Željko Komšić je jednostavno našao rupu u zakonu koja mu omogućava da stvori političko trgovačko društvo bez odgovornosti. Razumljivo je zbog čega ne želi odustati od pravljenja buke i štete. Da se stvari pomaknu s mrtve točke mjesta za njega u politici više ne bi bilo. To ga, dakle, izjednačava s njegovim nacionalističkim kolegama. S nekima od njih, tamo gdje ima interesa, spremno ulazi u koaliciju. A svejedno je uspio uvjeriti dio jednog naroda da je on „heroj radničke klase“ koji raskrinkava korupciju i bori se za jadni, obespravljeni narod. U suštini nije drugo nego karika koja je nedostajala kako bi bosanskohercegovački politički gordijski čvor bio još snažnije zategnut i nerazmrsiv. Sve što radi je samo dolijevanje ulja na vatru i kontraproduktivno za politiku za kakvu se navodno zalaže.

Dakle, odavde je trebalo bježati… 1. Kad je Tita zaboljela noga; 2. Kad su Jovanki promijenili rezidenciju; 3. Kad je Yugo 45 proglašen najgorim autom u Americi; 4. Kad je grupa Indexi promijenila pravac i nakon Negdje na kraju u zatišju prešla na 310 poljubaca; 5. Kad je lijenčina Bregović poveo Bijelo Dugme na radnu akciju; 6. Kad se po kafu, umjesto u granap, moralo ići u Trst; 7. Kad su Fadilu Toskiću nepravedno oduzeli pobjedu na festivalu Vaš šlager sezone, s optužbom da je lažirao glasove, a nije; 8. Kad je počela afera Grobnica za Borisa Davidoviča; 9. Kad je Šešeljčina pogodio Mirka Kovača fotoaparatom u glavu; 10. Kad je Zdravko Čolić rekao da je Ratko Mladić divan komšija; 11. Kad je Slobo rekao: „Niko ne smije da vas tuče“; 12. Kad je Slobo ubio Ivana Stambolića;

Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog, prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu 1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala. I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava? Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem.

Tragična je figura taj Houra: on bi htio biti Marko Perković Thompson, kao što je nekoć htio biti Pankrt, ali se boji, jer se tamo puca. I on bi htio, sav u crnom, sa bine viknuti "Za dom!", ali ljutit će se tata i, što je još gore, sponzori. Htio bi istovremeno biti i Edo Maajka, ali ljutit će se župnik. Pa tako, kako sam kaže u onoj imbecilnoj pjesmi, "u sredini sjedi sam, sjeban mali domobran", izabravši biti glasnogovornikom te sjebane, male Hrvatske, onakve kakvom je on zamišlja. Angažirani trubadur iz Dubrave pjeva onda britku i samoubilački hrabru kritiku takve Hrvatske - "Starci čekaju red pred kontejnerima gladni/ guraju se u pučkim kuhinjama" - a njegovi suborci iz Poletove domobranske pukovnije dolje u publici drhte hoće li žandari doći po njihovog heroja prije nego zapjeva i razorni, subverzivni refren "Moj dom je Hrvatska/ ja dižem zastavu do neba".