sarajeva – dječiji pokret za mir, ljubav i prijateljstvo“ i veteransko udruženje organizatora otpora sa područja Krajine „Sove Krajine“. Pomenuta udruženja dakako nisu imala nikakvih dodirnih tačaka sa ozbiljnim bavljenjem prošlošću, govornici na javnoj raspravi koji se nikada nisu bavili historiografijom svoj legitimitet gradili su na „dokazanoj ljubavi prema srednjem vijeku“, slanje jasne poruka svim protivnicima ideje o podizanju spomeniku „nek’ crknu“ sam događaj je gurnulo na marginu društvenih zbivanja o kome su mediji tek usputno izvijestili. Iako je održan u Parlamentarnoj skupštini BiH u suštini sam događaj je po svemu bio neka vrsta skupa za koji je prikladan naslov bio i ostao „Na rubu znanosti“. Kad se bude pisala bosanskohercegovačka verzija knjige „Srbi pre Adama i posle njega“, sjajne studije o pseudohistoričarima u Srbiji iz pera dr. Radivoja Radića, ovaj skup bit će jedno važno poglavlje.

No, dvije poveznice ipak se mogu napraviti. Prvo, skup je na početku pozdravio ali je odbio na njemu uzeti bilo kakvo učešće tadašnji predsjedavajuću Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH a danas član Predsjedništva BiH dr. Denis Bećirović. Historičar i istaknuti SDP-ovac, danas se percipira kao predvodnik frakcije unutar SDP-a BiH čiji je dio i sama gradonačelnica Karić. Također, idejno rješenje koje je tad predstavljeno skoro je identično onom koje je akademski kipar Stijepo Gavrić predstavio deset godina poslije: Gorostasni kralj, uspravljen, koji jednom otvorenom rukom pozdravlja (nesumnjiva asocijacija na motive sa stećaka) a u drugoj drži štit sa dinastičkim grbom na kojem dominiraju ljiljani i mač. Važno je reći da ni na koji način ne sumnjičim kipara Stijepu Gavrića za plagijat, ustvari mu odajem priznanje za snalažljivost, ali o tome u nastavku.

Eto tako ono što je 2013. bilo na margini desetljeće poslije krenulo je u realizaciju i dospjelo je u samu žižu interesa javnosti. Danas „Djecu Sarajeva – dječiji pokret za mir, ljubav i prijateljstvo“ i „Sove Krajine“ više niko ne spominje, ne zna se da li takva udruženja i dalje postoje, taj balast Gradu Sarajevu ne treba, zašto da se kreacionistička slika kvari kad sve može da se predstavi biblijski: I bi inicijativa. U tom dijelu, sarajevska saga o spomeniku Tvrtku I Kotromaniću već je viđeni pokušaj „spomeničkog terora“ koji su valjda na našim prostorima do savršenstva dovele vlasti u Skopju a značajan doprinos ovoj oblasti u zadnje vrijeme dakako daje i Beograd.

Pored „spomeničkog terora“ kroz priču o podizanju spomenika ustvari moguće je plastično predstaviti ključne aktuelne povijesne mitove koje promoviraju političke elite i za takvu analizu priča o spomeniku Tvrtku je zahvalna jer su ti mitovi na površini i potpuno vidljivi. U važnom zborniku „Historijski mitovi na Balkanu“ Pål Kolstø definira tri ključna tipa historijskih mitova: Mit o samosvojnosti (sui generis), mit o starini (antiquitas) i mit o predziđu (ante murale). Pojednostavljeno, mi smo zaseban narod koji nema apsolutno nikakvih dodirnih tačaka sa susjedima, insistiramo na razlikama i niječemo sve sličnosti; mi smo nesumnjivo najstariji na ovim prostorima, odnosno prvi smo ih naselili i mi smo čuvari bedema, predziđe kršćanstva ili pak nositelji prave civilizacije ili pravih vrijednosti. Iako nekad, zarad političkih potreba, mogu postojati i kontra mitovi (umjesto bedema mi smo most koji spaja, mi smo „meeting point“) u suštini ove tri kategorije povijesnih mitova srest ćete u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, od sad već tradicionalnog „naučnog“ skupa „Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?“ preko turističke atrakcije „meeting point“ u starom dijelu Sarajeva do sage o spomeniku Tvrtku. Ovoj klasifikaciji svakako treba, oslanjajući se na Raoula Girardeta („Politički mitovi i mitologije“, Beograd 2000) dodati i mit o „zlatnom dobu“ i mit o povijesnom kontinuitetu.

Draško Stanivuković
Stanivukovićev banjalučki Tvrtko bi, izvan svake razumne sumnje, morao ličiti na srpskog kralja, a tu svakako pomaže krst i to, jasno, bizantski tip (SCREENSHOT: Twitter)

Iz objašnjenja gradskih vlasti zašto se uopće podiže spomenik kralju Tvrtku moguće je identificirati ključne povijesne mitove gradskih vlasti u Sarajevu: povijesni kontinuitet (države) i saga o (izgubljenom) zlatnom dobu

„Kralj Tvrtko za BiH je jedna od najznačajnijih figura i potvrda njenog državnog kontinuiteta i suvereniteta. Bosansko kraljevstvo je svoje najslavnije dane doživjelo upravo pod vodstvom najvećeg bosanskog vladara kada je BiH bila najveća sila zapadnog Balkana”, istakla je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić prilikom predstavljanja idejnog rješenja kipara Stijepe Gavrića. Pitanje povijesnih kontinuiteta i diskontinuiteta nije nepoznato u historiografiji ali je jasno da takvog kontinuiteta između srednjeg vijeka i savremene povijesti prosto nema. Paradoksalno, upravo stalno naglašavanje kontinuiteta i potreba da se taj kontinuitet ovjekovječi spomenikom od 7 metara govori o odsustvu kontinuiteta

Naravno, BiH nije nikakav izuzetak i u suštini su povijesni lomovi pravilo a ne povijesni kontinuiteti. Sjećanje na slavne dane ustvari je jasno zazivanje zlatnog doba, dok prizivanje političke stabilnosti, jake i uređene države ustvari više govori o onome što politička elita projicira kao nedostatke i želje. U tom smislu, jasno je kako je došlo do toga da i 2013. i 2023. idejno rješenje za spomenik budu ista: Tvrtka taj dio bosanskohercegovačkog društva (prvenstveno bošnjački) vidi kao jakog državnika i jakog bosanskog vladara koji mačem šalje jasnu poruku o snazi svoje (centralne) vlasti pri čemu će ljiljani upravo potvrditi postojanje jednog kontinuiteta. I to je Stijepo Gavrić ustvari jasno prepoznao šta naručilac preferira: Šta je kralj bez mača i štita sa ljiljanima? Jasno, u tom kontekstu, bilo kakvi religijski, a to će reći kršćanski, simboli nisu odveć poželjni. Uostalom, sličan spomenik Tvrtku već je 2012. postavljen u Tuzli gdje je kralj predstavljen na vladarskom tronu, sa krunom i gdje se vidi, kako je tad rekao gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, „čvrsta ruka kralja, ali i to da je vladao pameću“. Ostaje važno pitanje kako i jedna nominalno desna (SDA) i jedna nominalno lijeva (SDP) struktura potvrdu identiteta i izgradnju društva vide na identičan, pomalo autoritaran a posve anahron način kroz priču o kraljevima koji jednom rukom pozdravljaju ali u drugoj drže mač (zlu ne trebalo) i vladaju čvrstom rukom?

Istovremeno sa idejom da se u Sarajevu podigne spomenik Tvrtku u Banjoj Luci se digla kuka i motika kako se tim spomenikom i još ponečim otima „srpski srednji vijek“ i kako se on pod hitno mora zaštititi. U pismu 43 historičara iz Republike Srpske ne samo da se insistira da je Tvrtko srpski kralj već se jasno govori o „srpskom srednjem vijeku“. Ako se ne sačuva „srpski srednji vijek“ pred najezdom tendencija „multiperspektivnosti, kritičkog sagledavanja i suočavanja sa prošlošću“ potpuna propast je nesumnjiva a to je „BiH bez entiteta i konstitutivnih naroda“. Historičari predlažu i konkretne mjere, između ostalog da se ulice i trgovi imenuju po ličnostima iz „srpskog srednjeg vijeka“, da im se podižu spomenici… Ako su spomenik Tvrtku u Sarajevu i prateća interpretacija anahroni šta reći za pismo historičara u kojem se barata terminima kao što su „srpski nacionalni prostor“, „nacionalni radnici“ i „nacionalno biće“?

