FENOMEN SARAJEVO SAFARIJA

Nije lako zamisliti da su bogataši dolazili pucati u živo meso ljudi

ritn by: Ahmed Burić/Dnevnik | 29.09.2022.
FENOMEN SARAJEVO SAFARIJA: Nije lako zamisliti da su bogataši dolazili pucati u živo meso ljudi
Dugo već jedan slovenački film nije izazvao toliku pozornost „na jugu“, kao što je to slučaj sa naslovom „Sarajevo Safari“, redatelja Mirana Zupaniča. Priča je, stvarno, jeziva: u ratu u Bosni, događale su se krvave i grozne stvari, ali se – na nivou patološke bizarnosti – jedna može posebno izdvojiti. Riječ je o aktivnosti koju je vodio jedan dio Vojske Republike Srpske. To je moralo biti pri samom vrhu komande, jer niko drugi nije mogao organizirati takvu operaciju: ukratko, za vrijeme opsade Sarajeva postojala je mogućnost da se osoba prijavi za to da dođe na položaje, i uz ozbiljnu novčanu naknadu, sa zaštićenog snajperskog gnijezda, puca u živo meso ljudi u gradu. Bogati posjetioci, željni krvave avanture, dovezli bi se prvo avionom u Beograd, odakle su ih prebacivali obično na Pale, brdo iznad Sarajeva.

Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku. 

Dugo već jedan slovenački film nije izazvao toliku pozornost „na jugu“, kao što je to slučaj sa naslovom „Sarajevo Safari“, redatelja Mirana Zupaniča. Priča je, stvarno, jeziva: u ratu u Bosni, događale su se krvave i grozne stvari, ali se – na nivou patološke bizarnosti – jedna može posebno izdvojiti. Riječ je o aktivnosti koju je vodio jedan dio Vojske Republike Srpske. To je moralo biti pri samom vrhu komande, jer niko drugi nije mogao organizirati takvu operaciju: ukratko, za vrijeme opsade Sarajeva postojala je mogućnost da se osoba prijavi za to da dođe na položaje, i uz ozbiljnu novčanu naknadu, sa zaštićenog snajperskog gnijezda, puca u živo meso ljudi u gradu. Bogati posjetioci, željni krvave avanture, dovezli bi se prvo avionom u Beograd, odakle su ih prebacivali obično na Pale, brdo iznad Sarajeva gdje je bio glavni ratni štab vojske bosanskih Srba. Tu bi ih preuzeo dio jedinice koji bi ih vodio na položaje. Tamo ih je, kao na strelištu, čekalo mjesto, na koje bi zalegli i čekali metu. Povlačenjem obarača, dobili bi „trofej“: upisivali bi se u red ubojica u jednom ratu koji je tragički duboko obilježio naše živote. I o kojem, s trideset godina od njegovog početka, kako vrijeme prolazi, kao da znamo sve manje. 

Čudna je ta moć čovjekove relativizacije.

Prve reakcije na film „Sarajevo safari“ su bile: „Skandal! Pa to nije moguće, zar postoji ljudsko biće spremno na to!?“ To su one dobronamjerne. Uvijek postoje i one druge. Kuka i motika srpskog nacionalizma išla je u očekivanom pravcu: ponovo falsifikat! To su laži. Zupanič je mrzitelj, i treba ga izbaciti s ljubljanske Akademije za gledališče, radio, film in televizijo, glavni je ton tih optužbi, ali te stvari, suštinski, nisu bitne osim, eventualno, onima koji hoće da vjeruju u utvare. Jer, bez obzira na sve, nije lako zamisliti to, da postoji čovjek koji, recimo, u Milanu, ima uredan život i posao. Veliki biznis, dostupnost žestokom luksuzu, i sve što uz to ide. I treba mu adrenalinski vrh: ubiti čovjeka. Vidjeti, i doživjeti kako je, konačno, preći tu crtu, i na savjesti nositi – premda niko ne mora znati – takav fatalni znamen.

Glavni pripovjedač u filmu je obavještajac, Slovenac u JNA izurjeni kadar, kojeg je kasnije zaposlila, najvjerojatnije CIA. Prema vlastitom svjedočenju, tridesetak puta je između 1992. i 1994. godine bio u Sarajevu, i na Palama. Imao je „jaku“ novinarsku akreditaciju, i bez problema prelazio crte bojišnice. I u jednom je trenutku intervjua kazao kako je prirodom posla vidio svakakvoga dreka, ali da je ovo morao ispričati, jer uvečer kad legne, vidi tijela koja padaju, nakon što dobro opremljeni i precizni strijelac pogodi muškarca, ženu ili dijete. Iz sporta. I(li) razonoda. Mučna priča.

Mi gledatelji nemamo razloga vjerovati da taj čovjek, u osnovi avanturist, ne govori istinu. Način na koji priča, i slaže cjelokupnu sliku, odaje da vrlo dobro zna o čemu govori. On je bio tamo. I vidio što je vidio. Ta priča je toliko neprijatna i delikatna da je sudbina filma odmah naišla na prepreke: na Sarajevo Film Festivalu ga nisu htjeli uzeti u konkurenciju. Što je i moguće razumjeti: štite svoje konjukture. Neprijatne činjenice su „štetne“ i po imidž, i po biznis. Druga je stvar što koristi općoj klimi, i boljem razumijevanju svijeta. Na to se nema kad misliti kad je veliki posao u pitanju. 

Film je, na kraju, pred punim gledalištima prikazan u Sarajevu, na dokumentarnom festivalu AJB, i on će imati svoj život. To je najvažnije – šutnja je najgora, a ovdje se i ne bavimo time je li film „dobar“ ili „loš“, nego pokušajem rasvjetljivanja fenomena „neželjenog djeteta“. Ono je sada tu. I valja živjeti s tim. Nema natrag.

Prvi rez je najdublji, i „najgore“ po autore filma je što su prvi „progovorili“. To često donosi protivnike: ne vjerujem da je sam „kvalitet“ filma sporan. Za četvrt stoljeća, koliko ovaj hroničar gleda filmove na tom Festivalu, vidjelo se, tehnički i kompozicijski desetine slabijih uradaka. Dakle, nije to. Jedna od recenzija ovoga filma, koja bi mogla, ali i ne mora, biti povezana sa neizborom filma na SFF, izašla u hrvatskim medijima, kaže da je motiv ovog filma – senzacionalistički. Nisam primijetio tu crtu u Zupaničevom opusu i karakteru, ali „kritika“ ima pravo da misli šta hoće: no, čini se da ni tu nije korijen „problema“ s ovim filmom. 

S treće strane, tu su i dijelovi filmskih kasti, kojima ovaj film nije „legao“. Istina, stvar je krajnje teško probavljiva, jer kad u jednom trenutku sarajevski bračni par, likovi u filmu, pripovijedaju kako je njihova petogodišnja kćerka pogođena snajperskim metkom sa srpskih položaja, a obavještajac potvrdi kako se za ubojstvo djeteta domaćinima plaćala najveća tarifa, ne možete da se ne zapitate o tome kakav je, zapravo, taj svijet u kojem živimo, i gdje su granice toga da čovjek – nakon takve tragedije – sam uzme pravdu u svoje ruke. Što, kako znamo, uvijek završava tragično, ali k vragu, kad je dosta tragedije na ovome svijetu!? 

Svaki autor i svaka autorica na ovom svijetu bi se morali zamisliti kad bi pred njih iskrsla tema Sarajevo Safarija. Neko bi uradio bolje, dinamičnije, nego slabije, neko bi „ostavio“ sirovu priču, pa bi stvar malo skliznula u tv-emisiju, a neko bi dodatnim insistiranjem na detaljima stvorio možda kompleksniju sliku. Neko bi od toga napravio negledljivo, a neko remek-djelo.

Ali, najgore bi bilo da nismo doznali i ovaj dio priče. 

I nakon nje, svako će htjeti vjerovati u ono što želi. A kako veli Nietzche: „Vjera je ne htjeti znati što je istina“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

    27.11.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

  2. NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

    27.10.2022.

    Sofija Kordić

    NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

    26.10.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije