„Životna priča Hossaina Sokija Walladija iz Čada samo je jedna od tragičnih migrantskih sudbina, a njegov grob u Skakavcu kraj Karlovca samo jedan od brojnih grobova u Hrvatskoj, na čijem su teritoriju od početka 2017. godine smrtno stradala najmanje 62 migranta“, piše Tamara Opačić u novom broju tjednika Novosti kojeg od danas možete kupiti na svim boljim kioscima. U novom broju ovog tjednika možete čitati i kolumnu Viktora Ivančića o novoj epizodi farse o hrvatskom antifašizmu, „Ognjen Kraus i Miki Maus“, dok Boris Dežulović u „Srpskim poslima“ piše o genocidnosti palanke, a Sinan Gudžević se prisjeća velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlića na dvadesetu godišnjicu njegove smrti. Evo što još možete pročitati ovog tjedna u novom broju Novosti …

Dragi Fejsbuče, odmah da ti kažem: na cijelom okruglom internetu ne postoji apsolutno nijedan jedini jebeni link za koji se ne može reći kako se „vjeruje da je možda djelomično pod nadzorom“. Naravno da postoje oni koji nisu, ali ne i oni za koje se ne bi moglo vjerovati da možda djelomično ipak jesu: vidite kako je divan policijski jezik! Za početak, ako na Facebookovu newsfeedu ispod vijesti ruske državne agencije TASS stoji upozorenje kako je riječ o „medijskom sadržaju pod kontrolom Rusije“ - uz objašnjenje kako „dolazi od izdavača za kojeg Facebook vjeruje da je možda djelomično ili u potpunosti pod kontrolom ruske vlade“ - onda to znači samo jedno: da su vijesti ruske novinske agencije „medijski sadržaj pod kontrolom Facebooka“.

Brutalna eksploatacija globalnog juga je istina o zapadnim imperijalnim silama koja se nikada ne sme zaboraviti. Međutim, neobično je to čuti od Rusije, koja ima dugu istoriju takvog ponašanja. U 18. veku Katarina Velika je osvojila jugoistočnu Ukrajinu i teritoriju od Sibira, preko Aljaske do severne Kalifornije. Sada nam se govori da će Kazahstan, Azerbejdžan, Gruzija i Ukrajina biti „dekolonizovani“ putem… ruske kolonizacije. Teritorije će biti oslobođene protiv volje tamošnjih naroda (koji će morati ili da se prevaspitaju ili da budu ukinuti). Novi svetski rat može biti izbegnut kroz „vrući mir“, uz ogromne investicije u održavanje nove ravnoteže vojne moći. Fragilnost prilika ne proizlazi samo iz sukobljenih ekonomskih interesa, već i iz suprotstavljenih tumačenja stvarnosti, pri čemu puko utvrđivanje činjenica nije dovoljno.

Sloj bijele boje već prekriva izlog napuštene trgovine. Prije samo nekoliko dana ondje se moglo vidjeti crtež ukrajinske zastave žute i plave boje, moto Ukrajine i pacifistički slogan. „Izbrisali su ih”, ljuti se Vladimir Ovtčinikov (84). Izašavši iz automobila, stari ruski umjetnik krene energičnim korakom prema tri bijele mrlje i crnom olovkom započinje svoje djelo iznova. Ovaj put crta golubicu umjesto ukrajinske zastave i ponovno ispisuje dva slogana, zabranjena zbog novog zakona koji kažnjava „ocrnjivanje” ruske vojske, angažirane od 24. veljače u vojnoj kampanji u Ukrajini. Scena se odvija u zaselku koji službeno ima šestero stanovnika, u regiji Kalugi, dva sata cestom južno od Moskve. Ondje, kao i drugdje, od ofenzive je zavladalo ozračje tužakanja. Tek što je umjetnik počeo raditi približio mu se neki čovjek crne brade. „Zovem policiju!”.

Sva ta nacional-bulumenta istrajno radi na tome da Srbija nikad ne sazna za opsadu Sarajeva. A građani se ne bune, već dobrovoljno sarađuju na brižljivom negovanju sopstvenog neznanja. U državi mrtvih nema saosećanja i ljudskosti, ta osećanja imaju žive duše, a naši zombiji su dušu odavno prodali đavolu, po uobičajenoj tarifi – ni za šta. Godinama smo se pitali kako je uopšte moguće da se čovek pretvori u zver i počne mirno da ubija nedužne ljude, ili da ostane potpuno ravnodušan prema tuđoj patnji, ili čak da navija za ubice. Jedan snajperista koji je pucao sa brda na Sarajevo ovako je govorio: “Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”. Neshvatljivo za ljudski razum, a neshvatljivo je i da obični ljudi to podržavaju. Danas uživo gledamo kako ruski agresori čine iste zločine po Ukrajini, granatiraju, ruše, ubijaju sve redom, isto kao što su to radili Mladićevi zlikovci.

Moji mama i tata su sa škodilakom pičili prema Lidlu. Tata je vrtijo sa glavom i ronzao je: „Da mi sa autom idemo u spizu, to mi je totalno debilno…“ Mama je rekla: „Šta bi bilo debilno, mišu? Pa moramo se opskrbit!“ Tata je rekao: „Pa vidija san ti spisak, ženska glavo! Opskrbićemo se za idući pet godina! Te deset kila riže, te petnajs litri ulja, te dvajs kila brašna… Neće mi to stat u portapak od škodilaka, jebaga irud! Tribali smo ka pravi ludaši sa kamijonom poć u spizu, da nan se cili svit ruga!“ Mama je rekla: „Moramo se osigurat, čoviče! To nan je sve nužno! Viš da će bit sranja!“ Tata je rekao: „Kojih sranja, majketi isukrstove? Tebe je oprala malo jača paramoja! Jel ti to televizija zavrtila mozak?“ Mama je rekla: „Pa viš da se gori bombizavaju i ubivaju, čoviče božji! Samo je pitanje vrimena kaće se spustit do nas! Biće sranja trista posto!“