Astipaleja je egejski otok u obliku leptira koji je izašao iz svoje čahure. Udaljen i slabo povezan s kontinentalnom Grčkom, ovaj otok je dugo važio za “skriveni raj”, poznat samo malobrojnima. Situacija se promijenila 2020. godine kada je grčka vlada sklopila inovativni ugovor s koncernom Volkswagen o uspostavljanju modernog sustava mobilnosti, jedinstvenog na cijelom Sredozemlju, na otoku Astipaleja. Ovaj ambiciozni plan, podržan projektom EMOBICITY (Interreg Europe) Europske unije, usmjeren je na transformiranje Astipaleje u “otok uzor mobilnosti s nultim utjecajem na okoliš”. Talijanska La Repubblica nazvala ga je “eko-održivim rajem”, proglasivši ga najljepšim grčkim otokom kojeg bi ovog ljeta trebalo posjetiti, dok ga je njemački Handelsblatt opisao kao “laboratorij budućnosti”.

„Ako oni koji su otpali od nas pobijede, odvešće nas to u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, najavila je na predizbornom skupu Sebija Izetbegović, supruga Sina Svoga Oca, šefica SDA, Snaha Svoga Svekra, čovjeka koji nas je kao vođa naroda (po definiciji za sve odgovoran a ne nizašta) odveo „u Tomašice, Srebrenice, u logore, stratišta i masovne grobnice”. Sve to da bi na kraju zadavio Republiku Bosnu i Hercegovinu i priznao Republiku Srpsku u granicama iscrtanim krvlju nevinih. Njihove su kosti ugrađene u njene zidove i temelje. Angažirala se Sebija, nije joj mrsko bilo, da nas upozori – pogrešan izbor vodi Bošnjake u masovne grobnice. Samo da bi njih dvoje i SDA zadržali vlast. Očajnički želi da zadrži vlast da joj ne oduzmu ilegalno stečena zvanja i imanja. I da sve nas koji nismo kao oni rastjera iz Bosne kao sa KCUS-a.

Dugo već jedan slovenački film nije izazvao toliku pozornost „na jugu“, kao što je to slučaj sa naslovom „Sarajevo Safari“, redatelja Mirana Zupaniča. Priča je, stvarno, jeziva: u ratu u Bosni, događale su se krvave i grozne stvari, ali se – na nivou patološke bizarnosti – jedna može posebno izdvojiti. Riječ je o aktivnosti koju je vodio jedan dio Vojske Republike Srpske. To je moralo biti pri samom vrhu komande, jer niko drugi nije mogao organizirati takvu operaciju: ukratko, za vrijeme opsade Sarajeva postojala je mogućnost da se osoba prijavi za to da dođe na položaje, i uz ozbiljnu novčanu naknadu, sa zaštićenog snajperskog gnijezda, puca u živo meso ljudi u gradu. Bogati posjetioci, željni krvave avanture, dovezli bi se prvo avionom u Beograd, odakle su ih prebacivali obično na Pale, brdo iznad Sarajeva.

Povod je fotografija koja se pojavila neki dan na društvenim mrežama, a tiče se glasanja iz inostranstva, na kojoj se vidi na tri jezika napisana jedna te ista poruka, a ja sam pokušao da „provalim“ na kojem jeziku je koja rečenica napisana. Prva rečenica glasi: „U ovu kovertu stavite samo glasačke listiće!!“ i napisana je latinicom. Na prvi pogled ovo bi mogao da bude hrvatski ili bosanski jezik, ali hajdemo malo da to detaljno proanaliziramo. Ovo bi moglo biti napisano i na srpskom jeziku, kao i na crnogorskom, jer i jedan i drugi jezik koriste latiničnu verziju pisma. Znači ova prva rečenica je napisana na srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku, a ono što je sigurno jeste da ovo nije napisano na hrvatskom jeziku, sada ću objasniti zašto.

Umjesto da se ovog oktobra šačica opskuranata okupi u kakvom zamku i obalavi Dučeovu bistu povodom stotinu ljeta od kad je postao premijer Italije, desilo se ono čega se Evropa s pravom bojala. Italija je predala vladu krajnjoj desnici. Fašistički plamen kao simbol zasjao je sa stijega Braće Italije, partije pobjednice izbora. Kako to biva u dobroj horor priči, postoje neočekivani zaokreti, pa braću predvodi jedna markantna sestra. Ne čudite se, fašizam dolazi u krizi, on raste iz krize, kriza je gnojivo iz kojeg bukti plamen fašizma. Fašizam je simptom raspada kapitalističke matematike i kutija sa trikovima koju privilegovane klase koriste da očuvaju svoj monopol. Jedan od najciničnijih trikova, koje su koristili i Hitler i Musolini, bio je briga za potlačene, ostavljene i zgažene ljude koje je sistem ispljunuo kao višak.

Onda je uza skale od didine kuće penjao se onaj barba Bruno iz pandurije. Barba Bruna su svi zvali Sarđent Ćiribela. To je zato jer pošto barba Bruno piva u crkvenom zboru. Sarđent Ćiribela je pitao: „Šta je bilo? Neko sjeba brojilo za struju, je li?“ Dida i barba Roko su pokazali sa rukama i rekli su: „A e!“ Sarđent Ćiribela je vrtijo sa glavom: „Čoviče! Gledan one engleske serije, Midsamer, Piksamer, kako se sve zovu, i tamo u svakon selu, u zadnjoj pripizdini, berenko jednon misečno neko nekog pribeki! Onom je sa motornon pilon otkinuta glava, oni je isprobivan sa macon, trećog su priklali sa mesarskim nožen, četvrtog su udavili u ribarskoj mriži… A ja na Šolti izlazin na teren kad se nekom sjebe brojilo za struju! Pa nemoš virovat koliko smo zaostali!“ Barba Roko je rekao: „Okej, al nije ni ovo baš bezveze…“ Sarđent Ćiribela ga je prikinijo: „Nemoj me jebat, Roko!“