Prvi se na ovaj poziv odazvao gradonačelnik Banja Luke koji je pri rekonstrukciji jedne od centralnih ulica rekao da tu treba definitivno da bude spomenik. I za gradonačelnika Banja Luke srednji vijek je ključni period pri čemu se jasno ocrtavaju mitovi o starini i o povijesnom kontinuitet s tim da se u ovom slučaju radi o kontinuitetu naroda (srpskog) a ne države. 

„Postoji mnogo ideja. Jedna od tih je i ta. Tvrtko ima ulicu na Petrićevcu, možda da se potencijalno ona zamijeni sa ovom, a da bista, ili statua bude Kulinu banu i njegovoj povelji koja bi jasno rekla da naš narod veže korijene za ove prostore i Bosnu i Hercegovinu i koliko je to neodvojivo od identiteta našeg naroda. Imamo snažne inicijative i za Dijanu Budisavljević, i za Vasu Pelagića, vladiku Nikolaja Velimirovića, vladiku Platona“, kazao je tada Draško Stanivuković, ali konačna odluka nije donesena do sada. 

No, ako i kada bude raspisan konkurs za banjalučkog Tvrtka, budući akademski kipar morao bi imati u vidu nekoliko ključnih elemenata. Tvrtko bi, izvan svake razumne sumnje, morao ličiti na srpskog kralja, a tu svakako pomaže krst i to, jasno, bizantski tip. Poza mudraca, duga haljina, stilizirana kruna, vjerovatno bez mača i svakako bez štita sa ljiljanima koji su odveć bosanski, a Tvrtko, u ovoj interpretaciji, može biti sve osim bosanski. Dakle, sve onako kako je već urađeno u Herceg Novom, gradu koji je Tvrtko osnovao i u kojem je dobio spomenik 2013. na kojem ponajviše liči na srpskog patrijarha a ne na kakvog srednjovjekovnog kralja.

Srednji vijek nesumnjivo je važan period, Tvrtko I Kotromanić je značajna historijska figura, kompleksna kao i svaka druga, odraz svoga vremena koju svakako treba izučavati, povlačiti paralele i tražiti razlike. Njegovo izdizanje u kompleksnim dinastičkim okvirima u status kralja, teritorijalno širenje, veze sa susjedima i otpor nadirućem Osmanskom carstvu, samo su neke od značajki koje se vežu uz njegovo ime. Međutim, svojevrsna pomama za srednjim vijekom kako je to uočio Ivan Lovrenović, njegova (zlo)upotreba u političke svrhe, vulgarizacija, pojednostavljivanje do nivoa koji vrijeđa intelekt, vode ka grubom falsificiranju i zloupotrebi povijesti. Građenje ma čega „na klizištu povijesti“, da se poslužimo sjajnim naslovom knjige Dubravka Lovrenovića o bosansko-ugarskim odnosima, više govori o jednom „kampanjskom pristupu“ važnim pitanjima identiteta, populizmu koji je bolno površan i jednom demagoškom odgovoru na društvene izazove. I sve to u gradu koji za 30 godina nije izgradio niti jedan savremeni arhivski depo i u kojem arhivska građa truhne baš svaki dan, koji nema niti jedan sedmični magazin, niti jedan naučno-popularni magazin, u kojem naučni časopisi, pa i oni historijski, opstaju više u inat državi nego zahvaljujući njoj… U takvim okolnostima, spomenik Tvrtku, i onaj u Sarajevu i onaj u Banjoj Luci, kao i toliki mnogi spomenici u zemljama oko nas, ustvari je više spomenik jednoj antiintelektulnoj atmosferi, političkom kiču i društvenoj regresiji.

Lupiga.Com via Respublica

Naslovna fotografija: Facebook/BenjaminaKarić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije